"Nisam uhapsio Arasa i vodio ga u pidžami gradom!"

Slika korisnika admin
Autor: 
Arif SITNICA

Nedavno je u dvorani Matice hrvatske Ogranka Zadar priređeno predstavljanje knjige „Životne zgode i nezgode duboko u sjećanju", autora prof. dr. sc. Josipa Vidakovića. Sama objava ove knjige, kao i navedeno predstavljanje izazvalo je u zadarskoj javnosti veliki interes, posebno zbog afera koje se vezuju uz autora knjige koji je u bivšoj državi kao pripravnik dvadesetak mjeseci radio za Službu državne sigurnosti. Najburnija reakcija stigla je na samoj promociji od Davora Arasa koji je Vidakovića optužio da ga je svojedobno osobno uhapsio. Vidaković, kako kaže, knjigu nije namijenio široj publici, već ju je kao svoja osobna sjećanja, koja je želio trajno zapisati, posvetio unuku Pavi koji ga je i potaknuo na njeno pisanje.

* Jeste li očekivali ovakve reakcije na Vašu knjigu, poput primjerice one Davora Arasa?

- Radije bih volio razgovarati o kulturnim događanjima, o onome što ima bilo kakve veze s kulturom i Zadrom, a ne o pojedincima koji opterećuju sve nas već dvadeset, trideset godina, ali razumijem interes javnosti za to razdoblje. Nevjerojatno je što se to dogodi u ljudskoj psihi kad pojedinci postanu, kako se kaže alfa i omega, kada se sve vrti oko njih, kao da su oni jedini Bogom dani i ako njih netko, ne daj Bože, krivo pogleda nastane katastrofa. Zato mi je još uvijek muka, iako su od Arasova intervjua u kojem me optužio za svoje hapšenje prošle 22 godine. Nisam tada imao nikakve volje ni želje bilo što o tome komentirati jer sam bio svjestan da je to prazno puhanje u buru i da mi nitko neće objaviti ništa, ma što ja rekao ili dokazao - jer je osobno Davor Aras zabranio da se bilo što objavi gdje bi se čuo moj glas ili spominjalo moje ime. To mi je osobno potvrdio tadašnji direktor RTV centra Zadar Marko Vasilj.

I ta izmišljena, notorna laž Davora Arasa da sam ga ja uhapsio i u pidžami vodio kroz grad, prati me već 25 godina. Aras je ustvrdio da je moja knjiga hvalospjev službi, a osim njega na knjigu su primjedbe imali još Ivo Markulin i Stanislav Maroja. Markulin je izjavio da je moja knjiga hvalospjev prošlom sustavu, a Maroja je izjavio da se ne slaže s mojom ocjenom o Anti Jurlini jer je njemu u jednoj prigodi Jurlina pomogao. Očito je da ni Aras ni Markulin knjigu nisu pročitali, a poznato je, na žalost, kako laž nakon izvjesnog ponavljanja može zavesti mnoge ljude. Aras mi je mogao, bez obzira što sam bio tih 20-ak mjeseci samo pripravnik, na teret staviti da sam ga pratio, možda sudjelovao u nekakvim pripremnim radnjama, što se moglo eventualno dogoditi. Mogao je reći da sam mu bio pet ili deset puta u pretresu stana, ali ne i to da me je on ili bilo tko drugi vidio. Jer državni sigurnosni sustav je uvijek koncipiran na isti način i tako će biti dok bude svijeta. Naime, ni u pretresu, ni u praćenju, ne sudjeluju svi pripadnici tajne policije, to rade samo specijalizirane grupe, i tu famu bi konačno trebalo skinuti s dnevnog reda. Dakle, sve mi je mogao montirati, ali izmisliti laž da sam ga ja osobno uzeo za ruku i odveo u pidžami kroz grad i predao tadašnjem šefu državne sigurnosti, u to nitko tko zna kako funkcionira sustav državne sigurnosti ne može povjerovati. Ali, vidite da su intelektualci poput srednjoškolskih profesora u to povjerovali, a zamislite što su tek mogli misliti polupismeni ili neškolovani ljudi.

