Došašće – vrijeme pripreme za istinsko slavljenje Božića

Primjećuje se da je u novije vrijeme i kod nas običaj da se na Sv. Luciju prodaje pšenica, a što je ranije bio običaj samo u kopnenim krajevima. Isto tako, ni adventski vijenac nije ovdašnji običaj, a primjećujem da su ga i naši ljudi prihvatili u tek posljednjih nekoliko godina. No, to je normalno, svako vrijeme donosi svoje, kulture se miješaju, a ako se neki običaj na nekom području prihvati i tamo zadrži, on postaje tradicija, kazala je Jasenka Lulić Štorić
I za ovogodišnju veliku svetkovinu Božića, Isusova rođenja, intenzivne vjerničke pripreme započele su već prošlog tjedna kada je započelo i četverotjedno razdoblje Došašća. To je vrijeme priprave za istinsko doživljavanje i slavljenje Božića, vrijeme kada vjernici odlaze na mise zornice te razmišljaju o značenju Božića i snazi vjerskog života. A kako bi doživljaj vesele vijesti o rođenju Kristovu bio što potpuniji, blagdansko je vrijeme popraćeno i nizom običaja, simbolike i posebnog uređenja domova.
Sv. Nikola i Sv. Lucija
Izrada adventskog vijenca i kićenje božićnoga drvca s jaslicama na mahovini u podnožju, danas je priprava slična gotovo u svim dijelovima Hrvatske. O drevnim, pak, božićnim običajima zadarskoga kraja, od kojih se neki, unatoč širenju uvijek novih utjecaja, ponegdje njeguju i dalje, razgovarali smo sa zadarskom etnologinjom, kustosicom na Etnološkom odjelu Narodnoga muzeja Zadar, Jasenkom Lulić Štorić.
Poznato je da čitav božićni ciklus započinje s blagdanom Sv. Kate i traje sve do Sveta tri kralja, no kod nas se obično nastavlja i do blagdana zadarske zaštitnice Sv. Stošije. Niz je datuma u tom ciklusu posebno važnih, počevši od Sv. Nikole i Sv. Luce, do Badnjaka i najvećeg blagdana Božića, pa sve do Stipanja, Ivanja, Nove godine i naposljetku blagdana Sveta tri kralja. Kako je istaknula Lulić Štorić, najznačajniji datumi u vrijeme Adventa kod nas su Sv. Nikola i Sv. Lucija.
– Pripreme za veliki blagdan započinju običajima darivanja. Darivanje djece na blagdan Sv. Nikole, 6. prosinca, kod nas je ipak nešto novija pojava. Darovi najmlađima običavali su se naime, stavljati u čarapu koja je bila obješena na kominu za Sv. Lucu, 13. prosinca, a od tada bi se ujedno počela i sakupljati drva za zimu i blagdane, kazala je Štorić, pojasnivši kako je na zadarskom području Sv. Nikola dugo bio isključivo zaštitnik pomoraca, dok je u drugim krajevima običaj bio da na taj dan Sv. Nikola i Krampus obilaze djecu te da ona koja su cijelu godinu bila dobra i poslušna budu darovani, a oni zločesti od svetog Nikole dobiju šibu.
No, kako navodi, ti su se običaji do danas isprepleli, pa se u moderno doba cijelo blagdansko razdoblje, odnosno cijeli prosinac, naziva vremenom darivanja.
Istaknula je, također, kako je u ovo vrijeme Došašća nekad posebno značenje imala i Sv. Barbara, koja se obilježavala 2. prosinca, a kada se u obiteljima na zadarski otocima kuhala “sočivica”.
Paljenje badnjaka
Cijelo to vrijeme za veliki blagdan ljudi bi se pripremali duhovno, ali i uređujući svoje okućnice, a kako ističe Lulić Štorić, u Badnjoj je večeri jedan od najvažnijih simbola bilo upravo loženje panja – badnjaka.
