Nemaju sva zlata isti sjaj

Ovih je dana jedan moj FB prijatelj, Dan Figenwald, inače novinar, mlad, načitan i samoljubiv, poznat po tome što bez dlake na jeziku secira sve naše društvene probleme i o njima piše, imao tako i jednu kritičku opservaciju glede nekih novinskih napisa vezanih za priznanja i nagrade SIRANE GLIGORA. I ako je po mom skromnom mišljenju malo krivo zabrazdio, pripadnici njegove generacije bi rekli "zabrijao", u biti je dotaknuo zanimljivu temu koja, priznajem, i mene osobno intrigira, a to je značaj ocjenjivanja ili nagrađivanja sireva.

Odgovor Danu Figenwaldu
Iz mojega odgovora Figenwaldu kojega sam napisao na Facebooku, a kojega ovdje iznosim u cijelosti, lako je razaznati o čemu smo polemizirali:
"Ha, neka plače kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta! I ako, naravno, ona to nikada nije bila. Barem ne u nogometu. Ali, takvi smo, možda je to čak ponekad i dobro, najbolji smo, najpametniji smo, najljepši smo. Ta poznato je da je prosječan Hrvat najbolji izbornik, najbolji političar, najbolji radnik itd. itd.
Da mi polemika, kao forma izražavanja stavova, nije draga ne bih ni sudjelovao u raspravi ovakove vrsti. Moram također priznati da kod ljudi, ako za takvo ponašanje imaju pokriće, više cijenim (pre)potenciju nego lažnu skromnost. No, da se vratim meritumu stvari.

Najbolji sir ne postoji
Nikada, ama baš nikada, nisam rekao da je Paški sir najbolji sir na svijetu. To bi bila notorna glupost, jer najbolji sir na svijetu naprosto ne postoji, baš kao što ne postoji ni najbolji sportaš na svijetu. Ali, zato postoje sportaši, baš kao i sirevi, koji su u svojoj disciplini, odnosno kategoriji, na svjetskim takmičenjima postigli najbolje rezultate. To čak ni tada ne znači da su apsolutno najbolji zato što suci, bar kad je o sirevima riječ, ne koriste egzaktne metode, nego organoleptičke – subjektivne. Ali, kada na jednoj svjetskoj smotri sira prođe 200 sudaca (ocjenjivača) i većina njih notira da je taj sir u većini svojstava najbolji, onda je on pobjednik u toj kategoriji. A Paški sir-Gligora je u više navrata na takvim smotrama bio proglašen najboljim u kategoriji tvrdih ovčjih sireva. I to je to, ni manje ni više.

Ponosan na svjetska odličja
Naravno da je Paški sir, izuzev stručne javnosti, anoniman za većinu potrošača sireva u svijetu. On će, jer je to proizvodnja malih šarži, za svjetsku populaciju potrošača to i ostati.
Ali, mi imamo poseban gušt i satisfakciju kada na tim takmičenjima ti, tobože, svjetski sirevi gledaju nama u leđa. A tada predstavljamo Hrvatsku. I lijepo piše, Paški sir – Sirana Gligora -CROATIA.
A ja sam, kao čovjek koji 45 godina radi u mljekarstvu, i već sam poput mojih fejs prijatelja koje Dan zbog toga podrugljivo proziva kao da tamo nikada ne želi stići, zagazio u treću dob i posebno sam ponosan na ta svjetska odličja. A nemam se što potužiti ni zbog godina. Uostalom, da sam kojim slučajem predsjednik SAD-a, ili, ne daj Bože, sudac haškog suda, bio bih mladi predsjednik ili mladi sudac."
Tako je to s ocjenjivanjem sireva u bijelom svijetu. Kod nas je, ne volim se ponavljati ali prigoda je reći, dobrano drugačije. U Lijepoj našoj je na nepcu i jeziku nekolicine sveučilišnih profesora skoncentrirana sva sila bioloških senzora i receptora s kojima ne raspolaže ni par stotina degustatora i najpoznatijih svjetskih chefova. Zato oni s lakoćom dodjeljuju medalje, kad je o siru riječ.

Vinari poznatiji od sirara i maslinara
Ali nije ni kod nas posvuda isto. Sada čitam na internetu da je i poznati novinar i urednik Zadarskog lista – Nedjeljko Jusup dobio zlatnu medalju za svoje maslinovo ulje. Bilo je to na nedavno održanoj 9. degustaciji mladih vina i maslinovih ulja u Nadinu. Njegovo maslinovo ulje se sa 102,25 bodova našlo među prvih 7 mjesta, a prvi je Neven Kovačić iz Omiša sa
104 boda. Doduše, maslinari i uljari u Hrvatskoj dijele sličnu sudbinu kao i sirari. Imaju nesreću da proizvode hranu. I hrvatski uljari su na svjetskim smotrama, kao što je ona u New Yorku, osvajali zlatne medalje.
Ipak, vina su druga priča. Hrvatski vinari su također dobivali svjetska zlatna odličja. Ali sigurno ne značajnija od sirara, pa i maslinara. Unatoč tome, vina i vinari su daleko poznatiji nego što su to maslinari i sirari.
Vino nije opijat, i ako opija, ali se kod umjerenog konzumiranja manifestira kao društveno- čudotvorna droga koja popravlja raspoloženje. Po prirodi stvari su valjda vinarske udruge i smotre poznatije i posjećenije od ovih drugih. Uostalom, o vinu je napisano toliko pjesama. Malo mu je jedan, nego ima više bogova. Postoje, doduše, i ceste sira i ceste maslinova ulja, ali vinske ceste – to je već nešto drugo. Tamo se hoda i četveronoške, ako ne može drugačije.
In vino veritas! To je to.