Svetkovine godišnjih doba (ni)su zaboravljene

Slika korisnika martinazd
Današnji blagdani, posebice vjerski, duboko su ukorijenjeni u pradavne tradicije koje svoje izvorište imaju u astrologiji
I dan danas najviše se slavi, veseli i obožava na dane rođenja mladog zimskog Sunca – pravilinije bi bilo reći začeća, budući da je jesenski Ekvinocij bio smrt Sunca, a u tamnoj noći obilježava se krvlju natopljeni Samhain, sada dolazi svjetlost. Naravno, ne 25. nego 21. – 22. prosinca kada Sunce ulazi u znak jarca. Novo Sunce rodit će se u ovnu gdje je ushit Sunca
Svetkovine su raspoređene na Kotaču godine

U javnosti, kako hrvatskoj, tako i onoj mnogih drugih zemalja, nisu rijetke rasprave o broju i opravdanosti blagdana i inih neradnih dana kroz godinu. O karakteru i značenju istih, pak, obično se ne zna previše, tim više što je običaj obilježavanja nekoga datuma stariji iako u Hrvatskoj, doduše, nismo mogli baš jednostavno odrediti niti dan vlastite državnosti.

Nova godina i aprilili

Tradicija je, međutim, kad je riječ o blagdanima i važnim datumima prilično jasna i premda su pojašnjenja razloga obilježavanja nekih dana u godini izgubljena, postoji relativno pouzdani način da ih si i danas predočimo. Razlog je povezanost drevnih datuma sa skoro svim važnijim svetkovinama današnjice. Neki se u potpunosti poklapaju i po danu i po karakteru, neki odstupaju za koji dan ili im se kroz razne ideološke i vjerske utjecaje promijenio izvorni značaj ali kod svih postoji jasna odrednica, a to je da je njihove atribucije najlakše odgonetavati kroz najstariju i najsintetičkiju znanost čovječanstva – astrologiju.
Počnimo s primjerom koji u sebi objedinjuje sve spomenuto. Ili, pitanjem: kad počinje nova godina? Sigurno ne prvoga siječnja! Točan odgovor je 21. ožujka ili još preciznije na dan ulaska Sunca u znak ovna, što može biti i dan prije ili poslije ovisno kako koje godine. Jer samo ovan može označiti početak, a Mars koji njime vlada dati mu energiju za razbijanje starog i otpočinjanje novog, Latini ga zato i nazivaju Marsovim mjesecom, mjesecom u kojem sve počinje. Budi se prirodni život, a energija Sunca u ovnu smatra se ushićenom ili egzalitranom, pravo vrijeme za početak. Perzijanci i danas slave početak godina na taj dan, a prije nekoliko stoljeća nije bio taj običaj tako stran niti u Europi. Prema pričama, u Francuskoj se dugo vremena zadržao običaj da se Nova godina slavi prvoga travnja, što je samo kalendarsko prilagođavanje izvornoga datruma. Kad je kraljevskim dekretom takvo slavlje zabranjeno kao pogansko, mnogi su mu ljudi i nadalje ostali vjerni.

Od Sabata do Praznika rada

«Pravovjerni» su se, pak, trudili da im zagorčaju život šaljući im kao dar porugljive poruke ili čak i otpadke te se iz toga izrodio još i danas živ običaj prvoga travnja kao dana šale i obmane.
Prirodna nova godina, zajedno sa židovskim svetkovinama koje isto padaju u to vrijeme nedvojbeno je potakla crkvene oce ranoga kršćanstva da u taj dio godine postave i blagdan uskrsa, a vezivanje tog dana i velikoga tjedna uz Mjesečev hod i korizmu, tako blisku karakteru znaka riba pokazuje kako je stare tradicije nemoguće izbjeći i u novim sustavima vjerovanja.
Još je možda i bizarnija priča o Valpurginoj noći, koju neki nazivaju i Sabat, a pada u noći s 30. travnja na prvi svibanj. Svetkovina izvorno obilježena Venerom i bikom, dakle raspojasanom zabavom u kojoj se slavi plodnost i ženski princip. Crkva je želeći iskorijeniti te poganske običaje ustanovila prvi svibanj kao blagdan svetog Josipa radnika potičući rana okupljanja cehova i drugih bratovština. Vjerojatno se s posebnom pozornošću motrilo na umorne i pospane. No, iz običaja radničkih okupljanja došlo se u devetnaestom stoljeću do radničkih nemira i doduše ne prve, ali najpoznatije žrtve što padoše u Chicagu postale su generatorom novih prvomajskih proslava, a da stvar bude ljepša one se tradicionalno vezuju uz odlazak u prirodu i prepuštanje njezinim čarima, a ako ćemo pravo i grah je biljka kojoj se često pridaju okultna svojstva.
Ako je simbolički gledano, Sunce rođeno 21. ožujka, svoju zrelost će doseći na prvi dan ljeta, 21. lipnja. Ljetni suncostaj, odnosno Solsticij u mnogim se zemljama pa tako i diljem Hrvatske obilježava paljenjem ognja što simbolizira nazočnost Sunca i njegove energije na Zemlji. Samo što se to radi par dana kasnije na blagdan sv. Ivana Krstitelja. Ime i hagiografija ovoga sveca upozoravaju, međutim, na još jedan element a to je spoj vatre i vode, što je osobina znaka raka koji upravo tada počinje i koji je središte misterije Sv. Graala.

