Vjetar u leđa

Kakvo vrijeme takva i ja – bezvezna i nikakva. Još kad je opalila južina, najpametnije je nigdje ne ići. Uzela sam još nekoliko dana bolovanja jer, ma što god tko govorio ili mislio – bezvoljnost je isto bolest.
Gledam svih oko sebe, ne čini mi se da je i njima nešto puno bolje nego meni. Mislim da cijela situacija i nema nekakve velike veze sa situacijom u državi jer da ima, svi bi se odavno trebali samoubit pa ne da nas ne bi bilo četiri milijuna zajedno s Hercegovcima i dijasporom nego nas ne bi bilo ni dvisto tisuća. A među te bi spadali oni dobrostojeći s bližom i daljnjom rodbinom koju potpomažu financijski, ljubavnički, rodijački i preko veza.
Ali barem su se počela ubojstva rješavati. Ali i ljudi ginuti sasvim bezveze. Recimo, zbog neosvijetljenih znakova da su radovi na cesti. Što se meni skoro prije nekoliko dana dogodilo kad sam nosila lijekove babi Mari na selo i kad sam se vraćala. Skoro sam se zapucala u rampu na cesti. Ja dobro prošla, ali netko očito nije jer sam jutros pročitala da je netko na istom tom mjestu poginuo. Onda se zapitaš što je uopće ljudski život kad te više nema u jednoj sekundi… možda ne tvojom nepažnjom nego nečijom tuđom. A i to je život. Sudbina. Karma.
A karma, sudbina ili kako god je zvali je zajebana stvar. Pa kad nekome krene loše u životu i kad nemaš više što reći, onda je najlakše naći opravdanje u tome da je to tako trebalo biti. I obično uz to dodatak ide: samo da je zdravlja. Zdravlje je najbitnije na svijetu. S time se odmah slože oni kojima je zdravlje narušeno ili oni koji kad je zdravlje u pitanju imaju lošu karmu s njim.
Ovi koji su zdravi, a nemaju love vjerojatno prvo promisle: – E da je love, oni koji su bez posla vjerojatno smatraju da je najbitnije imati posao, oni bez sreće u ljubavi da je najvažnije imati pored sebe nekoga tko te razumije, s kime možeš podijeliti sve nedaće koje su ti se spustile na (ne)jaka pleća…
S druge strane ima onih koji imaju sve, ali eto, uvijek im nešto fali. Uvijek im neki kikiriki nije po volji. Jer i kad imaju love, zdravlja, pameti, posla, ljubavi… uvijek nešto nije kako treba…
Teško je danas biti u klasi optimist. Vjerojatno je zato i mali broj jedriličara koji se time bave. I može li se za njih reći da su optimisti? Jer, što ako stalno gube u zadnjem ili predzadnjem plovu i nikako da se popnu na pobjedničko postolje. Hm, koliko god bio u optimistu, frustrirajuće je to, cijeli život biti u optimistu a gubiti… Uvijek sam se pitala je li to razlog da se prebace u neku drugu jedriličarsku klasu?! Jer ne znam ni jednog koji je cijeli vijek ostao u toj klasi…
Gdje uopće optimizam prestaje i prerasta u pomirljivost sa sudbinom, prihvaćanje stanja stvari kakvo je. Kad uđeš u tridesete, četrdesete, pedesete…? Ili te jednostavno život natjera na to?!. Ima li se uopće smisla miriti sa sudbinom ili joj treba objaviti rat? I ako, do kada ratovati s njom…
Bolovanje. Bar ću se naspavati. Odmoriti. Trenutno čekam povoljan vjetar u jedra. U klasi optimist. Nasred mora. Nasred kiše. Nasred ničega… I čekam… Čekam…