Antonelu prihvatili kao svoju, samo malo drugačiju

Slika korisnika admin

Ima deset godina, voli pjevati i plesati, odlično joj ide engleski, a slabije matematika. Najčešće je vesela, znatiželjna i razigrana, a ponekad tužna, ljuta i tvrdoglava kao i sva ostala djeca. Iako po svemu jednaka, Antonela je ipak malo drukčija. Ona je djevojčica s Down sindromom i jedna od djece s posebnim potrebama koja pohađaju redovnu školu uz pomoć asistenta u nastavi.

Antonelu smo zatekli kod kuće u Zemuniku Donjem, s mamom Ivanom i tatom Borisom, a kako se tek ovih dana vratila s operacije koljena u Klaićevoj bolnici, još je bila umorna od zahvata, ali i rehabilitacije na koju odlazi, pa još uvijek nije, kako kaže mama Ivana, u svom pravom elementu. Iako nije bila baš raspoložena za pričanje, Antonela je ipak spremno pozirala sa školskom torbom jer u školu, kaže, jako voli ići. Kako i ne bi kad Osnovna škola Zemunik, po pitanju odnosa prema učeniku s teškoćama zaslužuje čistu peticu.

Boluje od West sindroma

- Kad se Antonela rodila sa sindromom Down vrlo brzo smo saznali i da boluje od West sindroma, teškog oblika epilepsije koji nerijetko prati Down. Već sa šest mjeseci liječila se u Klaićevoj bolnici, a njeno zdravstveno stanje je i razlogom što smo se nakon njena rođenja iz Novog Travnika preselili u Hrvatsku. Ovdje su, naime, mogućnosti liječenja, ali i školovanja djece s posebnim potrebama puno bolje nego u BiH, te je njeno stanje kad je riječ o epilepsiji trenutačno pod kontrolom, kaže Ivana Adžaip, koja je sa suprugom Borisom i njihovo dvoje djece - jer uz Antonelu imaju i šesnaestogodišnjeg Danijela, prije 11 godina doselila u Zadar. Nakon nekog vremena kupili su zemljište upravo u Zemuniku Donjem gdje su sagradili kuću, a odabir mjesta stanovanja pokazao se odličnim.

- Zemunik je idealno mjesto za život, blizu je Zadra gdje radimo i suprug i ja, a opet mirno i pruža djeci sigurno odrastanje. Antonela je ovdje krenula u školu i od prvog je razreda odlično prihvaćena. Željeli smo da naše dijete polazi nastavu s ostalom djecom, da ne bude izolirano i da se ne druži samo s djecom s teškoćama. Odrastanjem s ostalom, zdravom djecom se kod djece s posebnim potrebama najuspješnije ostvaruje njihova socijalizacija i ona tako najbolje napreduju. Antonela je polazila i redovan vrtić „Radost", tako da joj je druženje s djecom bez teškoća oduvijek nešto uobičajeno, objašnjava Ivana koja, kako kaže, nema riječi kojima bi izrazila zadovoljstvo načinom na koji je Osnovna škola Zemunik prihvatila Antonelu.

- Škola se zauzela da se Antonela upiše u redovnu školu i da se školuje s ostalom djecom, ali po prilagođenom programu. Vodstvo škole, svi nastavnici i djelatnici, kao i učenici pokazuju maksimalno razumijevanje za nju i pomažu joj na sve moguće načine, što znatno pridonosi njenom odličnom uspjehu. Kad je dovezem pred školu, jer Antonela ima veliki problem s koljenom koje je neki dan i operirala, iz škole mi znaju reći da slobodno dovezem auto pred sam ulaz, priča sa zahvalnošću ova hrabra mama koja se od prvog dana kad je rodila dijete s Down sindromom, bori da svojoj djevojčici omogući što sretnije djetinjstvo i zdravo odrastanje.

- Suprug i ja naučili smo gurati sve u životu i kad su se smirili prvi osjećaji nakon saznanja da Antonela ima Down sindrom, ali i druge zdravstvene probleme, prilagodili smo se njoj, ali ne na način da joj se u svemu popušta i sve dozvoljava, pa se znamo i posvaditi, otkriva kroz smijeh Ivana, koja je po struci medicinska sestra.

