Gradivo Namjesništva naša je briga i odgovornost

Istakla bih ovdje isto što sam i na predstavljanju knjige rekla, a to je da je Dalmacija i njena uprava tema za kojom u posljednje vrijeme sve češće posežu i znanstvenici iz inozemstva u čemu, naravno, nema ničeg lošeg. Ipak, drago mi je da je ovo bazično istraživanje središnjeg organa uprave učinio netko iz našeg Arhiva. Najzad, ustanova u kojoj radim za vrijeme druge austrijske uprave djelovala je pri Namjesništvu, gradivo Namjesništva naša je briga i odgovornost
Koncem je minulog mjeseca svoju prvu knjigu predstavila mr. sc. Dubravka Kolić, arhivistica u Državnom arhivu u Zadru. Riječ je o djelu “Carsko-kraljevsko Namjesništvo u Zadru 1814. – 1818. Institucija i gradivo” izašlom u nakladi Državnog arhiva u Zadru.
Zadovoljstvo obavljenim poslom
Kako i zašto ste za teme svoje knjige, odnosno magistarskog rada odabrali Carsko – kraljevsko namjesništvo u Zadru od 1814. do 1918. godine?
– U trenutku kad sam se trebala odlučiti za temu magistarskog rada bila sam sigurna samo u to da želim temu iz područja povijesti institucija, a ne iz nekog drugog područja arhivistike. Bilo je nekih razmišljanja da bi bilo dobro kad bih obradila temu vezanu za upravljanje elektroničkim dokumentima i elektroničkim zapisima u svim fazama njihovog životnog ciklusa budući da su stručnjaci i radovi te grane arhivistike još uvijek malobrojni, a potreba za njima svakim danom sve veća. Budući da sam ja već bila napravila prve korake u Odjelu za obradu i sređivanje arhivskog gradiva u razdoblju od 1814. do 1918. za mene bi to bio na neki način povratak na početak za što nisam bila spremna. Zadar, a mislim da situacija ni drugdje u Dalmaciji nije bolja, još uvijek čeka teme i stručnjake za elektroničke dokumente koji već odavna svakodnevno nastaju. Nadam se da će doći do realizacije ideje da se u Zadru pokrene studij arhivistike i da će upravo zadarsko sveučilište iznjedriti stručnjake kompetentne da preuzmu te poslove upravljanja e-arhivima. Moram biti iskrena pa reći da je C.K Namjesništvo u Zadru bio prijedlog mog mentora dr. sc. Josipa Kolanovića, jednog od vodećih stručnjaka hrvatske arhivistike, kojega sam bez puno kalkuliranja prihvatila. Kasnije sam više puta pomislila da sam obzirom da se radi o magistarskom radu trebala izabrati manje kompleksnu temu ili bar temu s dužim popisom literature. Naravno, nakon što je magistarski rad obranjen proširen je i nadopunjen novim saznanjima. Mogu dodati kako, nakon što su ga pozitivno recenzirali ugledni stručnjaci, osjećam zadovoljstvo obavljenim poslom.
Koje su bile osnovne zadaće vašeg istraživanja?
– Trebalo je istražiti povijest središnje uprave u Dalmaciji od 1814. do 1918. godine, strukturu institucije Namjesništva, promjenu te strukture tijekom dugih 104 godine njenog postojanja, uredsko poslovanje te način upravljanja dokumentima odnosno klasifikacijske sustave. Željela sam ovim istraživanjem prikazati dinamiku razvoja i funkcionalnost upravljanja dokumentima u središnjoj dalmatinskoj instituciji 19. stoljeća. Takav pristup omogućava znanstvenu i praktičnu dostupnost informacija i znanja koje ovo gradivo pruža za najrazličitija istraživanja.
U uvodu knjige ste napisali kako ste istraživanje proveli u skladu sa suvremenim tendencijama u proučavanju konteksta i funkcija arhivskog gradiva, te kako ste problemu pristupili na način koji traže međunarodne arhivističke norme. Kakve su to međunarodne arhivističke norme?
– Bilo bi jako zahtjevno ukratko odgovoriti na to pitanje i ne izostaviti nešto bitno. Hrvatski arhivisti prihvatili su kao obvezujuće međunarodne norme za opis arhivskog gradiva ISAD(G) i normu za opis stvaratelja gradiva (ISAAR/CPF) na kojim se u međunarodnim arhivističkim asocijacijama i tijelima radilo u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Nije bilo uvijek lako shvatiti niti prihvatiti pogotovo starijim arhivistima da opis nekog tijela uprave iz ranog mletačkog razdoblja u Dalmaciji, npr. kancelarije kneza i gradiva nastalog radom te kancelarije treba sadržavati iste elemente kao i opis neke Samoupravno interesne zajednice iz socijalističkog razdoblja i njenih dokumenata ili da se na isti način opisuju stvaratelji gradiva u Dalmaciji i Novom Zelandu. Mislim da se može reći da su početne poteškoće iza nas i da su međunarodne arhivističke norme potpuno implementirane u svakodnevnu arhivsku praksu u Hrvatskoj.
