MUKE PO BIROKRACIJI Htio sam se baviti profesionalnim ribolovom, a otjerali su me u bankrot!

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika isikiric
Tužan povratak Ižanina Dragana Govorčina iz Kanade u Hrvatsku
Polovicom srpnja 2008. godine doplovio sam sam sa sinom Ivanom iz Vancouvera i mislio sam da ću do Vele Gospe početi ribariti. Inspektor Hrvatskog registra brodova je bio toliko zainteresiran da se nije ni udostojio pogledati moju dokumentaciju, kaže Govorčin
Ribarica u vlasništvu Dragana Govorčina kojoj je HRB odobrio manju kategoriju plovidbe

Čudni su putovi Gospodnji, Bog samo zna, zašto i koje na tom putu zbližava ljude. Zbližila je Dragana Govorčina i mene, moja kolumna u Zadarskom listu: Kakvi smo to ljudi. Tad ukaza na nešto što se graniči sa zdravim razumom, za rubrike: Vjerovali ili ne. Ali se nažalost radi o živj živcatoj istini, koja tegobi i podcrtava ljudski život, život pojedinca i okreće ga svim neverama hrvatske zbilje. Pojedinac u raljama hrvatske birokracije i čega sve ne. Moglo bi se i tako reći.
Tko je Dragan Govorčin, za one koji Vas ne znaju?
- Rođen sam na Malom Ižu i cijeli sam život vezan uz brodove i more. Prije odlaska u Kanadu 1982. godine radio sam kao profesor nautičke grupe predmeta u Pomorskoj školi te na ispitima za časnike i kapetane. U Kanadi sam radio i kao pomorski inspektor, časnik i kapetan, a dok nisam položio sve ispite za master mariner i kao ribar. U turizmu nisam nikad radio, iako sam i ekonomist za turizam. U Hrvatsku sam doplovio prvi put 1999. godine sa svojom jedrilicom iz Vancouvera uz pomoć brata Milana koji je također kapetan duge plovidbe. Pred novu godinu 2001. vratio sam se s familijom u stari kraj i radio nekoliko godina kao predavač u školi Adriamar. Kako sve nije išlo kako sam očekivao, vraćao sam se u međuvremenu u Kanadu kako bih pokrenuo ribarski posao koji, nažalost, nije zaživio ni do dana današnjega.
Kažete kako Vas je iznenadila moja kolumna?

Radi na Pacifiku i na Arktiku

- Ugodno sam bio iznenađen jer sam osjetio da ipak ima ljudi s empatijom, a toga mi je najviše falilo. Ne volim kad mi kažu da sam prestar i da pustim sve k vragu. Pa zadnjih nekoliko godina sam ipak uspio obnoviti certifikate i dobiti nešto posla i na Pacifiku i na Arktiku. Naravno da bi mi bilo draže da sam pokrenuo plivaricu i da se bavim time, ali nisam imao izbora, a penziju je bolje i ne spominjati.
Kako je i kada počeo Vaš »Križni put« po bespućima hrvatske birokracije i čega sve ne?
- Polovicom srpnja 2008. godine doplovio sam sam sa sinom Ivanom iz Vancouvera i mislio sam da ću do Vele Gospe početi ribariti. Inspektor Hrvatskog registra brodova je bio toliko zainteresiran da se nije ni udostojio pogledati moju dokumentaciju. Inače, brod sam pripremio za put koji iziskuje ne samo veliki napor, nego i temeljito poznavanje samoga broda. Dobio sam četverogodišnju kanadsku dozvolu za kategoriju plovidbe I, a ovdje mi je bila potrebna kategorija 5, što je ograničeno za obalnu plovidbu. Nažalost, odugovlačenje me je dovelo do bankrota i nisam uspio platiti Registru dug. Brod je zadovoljio uvjete za plovidbenu dozvolu, ali iako se nije radilo o nekom velikom novcu, nisam uspio dobiti nikakav kredit niti na svoju imovinu.
U razgovoru s Vama naglasio sam kako s ovakvim životnim i ljudskim pričama treba izaći u javnost i zbog drugih koji su se odazvali zovu domovine i završili kako su završili.
- O tome bih mogao dosta pričati, ali nažalost mi smo još uvijek jednom nogom u starom sustavu.
Jeste li se nadali svim ovim nedaćama, saplitanjima i podmetanjima kad ste se odvažili na ovaj izuzetan korak, vratiti se na svoj školj, oživiti ga, pokrenuti nešto.
- Pa rekao sam vam da sam se nadao da ću po dolasku do Vele Gospe već ribariti. Ispalo je da mi je lakše bilo prijeći dva oceana nego imati posla s hrvatskom birokracijom. A što se tiče školja i on je na prodaju kao i sve drugo.
Što govorite drugima, savjetuje li te im da se vrate i ulože u Hrvatsku?