Ja sam 1973. godine bio direktor RTV centra Zadar, a Aras kaže da sam ga 14. lipnja 1974. za ruku vodio u pidžami. To je suludo, to graniči s najvećom idiotarijom koja može postojati. Aras na predstavljanju knjige kaže: „bez obzira što je on već bio direktor, oni u službi nisu imali tako pametnog i sposobnog, pa nisu mogli bilo koga poslati u stan intelektualaca kao što je bio moj." Počeo mi je time dijeliti i epitete, na što sam se mogao samo nasmijati. Nekoliko ljudi je tada ustalo i otišlo iz dvorane, drugi dan su mi rekli da ga nisu mogli ni slušati ni gledati, pa su zbog toga napustili dvoranu. Ono što se Davoru Arasu stavljalo na teret, njemu i grupi s kojom je bio, prema optužnom materijalu i presudi, definitivno su zaslužili. Da sam bio u prilici i u službi koja hapsi, apsolutno bih to napravio i bez ikakvog oklijevanja bih danas rekao da sam to napravio. Nitko od njih nema prava reći da je robijao za Hrvatsku. Jer ono što im se stavljalo na teret nije imalo nikakve veze s borbom za hrvatsku samostalnost, slobodu ili bilo što. Praviti zločine u vlastitom gradu i okolici ne znači boriti se za dobrobit tog grada. Mogu li se ja danas boriti za Hrvatsku ako zapalim park Vladimira Nazora? Kad bih i danas bilo tko bio optužen za isto djelo za koje je bio Aras optužen, ne bih imao nikakvo razumijevanje. Oni znaju za koga su radili, tko im je pomagao prije i za vrijeme i nakon robije, tko ih je prijavio, tko ih je istraživao, i tko ih je sudio, u to ne ulazim, to me ne zanima. Prema spoznajama koje imam definitivno ne mogu kazati da su patili za hrvatski narod.

Ako sam pak ja nešto nekome skrivio, ne može moje dijete biti odgovorno za moja djela ili nedjela. Nažalost, moja djeca i ostali članovi obitelji su izrazito patili, sin mi je bio u osnovnoj školi, kći u gimnaziji kad je počela ona famozna afera praćenja. Tko to nije proživio taj ne može razumjeti što se tada događalo u mojoj obitelji. Počeo bi ručak, plač, suze, pitanja zašto će tebe ubiti, zašto mi moramo iseliti iz Zadra, zašto ovo, zašto ono. To je bila katastrofa, nešto neviđeno, iz čista mira nastao je opći pakao.

* Što je po Vama ključ Afere praćenja?

- Po mom mišljenju predigra afere praćenja je počela znatno ranije, još od vremena kada sam pripremao svoj doktorat ili točnije od vremena kada sam vodio RTV centar Zadar. Tada sam se, u borbi za opstanak i razvoj RTV centra Zadar jako zamjerio tadašnjim jakim političkim strukturama, SUBNOR-u, rezervnim vojnim starješinama, komitetu, sindikatu... Osobno, predsjednik Franjo Tuđman na brodu Ive Zorića na donjem gatu je održao predizborni govor i pored problema koje urgentno treba riješiti je naveo aferu praćenja. Obećao je, ako bude izabran za predsjednika da će to biti jedna od prvih točaka koje se moraju riješiti, ali do konačnog rješenja afere praćenja nikad nije došlo. No, jasno je svakome tko ju je vodio.