Dragocjeni podaci
Kako se suvremene tendencije i međunarodne norme očituju u vašoj knjizi?
– Očituju se u činjenici da je u prvi plan stavljen opis stvaratelja i njegovih funkcija. Opis stvaratelja oduvijek je bio jezgra arhivističkog opisa i osnovna pristupna točka arhivskom gradivu, a danas je u arhivističkoj zajednici općeprihvaćen stav da su struktura, funkcije, hijerarhijska povezanost i povijesni kontekst institucije stvaratelja ključni za razumijevanje i vrednovanje dokumenata nastalih njegovom djelatnošću. Taj je princip primijenjen i u ovom radu.
Koliko je povijest C. I K. Vlade i C. I K. Namjesništva bila istražena prije nego ste vi započeli s ovim radom?
– Sa sigurnošću mogu govoriti samo o onom što sam zatekla zapisano, a to je evidencijski popis brojeva po svežnjevima i rekonstrukcija klasifikacijskog sustava za spise Predsjedničke kancelarije Vlade/Namjesništva. Osobno smatram da su arhivisti koji su na spomenutoj rekonstrukciji radili znali dosta o strukturi institucije, hijerarhijskim vezama prema gore i prema dolje i drugim važnim momentima iz njene povijesti, ali na žalost to nisu smatrali potrebnim zapisivati. Te teme nisu bile niti poželjna tema znanstvenih i stručnih članaka kao što su to danas. Vjerujem da kad netko od mojih starijih kolega čita moj rad neke njegove dijelove smatra otkrivanjem tople vode jer su to stvari koje su njima zasigurno bile poznate, no nije bilo prilike niti obveze da se zapišu. Vrijednost tiskanja ove knjige, između ostalog je i u tome što  mladi arhivisti koji će nas naslijediti na ovom poslu neće počinjati od početka, već će nastaviti rad dalje, a mjesta za dopune itekako ima. U kontekstu istraženosti ovog gradiva ne smijem ne spomenuti rad dr. sc. Šime Peričića napisan 70-tih godina “Podjela zadarskih “arhiva” između Italije i kraljevine SHS” koji obrađuje rad Međunarodne komisije za podjelu gradiva između Italije i Kraljevine SHS koja je djelovala u razdoblju od 1924. – 1926. godine. Gradivo Namjesništva bilo je predmet te podjele i u ovom radu doneseni su dragocjeni podaci o gradivu ovog fonda koje je uništeno.
S kojim ste se sve problemima i poteškoćama susreli prilikom istraživanja?
– Prva, psihološka prepreka u radu, koja se poslije pokazala i objektivnom je velika količina gradiva. Više od 5000 sveženjeva dokumenata i 3135 glavnih i pomoćnih uredskih knjiga podatak je koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Velika prepreka u istraživanju bila je i jest činjenica da je fond neposredno nakon prestanka djelovanja institucije pretrpio veliko oštećenje ranije spomenutom “podjelom arhiva”. Dakle, gradiva je puno, ali bilo bi lakše da ga ima više. Naravno da je institucija koja je djelovala cijelo stoljeće doživjela tijekom postojanja više preustroja koji su trebali biti istraženi i dokumentirani. To je bilo najteže učiniti za razdoblje za koje su spisi nekompletni. Velika su mi pomoć i podrška u radu bili moji kolege iz Odjela prof. Frane Ivković i Ankica Strmota, kako u razdobljima napredovanja i oduševljenja obavljenim poslom, tako i u razdobljima tapkanja na mjestu i malodušnosti. Veliku zahvalnost dugujem i mom mentoru prof. dr. sci. Josipu Kolanoviću najviše za to što je vjerovao u pozitivan ishod i onda kad ga ja nisam vidjela.
Možete li nam ukratko pojasniti kako je došlo do uništavanja gradiva fonda Namjesništva?
– Gradivo ovog fonda i drugih fondova nastalih za vrijeme tzv. druge austrijske uprave u Dalmaciji bili su predmetom pregovaranja nakon završetka Prvog svjetskog rata, pa se u članku 2. Rapalskog ugovora predviđa donošenje posebne konvencije kojom će biti regulirano pitanje podjele spisa dalmatinskih općina odnosno grada Zadra koji je Rapalskim ugovorom odvojen od ostatka Dalmacije. Tzv. Sanmargaretskim konvencijama dogovoreno je osnivanje Komisije za podjelu u kojoj su talijanska i jugoslavenska strana bile zastupljene jednakim brojem članova da bi se podjelilo operativno gradivo i osiguralo normalno funkcioniranje administracija obiju država po načelu funkcionalne pertinencije ili, jednostavno rečeno, daj svakome što mu treba. Konkretno, operativnim je proglašeno gradivo posljednjih 40 godina djelovanja Namjesništva i odvojeno po teritorijalnom principu na ono što se odnosi na područje Zadra i ono što se odnosi na ostatak Dalmacije. Gradivo koje se odnosi na ostatak Dalmacije uglavnom je brodovima preneseno u Split, gdje je zbog neadekvatnog smještaja, nebrige, stjecajem nesretnih okolnosti ili jednostavno nedostatkom svijesti o važnosti tog materijala gotovo kompletno uništeno. Godine 1949. vraćeno je u Zadar 240 svežnjeva dokumenata Namjesništva što je manje od desetine otpremljenog. Osim tog velikog gubitka, postoje naznake da su u ratnim godinama i sami austrijski službenici uništavali dijelove gradiva.