Hrvatski ribari odustali od povratka

- Ja sam i za vrijeme rata govorio da je prilika otići u Liku. Žao mi je što neki ribari nisu uspjeli doći u stari kraj, iako je postojala ta želja i njihovo bi iskustvo itekako dobro došlo. Govorili su mi da odvezem i njihove brodove na što sam odgovorio da bi mogli svi skupa u konvoju. Nažalost, Ministarstvo mora donijelo je naprečac, bez ikakvog upozorenja, uredbu da se ne smiju uvoziti brodovi stariji od 15 godina. Volio bih kad bi mi netko objasnio razloge. Ti nisu s jednom nogom u socijalizmu nego s obje.
Koji je i koliki šok čovjeku Vašega kova, naobrazbe, životnoga iskustva kad se zaglibi u hrvatskoj birokratskoj kaljuži?
- Preostaje jedino moliti Boga da se ljudi konačno okrenu oko sebe i shvate da bez Boga padaju u ponor. Onima koji su dugo godina u tuđini zna se dogoditi da im stane riječ u grlu kad se pjeva »Lijepa naša« poslije mise. Ovdje, nažalost, mnogi ljudi uzimaju sve zdravo za gotovo, a oni koji su uspjeli doći do nekih akademskih titula misle da su bogom dani i da im društvo treba platiti njihovu pamet i osigurati život, ne znajući da bi mogli i naučiti nešto i od onih bez puno škole.
Koji dojam i zaključak izvlačite iz Vašega slučaja?
- Dojmova ima puno, a na zaključak bih još malo počekao.
U jednome svom članku istaknuo sam gdje bi nam bio kraj kada bi iseljenu i iseljeničku Hrvatsku vratili na pozicije vlasti, a uhljebe malo poslali za kruhom u bijeli svijet.
- Bez lustracije to se nije moglo dogoditi. Do sada dijaspora je bila i ostala neprijateljska. Nemaju niti pravo glasa.
Suočili ste se s problemom sudstva, da ne kažem što gore, i to na vlastitoj koži.
- Ne bih u ovom trenutku htio prejudicirati neke stvari.
Vidite li svjetlo na kraju tunela u svom slučaju?
- Ja sam uvijek bio optimist.
Ima li nešto što Vas nisam pitao, a rado bi ste odgovorili na to?
- Žao mi je da ljudi gube vezu sa svojim korijenima i da se gubi tradicija, a najgore je kad se živi u beznađu. Da smo proglasili isključivi gospodarski pojas mogli smo stvoriti i uvjete da postanemo pomorska država. Hrvatska ne može opstati ukoliko nije pomorska država.


»Onima koji su dugo godina u tuđini zna se dogoditi da im stane riječ u grlu kad se pjeva »Lijepa naša« poslije mise. Do sada dijaspora je bila i ostala neprijateljska. Nemaju niti pravo glasa
Dragan Govorčin, profesionalni ribar

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)

Komentari

Slika korisnika Mario Berkovic
Kao nekadasnji student (1978 Zadarske Pomorske - Nautika) upravo prof. kap. Govorcin mi je bio predavac i voditelj te sam postao casnik trg. mor.i jos uvijek plovim ali na dalekim obalama Zapadne Australije zadnjih 30 i vise godina gdje i zivim (Fremantle). Sa duznim postovanjem kao bivsi ucenik i pomorac/casnik te emigrant kompletno razumijem i suosjecam s njim i njegovim nevoljama i primjer je sto nasi ljudi iz vana koji tesko zaradjena sredstva zele uloziti u svoju domovinu na sto sve nailaze. Hrvatskoj treba dijaspora samo selektivno a inace rijeci kap. Govorcina u ovom clanku sve kazu!
Slika korisnika marsovac
Kap Govorčin je častan i pošten čovjek. Nekada smo zajedno navigavali, a onda je prešao za profesora u Pomorsku školu u Zadru, i to za predavača glavnog predmeta nautičara. Kao otočaninu ribarenje mu je u krvi. Znam da je pomalo usporen ali to svjedoči da dobro i sračunato promišlja što će i kada učiniti. Nije mu bilo lako otisnuti se u tuđinu i tamo iznova dokazivati svoje sposobnosti i talent. Zov domovine ipak je s vremenom nadvladao. Možda se pomalo i naivno nadao da će s novim iskustvima pomoći sebi i obitelji, ali eto - ukazale su se brojne barijere. U Hrvatsku se s demokracijom uselila i nemilosrdnost stranog kapitala, te propisi, pravila i zakonitost nečega na što mi još nismo bili spremni. Što je sve pritom propalo i otpalo dobro je znano, a oni najuporniji pokušavaju se adaptirati na novonastale okolnosti. Svakako mu želim da ostvari svoje snove.
Slika korisnika Mario Berkovic
Postovani kolega, ako Vas smijem tako nazvati, jer sam mislim nesto mladji, bez uvrede. Niste mogli bolje navesti u svom komentaru - jer sam i ja se morao u tudjini dokazivati i ponovo polagati sve kao skoro iz pocetka, a o "nasim poslima" u novoj (vec 30 godina) nam drzavi i demokraciji, trebat ce mnogi posteni i dobri ljudi (pogotovu povratnici) iskusiti na svojoj kozi realnost i stvarnost u kojoj nam je Domovina! Kapetanu Govorcinu od srca zelim sve najbolje u buducnosti bez obira na sve peripetije! Nazalost o povratku i ne razmisljam vec svakih par godina posjetim svoj otok da se barem dusa zadovolji s obzirom na sve sto nam je poznato.........