Sunce, tarot i policija

Za treću dekadu lava, također se vezuju proslave i rituali kojima se početak gubi u noći vremena. Bez obzira je li riječ o desetom kako veli Slavinski, dvanaestom kako nas poučava Crowley ili petnaestom kako tvrde kršćani, kolovozu, u to se doba svetkuje uspjeh žene. Po preovladavajućem crkvenom učenju riječ je o uzašaću blažene djevice Marije na nebo. Prema okultnoj predaji riječ je također o vrhunskom uzdizanju žene ali postignutom kroz manipulaciju i evoluciju seksualne energije. Ne treba to čuditi jer datum pada u vrijeme lava, znaka koji odgovoara petoj kući i seksualnoj toplini u kojoj žena treba uživati onako kako je prikazano na Tarot adutu «Lust», odnosno «Strast».
Jesenska ravnodnevnica, 23. rujna ne odražava se toliko u blagdanu Male gospe koji joj je blizu, nego više u proslavi svetoga Mihovila, odnosno Mihaela arkanđela koji jest upravo ono u što nas jesenski ekvinocij uvodi, a to je znak vage. Ponovno je prikaz na Tarotu izuzetno slikovit gdje je lik s mačem i vagom što se pripisuje i samome Mihaelu. Osim toga arkanđel je bezspolan, ili bolje reći nadspolan, kao i vaga koja jedina u zodijačkom krugu ne predstavlja živo biće nego stvar; dom Venere noćne, izgon Sunca i ushit Saturna, karakteristike su koje uvijek moramo imati u vidu kad razmatramo znak vage, a tako i obilježavanje jesenske Ravnodnevnice, zvane i Ekvinocij Bogova. Ne treba čuditi da u to doba godine pada i Dan policije koju bi također, kao instituciju trebale krasiti navedene osobine.
Da li zbog poznate keltske tvrdogalvosti ili okolnosti da su posljednji dan listopada osim njih svetkovali i mnogi drugi narodi, Samhain ili Hallowen, kod nas poznat i kao Noć vještica obilježava se do dan danas na točan datum. Načini «obilježavanja» svode se uglavnom na komercijalnu zabavu i građansku pijanku, ali ipak je dosta elemenata sačuvano iako malo tko uopće zna što tad slavi. A slavi se ulazak u doba Marsa, škorpiona, kojemu je čista opozicija proslava Walpurgisnachta na zadnji dan travnja. Još su rimski pisci zbunjeno opisivali svečanosti koje su se u Rimu održavale na taj dan i koje su uključivale borbu mladića iz dva dijela grada oko posvećenoga konjskog repa iz kojeg je kapala krv. Na proljeće se tim repom posvećivalo mladu stoku što bi se okotila tijekom zime. Svi ti običaji odrazili su se i na kršćanstvo pa nije slučajno drugi dan nakon Noći vještica – Dan mrtvih.

Sunce u prosincu

Ipak i dan danas najviše se slavi, veseli i obožava na dane rođenja mladog zimskog Sunca – pravilinije bi bilo reći začeća, budući da je jesenski Ekvinocij bio smrt Sunca, a u tamnoj noći obilježava se krvlju natopljeni Samhain, sada dolazi svjetlost. Naravno, ne 25. nego 21. – 22. prosinca kada Sunce ulazi u znak jarca. Novo Sunce rodit će se u ovnu gdje je ushit Sunca. Ukrašavanje božićnoga drvca običaj je preuzet iz dana kad se Suncu klanjalo bez uvijanja te je popout mnogih drugih stvari koje je kršćanstvo preuzelo ustvari falički simbol. U slavenskoj tradiciji je na zimski Suncostaj bio običaj paljenja borovih grana, posebice zbog povezanosti riječi bog i bor u mnogim slavenskim jezicima. Običaj darivanja djece izravni je produkt rimskih Saturnalija, obilježavanih krajem studenog kad su ne samo darivana i obožavana djeca nego bi taj dan i gospodari služili robove i ugađali im
Uostalom i pisani izvori ranoga kršćanstva upozoravaju da se Božić u početcima novoga vjerovanja nije obilježavao nego je taj običaj nastao stoljećima kasnije kao kompromis crkevnih vlasti s duboko ukorijenjenom tradicijom skoro svih naroda staroga svijeta te konkretno Mitraizmom koji je slavio 25. prosinca. Jednako tako se i ikonografski prikaz osobe Isusa Krista mijenja; od nasmijanog ricastog mladića skoro pa dječaka kakvog poznaje starokršćanska umjetnost, prelazi se na danas već uobičajeni prikaz mršavoga muškarca duge kose i brade – slike i prilke jarca i Saturna.
Postoji još jedan datum čije je podrijetlo i obilježavanje obavijeno ponajvećim velom tajne. Riječ je o Svičnjaku koji pada devetoga veljače. Jasno je jedino da je to protuteža kolovoškom, lavljem Lamasu. Najbliži popularni blagdan je Valenitnovo pa se možda tu treba tražiti koje energije upravljaju ovim datumom, a možda je, pak, on neki davni praizvor maškara premda se njih tradicionalno vezuje uz ribe, dok je Svičanjak u drugoj dekadi vodenjaka. Ako nastavimo analogiju s Lamasom koji je uzdizanje ljetne strasti kao ženske struje seksualne energije, onda bi ovo bilo isto, odnosno odraženo u zimskom, muškom vidu, onome što je Mile Dupor pjesnički nazivao «topla ruska, zimska noć», dakle prije idili dvoje zaljubljenih, nego orgijastičkoj raspojasanosti ljeta.
Jesu li stari blagdani nestali u modernim vremenima? Po svemu sudeći, izgleda da nisu. Nepreciznost datuma, udaljavanje od izvornih značenja, skučeni načini obilježavanja i posvemašnje nepoznavanje njihovih iskonskih povezanosti, nisu uspjeli u potpunosti izrinuti ih iz svijesti čovječanstva. Jačanje pokreta poput Wicce ili suvremenoga gnosticizma omogućuje porast broja onih koji se vraćaju njihovom izvornome obilježavanju. Naravno, uz trajno iskustvo svega onoga što se u dugom međuvremenu događalo sa Zemljom i čovjekom.