Najveći fond
Posebnu pažnju, napomenuli ste na nekoliko mjesta u knjizi, posvetili ste istraživanju klasifikacijskog sustava. Zašto je on bitan?
– Klasifikacijski sustav svake institucije, što znaju ljudi koji ih i danas u svom poslu primjenjuju, sustav je upravljanja dokumentima. Proučavanje klasifikacijskih sustava spada u najzahtjevnije i funkcionalno najznačajnije arhivističke poslove, jer se njihovo “iščitavanje” i po potrebi rekonstrukcija najbolje očitava funkcije i nadležnosti pojedinih institucija te se tako od pojedinačne informacije dolazi do zaokruženog znanja koje se krije u pojedinim arhivskim fondovima. Klasifikacijski sustavi omogućavaju brzo pretraživanje i olakšavaju posao istraživačima, oni su i sami za sebe izvor istraživačima uprave i upravnih funkcija pojedinih ustanova.
Najzad u čemu je doprinos Vaše knjige za arhivističku struku, a u čemu za historiografiju?
– Na prvo mjesto stavljam dobrobit ovog rada za moju matičnu ustanovu, a radi se o istraživanju našeg najvećeg fonda i najznačajnijeg izvora za povijest Dalmacije 19. stoljeća. Saznanja o njenom ustroju i djelovanju koja su u ovoj knjizi donesena omogućuje da se poduzme kvalitetno sređivanje gradiva koje još uvijek nije učinjeno.
Budući da se radi o instituciji na vrhu u administrativnoj hijerarhiji uprave, njena istraženost preduvjet je istraživanju i sređivanju gradiva fondova nižih organa uprave: okruga, kotareva i općina. O doprinosu historiografiji teško mi je sažeto odgovoriti. Dovoljno je uzeti knjigu i pogledati u kazalo pojmova. Ne postoji polje ljudskog djelovanja, a da ga u kazalu ove knjige nema. Istakla bih ovdje isto što sam i na predstavljanju knjige rekla, a to je da je Dalmacija i njena uprava tema za kojom u posljednje vrijeme sve češće posežu i znanstvenici iz inozemstva u čemu, naravno, nema ničeg lošeg. Ipak, drago mi je da je ovo bazično istraživanje središnjeg organa uprave učinio netko iz našeg Arhiva. Najzad, ustanova u kojoj radim za vrijeme druge austrijske uprave djelovala je pri Namjesništvu, gradivo Namjesništva naša je briga i odgovornost.
Znači li to da se za vas posao na fondovima druge austrijske uprave nastavlja?
– Tome se nadam, i tema moje doktorske disertacije biti će, naravno, iz tog područja. Moram ipak iskoristiti ovu priliku pa reći da je nas arhivista u Državnom arhivu u Zadru premalo da bismo si mogli dozvoliti tako usku specijalizaciju. Ja sam osim rada na gradivu prve i druge austrijske uprave radila i više obavijesnih pomagala za obiteljske i osobne fondove, a neki od njih su mi bili tako pri srcu da sam ih u obliku članaka objavila u Radovima Instituta JAZU u Zadru i Arhivskom vjesniku. Radi se o bitno drugačijem poslu od obrade gradiva nastalog radom neke institucije, zahtjevnom i interesantnom kojeg bi se ne bih odrekla. U razdobljima velikog pritiska stranaka koje traže preslike suvremenih dokumenata pohranjenih u Arhivu osim arhivskih tehničara i arhivisti priskaču u pomoć. To možda i nije loše, meni je to neki kontakt s vanjskim svijetom i realnošću, da ne pomislim kako su vani još fiorini i forinte u opticaju.

 ŽIVOTOPIS

Dubravka Kolić je rođena 1966. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završila je studij povijesti i sociologije. Poslijediplomski studij arhivistike završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za informacijske znanosti magistriravši 2008. godine. U Državnom arhivu u Zadru radi od 1993. godine u Općem odjelu a od 2001. u Odjelu za obradu i sređivanje gradiva nastalog u razdoblju od 1814. do 1918. godine. U znanstvenim časopisima objavila je više radova iz područja povijesti institucija prve i druge austrijske uprave, inventar gradiva obiteljskog fonda Lantana i članak o Vincenzu Virginiju, službeniku u Zadru za vrijeme generalnog providura Vincenza Dandola s inventarom njegovog osobnog fonda. Suradnica je na kolegiju Osnove informacijske djelatnosti na Odjelu za knjižničarstvo Sveučilišta u Zadru.