– Običaji koji simboliziraju Badnjak su tradicija od vremena Rimskog Carstva, a u pojedinim se sredinama i danas njeguju. Za Badnjak je, naime, karakteristično paljenje badnjaka, odnosno debljeg komada drveta, koji se tu večer naloži i tinja kroz cijelo blagdansko razdoblje, sve do Tri kralja. U jadranskom dijelu palilo se obično drvo masline i to samo jedan badnjak, dok je u kopnenim dijelovima običaj bio paliti tri badnjaka, pojasnila je Lulić Štorić, naglasivši kako se u tijeku Badnje večeri badnjaku posvećivala posebna pažnja, a od sve hrane koju bi jeli ukućani stavljale bi se mrvice na badnjak, kao i vino.
– Običaj je bio da na Badnjak domaćin unoseći panj u kuću, gdje su ukućani okupljeni oko ognjišta, govori – dobro veče, ja i moj badnjače – a gospodarica ječmom posipa i donosioce i badnjake. Badnjak bi se potom stavljao na komin, gdje bi tinjao sve do Tri kralja, a ugarak badnjaka bi se naposljetku odnio u maslinik, jer se vjerovalo da će tako primiti blagoslov, kazala je Lulić Štorić, naglasivši kako se loženje badnjaka zadržalo sve dok god su postojala otvorena ognjišta te on s pojavom štednjaka polako nestaje.
Večera na Badnjak je posna. Jedu se riba, zelje, fritule, a u bogatijim kućama i bakalar. Vrijeme je to kada je na okupu najuža obitelj, pjevaju se božićne pjesme, a običaj je nekada bio, tijekom Badnje večeri i pucanje iz kubure, kao znak istjerivanja zlih sila. Na sam blagdan Božića, najsvečaniji dan, nakon obreda u crkvi, slijedilo je seosko okupljanje te božićni ručak koji za razliku od badnjeg sadrži obilje mesnog jela.
Pšenica i adventski vijenac
– U poslijepodnevnim, pak, satima, od Božića, pa sve do Tri kralja igrale su se božićne igre. U Velom Ižu igralo bi se na mindule. Uz ove bile su tu i neke dječje i mladenačke igre, a u najnovije vrijeme po otocima je rašireno igranje tombole. Nije bilo običaja da u čestitanje idu mladi, već bi, na primjer u Ražancu, čestitali muškarci: “Gospodaru od kuće čestitam ti porođenje Gospodina Isusa Krista i svoj tvojoj obitelji. Rodila ti šenica bjelica i vonova lozica i nevista djetića do drugog Božića”, priča etnologinja.
Osim badnjaka, važan božićni simbol je i svijeća, često postavljana u drveni ili keramički sud u središtu žita, a uz njih, božićno zelenilo i božićno drvce najizrazitiji su simbol suvremenog slavljenja Božića.
– Primjećuje se da je u novije vrijeme i kod nas običaj da se na Sv. Luciju prodaje pšenica, a što je ranije bio običaj samo u kopnenim krajevima. Isto tako, ni adventski vijenac nije ovdašnji običaj, a primjećujem da su ga i naši ljudi prihvatili u tek posljednjih nekoliko godina. No, to je normalno, svako vrijeme donosi svoje, kulture se miješaju, a ako se neki neki običaj na nekom području prihvati i tamo zadrži, on postaje tradicija, kazala je Lulić Štorić, pojasnivši kako je sve u čemu ljudi pronađu smisao, kao što je adventski vijenac ili pšenica, prihvatljiv običaj.

Povijest okićenog božićnog drvca

Okićeno drvce, iako danas neizostavno, ipak nije naša tradicija. Podaci o kićenju božićnog drvca sežu u Njemačkoj u početke 17. stoljeća, kada su ljudi podizali i kitili drvo i oko njega se zabavljali. Ti počeci bili su najprije vezani uz obrtnički sloj te su se dalje širili među aristokracijom. Tradicija kićenja kuća zelenilom i darivanje lovorovim grančicama, kaže Lulić Štorić, poznata je bila, još u rimsko doba, a zelenilom koje predstavlja vegetaciju, htjelo se potaknuti buđenje prirode i otjerati zimske sile smrti.