Ivana Adžaip je puna riječi pohvale i za zadarsku Udrugu za Down sindrom, čija je članica već dugo godina, i koja je puno pridonijela osvješćivanju zadarske javnosti o problemima osoba s Down sindromom, kromosomskim poremećajem koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela, što sprječava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta. Ivana ne zaboravlja spomenuti i Kabinet za ranu intervenciju Caritasa Zadarske nadbiskupije koji puno znači roditeljima djece s posebnim potrebama, osobito u prvim godinama djetetova života kada je rana dijagnostika i početak terapijskog rada s djecom od presudne važnosti, a kada većina roditelja, kako kaže Ivana, još ne zna kako pravilno postupiti i što je najbolje za njihovo dijete.

Želi biti pomoćna kuharica

Ova po svemu uobičajena obitelj ipak mnogo vremena i truda ulaže kako bi se Antonela što bolje razvijala, i u fizičkom i psihičkom smislu. Tako za razliku od ostalih učenika, Antonela nakon što dođe iz škole i napiše zadaću, odlazi na fizikalnu terapiju, pa joj je uglavnom ispunjen cijeli tjedan, s malo vremena za igru. Ipak, kao sva djeca i ona pronalazi vremena za televiziju, omiljene igrice na mobitelu i pretraživanje po računalu.

- Kad je nedavno pronašla na internetu nekakav film sa scenama pucnjave, mi smo joj taj sadržaj blokirali, ali je ubrzo isti film pronašla na drugom jeziku, priča nam mama Ivana, a na pitanje što Antonela najviše voli u školi, kroz smijeh odgovara da njena kći najviše voli kad je marenda. Poznato je, naime, da su djeca s Down sindromom sklonija pretilosti, pa tako i Antonela voli jesti i rado pomaže pri kuhanju, pa bi se, kako se nada mama, nakon osnovne škole mogla osposobiti za zanimanje pomoćnog kuhara.

Antonela uči po prilagođenom programu koji sastavlja stručna služba škole, a za vrijeme nastave pomaže joj asistentica Jelena Eškinja iz Sv. Filipa i Jakova koja je s Antonelom cijelo vrijeme dok je u školi, pa i na odmoru. Pomaže joj u učenju, pojasni sve što treba, i predstavlja joj važnu intelektualnu podršku. Jelena je, kaže nam Ivana, uspostavila odličan odnos s Antonelom, iako je s njom tek od ove godine, dok je u prva tri razreda s Antonelom bila asistentica Kristina Alvir koja je također Antoneli puno pomogla. Posao asistenta, naglašava Ivana, puno je više od posla, zahtijeva mnogo truda, strpljenja, ali i ljubavi prema djeci s posebnim potrebama.

Antonela nam je pokazala i brojna didaktička pomagala koja joj služe kako bi što bolje savladala gradivo, među kojima i djeci najtežu matematiku, a jedno od rijetkih pitanja na koje dobivamo odgovor je „Anica", jer se tako zove njena najbolja prijateljica. Koliko su Antonelini prijatelji iz razreda susretljivi i senzibilizirani za svoju vršnjakinju s Down sindromom, kazuje i to da su svi nabavili isto didaktičko pomagalo koje je njoj potrebno.

- Oni znaju da je Antonela malo drugačija i da joj je potrebna posebna pomoć pri učenju, ali inače je prihvaćaju kao jednu od njih i svugdje je „vuku" sa sobom. Odlično se uklopila u razred, a jednom prilikom dočekala ju je i poruka „svi smo mi različiti", kaže još Ivana Adžaip koja bi, unatoč činjenici što je rođenje Antonele njen i suprugov život usmjerilo jednim drukčijim tijekom, ponovno izabrala biti mama djeteta s Down sindromom, djece dobre naravi koja su zbog ljubavi i topline kojom zrače nazivana i „djecom suncokretima."

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno

Komentari

Slika korisnika živac
Bravo za roditelje i bravo Antonela.