Izdavači u Zadru tiskali Matoša i kad drugi nisu htjeli

U zadarskom ogranku Matice hrvatske preksinoć je upriličeno jedno poučno predavanje temeljeno na vrelu uvijek zanimljive građe književnopovijesnih činjenica. Povod je ovaj puta bio Matoš i njegov književni opus s uvijek aktualnim odjekom u hrvatskoj stvarnosti. O tom rodonačelniku hrvatske Moderne okupljenima u MH izlagao je prof. dr. Tihomil Maštrović, vodeći povjesničar književnosti u recentnoj književnoj znanosti u Hrvatskoj.
Uz opsežnu zauzetost na planu suvremene književne znanosti oko svekolikog proučavanja povijesti i teorije književnosti, ovaj ugledni teoretičar i književnik trenutno obnaša dužnost znanstvenog savjetnika pri HAZU za književnost i teatrologiju. Prethodno je kao ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u toj ustanovi pokrenuo cijeli niz tomova književnih enciklopedija, zbirki, časopisa te vrijednih revija i beletrističkih edicija.
Matoš i Katalinić-Jeretov
 U ovom predavanju Maštrović je nastojao ukazati na književne i ine veze Matoša i Zadra, uglavivši to u povijesni okvir slijeda 140 godina od Matoševa rođenja i 100 godina od njegove smrti, te time dati komparatistički odraz duha opusa ovog velikana književnosti u Zadru. Iako fizički Matoš nikad nije boravio u Zadru svojim književim kritikama, recenzijom i novelistikom itekako je bio zastupljen u publikacijama, časopisima i ostalim tiskovinama koje su tada izlazile ovdje te time znatno pridonio obogaćenju sveukupne književne i umjetničke atmosfere u tada glavnom gradu Dalmacije. Tome je jamačno pripomogla bogata izdavačka i tiskarska djelatnost koja je tada opstojala u Zadru. Ovdje je u to doba izlazila brojna periodika i književni časopisi poput Hrvatske krune, Narodnog lista, Lovora, Svačića, Zvrka, a za Matoševu suradnju u njima zaslužna su tada profanirana književna imena djelatna u Zadru poput Milana Begovića, Milutina Cihlar-Nehajeva, Iva Vojnovića, Rikarda Katalinića-Jeretova, Srđana Tucića.
 Naročito zaslužan za proboj AGM opusa u zadarsku periodiku bio je Rikard Katalinić-Jeretov čije osobno poznanstvo s Matošem seže još iz zajedničkih pariških dana. Naime, kako u Hrvata nije uvijek bio prihvaćen Matoš nije mogao naći izdavača u Zagrebu za svoje djelo, Katalinić-Jeretov mu je umješno isposlovao pokroviteljstvo za to u zadarskog izdavača i knjižara Šarića. Dobiveni honorar od tadašnjih 150 kruna za tu uspješnu ediciju njegova opusa Matošu je bio spasonosni melem pri materijalnoj oskudici boemskog života u Parizu.
Eldorado za književnike
Zadarsko izdavaštvo je u to doba sve do Rapallskog ugovora bilo Eldorado za stvaralački opus hrvatskih književnika i književnih kritičara kao Milana Begovića, Rikarda Katalinića-Jeretova, Vladimira Nazora, Milana Marjanovića, Augusta Šenoe…
 U pravaškoj književnoj periodici Hrvatska kruna, koja u Zadru izlazi pod uredničkom palicom don Ive Prodana, objelodanjeni su mnogi Matoševi tekstovi i recenzije, a u Narodnom listu tiskan mu je čuveni putopis “Od Pariza do Beograda” te posljednji književni tekst “Pečalba”. Nakon ugasnuća zagrebačkog “Vijenca” i sarajevske “Nade” jedini književni časopis bio je “Lovor” koji je u Zadru okupljao recentna imena hrvatske književne kritike s početka 20. stoljeća. Osim u “Lovoru” značajna je Matoševa suradnja u časopisu “Svačić” gdje predstavlja avangardnog američkog pjesnika Emersona, nazvanog pjesnikom slobode. Svesrdna podrška futurističkom časopisu “Zvrk” potvrda je njegove duhovne mladosti kada je nagrižen bolešću na smrtnoj postelji zagrebačke bolnice Milosrdnih sestara očitovao svoju bliskost s hrvatskom mladeži.
 Njegovo britko kritičko pero pri seciranju tadanjih prilika i stanja duha hrvatske sredine često je oponiralo prevladavajućim konvencijama rodoljubnog i patriotskog pisanja na tragu budnica i davorija nadahnutih romanticizmom iliraca. Takav svoj kritički stav argumentirao je verbalnom složenicom kojom je “laska samo neprijatelju i za neprijatelja primjerena”. No, za njegovu novu knjigu “Vidici i putovi” (1904.) ni u Zadru mu milosti izdavača nisu bile naklonjene.
Matoš i Zadar
 Iako je glavninu života proveo u tuđini savršeno je bio upoznat s kvalitetom kulturnog i književnog djelovanja mnogih Zadrana i zadarskih javnih osoba te Bijankinija cijeni elokventnim parlamentarcem, dobrim novinarem drži Vinka Kisića iz Narodnog lista, poznate su mu kvalitete arheologa Luke Jelića, književnika Šime Ljubića, prosvjetitelja don Ive Prodana… Putem zajedničke suradnje u časopisu Mlada Hrvatska upoznaje zagrebačkog studenta filozofije, Zadranina Ljubomira Maštrovića za kojeg se može reći da je u ovoj sredini važio najboljim poznavateljem Matoševa života i djela.
 Matoš s visokom pohvalom ocjenuje prikaz pripovjedne proze zadarskog novelista Ivana Androvića kojom ovaj otkriva životnu stvarnost surovosti Ravnih kotara i Bukovice gdje je “hrvatstvo nekoć cvalo, a sada sve vene u bijedi i siromaštvu skriveno od očiju pomodarskih vizura mondenog svijeta” i nadalje donosi sliku “marljivih ljudi koji trudom i znojem prkose kamenu i buri i time pletu neusahli vijenac ljubavi prema zemlji hraniteljici i usudnoj matici”.