Valentinovo je Thorova gozba

U suvremenoj religiji Wotanizma ili Odinizma nudi se drugačije pojašnjenje za Valentinovo koje se povezuje s prastarim običajem Thunarove ili Thorove gozbe, kako u »Željeznoj vjeri« piše Ropn Mc Van:
»Thunarova gozba tradicionalna je obiteljska svečanost.. Simbolizira boga Gromovnika, Thora koji se služi svojim moćnim batom (Mjollnirom) da otjera tamu i gigante leda. Smatrana vrhuncom zime, Thunarova gozba nas podsjeća na našu snagu kao Naroda, koja će nas provesti kroz ljutu zimu 14. veljače.«

Yule traje dvanest noći

Yule je najsvetiji blagdan Teutonske godine i započinje 21. prosinca. Traje dvanaest noći i na vrhuncu je za Novu Godinu. Prva noć Yulea, »Majka Noć«, posvećena je teutonskoj boginji Freyi. Dvanaest noći predstavljaju dvanaest mjeseci godine, također znanih i kao »Wih-Nights«, kao dio vremena koji je odvojen od starog i novog. Yule je najkraći dan u godini i časti ga se kao zimski Suncostaj, povratak Sunca, posvećen bogu Freyu.

Ljetni i zimski Suncostaj

»Dnevne svetkovine Sunčevog svjetla, slijedile su još druge dvije koje se održavalo na Suncostaje. Prva, od osobitog značenja, bila je 21. lipnja, na najduži dan. Ljudi bi se okupili na brdu da čekaju prvu izlaznu Sunčevu zraku. Dva svećenika-magičara bi se popela na vrhunac da bi pozdravili drugo Sunce, onkraj ovog Sunca, zvukom svojih rogova, svojih dugih trubljah, kojima je na kraju bila u zlatu urezana runa, slično araukanskoj Trutruca-i. U noći koja bi slijedila ovoj posvećujućoj fešti, palilo bi se hrastovo lišće na kruni Irminsula, stabla koje je simboliziralo božansko podrijetlo arijskog života. Sumrak, zalaz Sunca, slavilo se tako da bi se s posvećenog brežuljka, u dolinu kotrljalo velike kotače kojima bi se među žbice uplele upaljene hrastove grančice. Vidio sam u Himmelsbreitu jedan takav brežuljak, gdje još postoje dva duboka traga, kojima su ti Sunčevi kotači stoljećima kretali na svoje vrtoglavo kotrljanje u dolinu, da bi konačno potonuli u vode Edera ili Adera, žilah njemačke zemlje, kao i Ida, psihička arterija, kao rijeka Saraswati u Indiji.
Zimski solsticij se smatralo točkom jednako udaljenom kao i svih dvanaest noći posvećenih otcu Azah. Podizalo se piramide na čijem vrhu bi se postavilo kotače Svastike. Unutra bi uvijek gorila Sveta svjetiljka, da se prikaže kako arijski život opstaje također i u tami noći Kali-Yuge, kada vlada Mani, Mjesec. U ponoć bi se ugasilo svjetiljku u unutrašnjosti piramide – koja je simbolizirala pad hiperborejskog čovjeka – i upalilo drugu na njenom vrhu. Ovo bijaše arijsko ponovno rođenje. Žene ukrašavahu Irminsul zvijezdama od izpletenog rogoza i jasenovim lišćem. Još dan danas tako ukrašavaju nordijsko božićno drvce,« napisao je Miguel Serrano u svom radu o Svetom Gralu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)