Tadašnji inspektor javne sigurnosti Filip Matas jednom zgodom me nazvao može li doći i porazgovarati sa mnom. Bio sam direktor zadarskog Filozofskog fakulteta, a s obzirom da su naši studenti ponekad znali glasnije zapjevati, mislio sam da je to u pitanju. Došao je kod mene vidno uzrujan, i rekao mi da se radi o meni. On je dobio nalog od tadašnjeg sekretara da prati nas trojicu, Ivana Pašu, Rudija Bašića i mene. Nitko drugi nije spomenut osim nas trojice. Nisam tome pridavao nikakav značaj i to je tako krenulo. Došlo je poslije do sastanka i pojedinačno i skupno, kad je Matas toliko uvjerljivo ispričao svakom od nas. Predložili smo da se nađemo svi zajedno i da provjerimo hoće li inspektor Matas pred svima nama ponoviti istu priču koju nam je pojedinačno ispričao. Tada je s Matasom došao i pokojni Mladen Katić, koji ga je dovezao. Matas je od riječi do riječi ponovio istu priču i kategorički izjavio da njegovo poimanje službe i uloge njega kao inspektora, nema nikakve veze s nalogom kojeg je dobio od svog sekretara. Na naša upozorenja da mora biti svjestan što sve može iza toga slijediti, on je ustvrdio da će on pokrenuti to pitanje ili postupak kod viših instanci, ako mi to ne želimo ili nećemo. To je bio razlog što smo mi odlučili o tome obavijestiti tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Hrvatske Ivu Latina. Naše obraćanje je bilo nužno potrebno jer su se počele događati grube stvari, moglo se naslutiti da se događa nešto što ne vodi ničemu dobrom. To nas je ponukalo da se spriječi što se spriječiti može. Afera koja je tada uzburkala sve i pokrenula tadašnju cjelokupnu mašineriju svih medija, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj tadašnjoj bivšoj državi pa i šire, jednostrano je bila tretirana. Jedino je zadarski omladinski list Fokus pokušao na pravi način raspravljati o aferi praćenja. Njihov pristup je bio - ne vjerujemo ni Paši, Bašiću, Vidakoviću, Matasu i Katiću, ali ne vjerujemo ni drugoj strani. Idemo s istraživačkim novinarstvom, vidjeti i uspoređivati, te na osnovi toga neka čitatelji zaključe tko je u pravu.

* Uz Vaše ime se vezuje i Afera nečastivi, koja je, kako ste sami rekli, izmišljena.

- Kako je drugačije okvalificirati ako osoba koja je pokrenula kazneni postupak, a radi se o doc. dr. sc. Zori Babić Itković, koja je u istrazi kod suca istražitelja i na glavnoj raspravi izjavila da su k njoj došla dvojica i pitala ju bi li podnijela kaznenu prijavu protiv ravnatelja Vidakovića. I koja je po vlastitom priznanju rekla da hoće, ali i kako je mislila da time meni ne nanosi nikakvu štetu. Ta prijava je značila kaznu od sedam do 15 godina zatvora. Predsjedavalo je veliko vijeće, a nitko nije mogao ništa pronaći protiv mene, nego suprotno. U svakoj zemlji na svijetu državni ili županijski odvjetnik bi morao odmah pokrenuti postupak protiv takve osobe. I onda podnositeljica kaznene prijave dalje izjavljuje da je pitala tajnicu kako može izmijeniti ili nadopuniti odluke Savjeta Fakulteta kako bi imala neko uporište za podnošenje prijave, na što joj je tajnica, kako je ona izjavila, jednostavno rekla, da istrga stranice postojećeg zapisnika s odlukama i napiše novi zapisnik s novim tekstom koji joj odgovara. Na glavnoj raspravi je sve to ponovila, a da apsolutno nitko nije pokrenuo nikakav postupak protiv nje. I zato sam ja u knjizi tadašnjeg županijskog odvjetnika i zamjenicu nazvao zločincima i kriminalcima, što i jesu po mom mišljenju, jer su njenu notornu laž, gdje sama podnositeljica prijave priznaje sve nečasne namjere i radnje, tolerirali i mene i moju obitelj maltretirali punih osam godina.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno