Kazalište odražava duh zajednice i stupanj njezine slobode

Kazalište vidim ne samo samo kao zgradu koja ima daske pozornice i tapecirana sjedala. Kazalište je daleko više od toga, ono je “pars pro toto” svake civilizirane sredine. Ono što se događa u zajednici – odražava se u kazalištu. Ono što se prikazuje na pozornici utječe na ono što se događa u zajednici. Ta sprega je dakle dvosmjerna i nevjerojatno važna jer kazalište odražava duh te zajednice, pa i stupanj njezine slobode

Veći dio zadarske javnosti  ostao je iznenađen kad se na  natječaj za mjesto intendanta  u splitskom HNK-u javila i  zadarska književnica i  sveučilišna profesorica  Helena Peričić. I dok su mnogi  vrijeme provodili  komentirajući moguće  motive  profesorice Peričić, ona je samouvjereno nastavila akademski  rad na relaciji Zadar-Zagreb  svjesna da za mjesto intendanta itekako ima  ne samo  vještine, nego i velike šanse  da  baš ona pobijedi na natječaju.  Naime, unazad posljednja dva  desetljeća veliki dio znanstvenog  pa i dio književnog rada  profesorice Peričić dotiče se  upravo kazališne djelatnosti.  Kao komparatist književnosti   redovito u svojim istraživanjima  i pisanju ulazi u prostor  teatrologije: to potvrđuju njezini  dramski tekstovi, članci o  kazalištu, kritike predstava, te  znanstveni radovi  o drami i  kazalištu, uključujući i značajnu knjigu “Tekst, izvedba, odjek”. Prof. dr. Helena Peričić  niz je godina članica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, dapače članica njegova Nadzornog odbora. Teoriju drame i kazališta  profesorica Peričić  je odlučila    zamijeniti kazališnom praksom. Prvi natječaj za intendanta HNK-a u Splitu poništen je zbog, navodno, nepotpune dokumentacije kandidata, no Helena Peričić ne  odustaje. Detaljan program je  osmišljen i napisan, ona je  spremna podijeliti rezultate  svoga  dugogodišnjeg teatrološkog iskustva s drugima. A  zašto se odlučila kandidirati,  što nudi splitskom kazalištu i  zašto se nije natjecala na nedavno održanom natječaju za  ravnatelja HNK-a u Zadru –  odgovore je podijelila  s nama.
Izazov
Nakon što je objavljen natječaj za intendanta HNK Split  iznenadili ste javnost kandidaturom. Iako je prvi natječaj  poništen zbog dokumentacije,  sad kad je ponovno otvoren  namjeravate li se kandididirati? Kako je uopće krenula  cijela ta priča?
– Iskreno, iznenađuje me  zanimanje javnosti za rezultate ovoga natječaja kao i za  moje sudjelovanje u njemu.  Profesionalac sam, među ostalim i teatrolog, pa kao takva  sudjelujem u ovome. Kao što  sam u nekoliko navrata i obrazlagala, vidjela sam u samom  natječaju za intendanta splitskog HNK izazov, a kako sam   za stručne izazove  često osoba  od inata, vjerojatno je i ovaj  put proradio “dišpet” i ja se – u  skladu ili suprotiva   okolnostima koje u Hrvatskoj  vladaju  –  uključujem u priču koja bi po  mom sudu trebala predstavljati svojevrsno “raščišćavanje  kaosa u struci”, kakvo vlada u  mnogim djelatnostima u nas.  Poželjela sam se  uključiti u  nešto što bi meni osobno omogućilo angažman koji bi obuhvatio profesionalne kvalitete  koje, vjerujem, posjedujem a  koje u nekom prostoru moga  akademskog  djelovanja  možda još nisu došle do  izražaja i koje – naposljetku  mogu biti korisne našoj kulturnoj zajednici. Ponavljam,  mnogi – pa čak i moji cijenjeni  kolege –  pomalo su  bili iznenađeni mojim prvim javljanjem na natječaj  jer im očito  nije bilo poznato (ili ih nije  zanimalo!) da se već više od  dvadeset godina bavim kazalištem na ovaj ili onaj način. Po  dolasku,  odnosno povratku iz  Zagreba u Zadar, te zapošljavanjem na tadanjem Filozofskom fakultetu 1991. intenzivno  sam pratila ono što se  događalo u zadarskom kazalištu te sam pisala kazališne  osvrte  na predstave u Zadru,  pogotovu one koje su bile davane u sklopu Zadarskoga kazališnog ljeta. Nastojala sam –   a uvjerena sam da to mnogi u  Zadru znaju –  postignuća kazališne kuće u Zadru kao i  zadarskoga Kazališta lutaka  prezentirati hrvatskoj javnosti  u raznim kulturnim časopisima i novinama. Osim toga,  svih ovih godina predavala  sam  kako u Hrvatskoj tako  vani,  a  i na zagrebačkom Doktorskom studiju književnosti,  kulture, izvedbenih umjetnosti i filma – na kojem sam još  uvijek angažirana  –  kolegije  koji se tiču kazališta, odnosno  drame kao predloška za kazališni čin. Moja knjiga “Tekst,  izvedba, odjek”  izravno je vezana za  dramski tekst  i kazalište. Članica sam ne samo  hrvatskih već i međunarodnih  teatroloških udruženja  (HDKKT, ITI-UNESCO,  UNIMA). To  su sve  razlozi  zbog kojih sam se na neki  način drznula javiti na natječaj. Vjerujem da sam došla  do određenoga stupnja profesionalne i stručne zrelosti   koji mi dopušta  da ono što sam  naučila, što znam i što uostalom predajem i na  sveučilištima mogu primijeniti  i u kazališnoj praksi: u stvaranju kazališne predstave i  vođenju jedne ustanove koja  nosi ime  ključno za nacionalnu kulturu: Hrvatsko narodno kazalište. Kazalište, pa  tako i splitsko,  doživljavam  kao ustanovu u kojoj  dramska  predstava temeljena na tekstu,  te plesna i glazbena umjetnost, žive u trolistu nevjerojatno snažnoga djelovanja prema zajednici u kojoj postoje.     Kazalište stoga vidim ne samo  samo kao zgradu koja ima  daske pozornice  i tapecirana  sjedala. Kazalište je daleko  više od toga, ono je “pars pro  toto” svake civilizirane sredine. Ono što se događa u zajednici – odražava se u kazalištu. Ono što se prikazuje  na pozornici utječe na ono što  se događa u zajednici. Ta sprega je dakle dvosmjerna i nevjerojatno važna jer kazalište  odražava duh te zajednice, pa i  stupanj njezine slobode. Nisam za nacionalno kazalište  koje je u stvaralačkom smislu  statično i elitističko, namijenjeno malom broju gledatelja.  To mogu sebi priuštiti  samo neovisna i mala kazališta;  upravo zbog ovoga što  sam već spomenula,  međuodnos između kazališta i okoline mora postojati. Smatram  da predstavljam osobu koja  svojim kulturnim, obrazovnim  i profesionalnim habitusom  odgovara profilu jednog intendanta. Spomenula bih i to  da sam se u devedesetima  trudila i među studentima potaknuti i razviti izvedbeno odnosno kazališno djelovanje, s  određenim autoritetima u  Upravi grada Zadra razgovarala o mogućem pokretanju  amaterskog kazališta za mlade  u kojemu sam  namjeravala  posve besplatno  ulagati  svoje  vrijeme i znanje. No, od toga  nije bilo ništa.
Specifičnosti u  sastavljanju  repertoara
Kako vi zamišljate rad dobroga kazališta?
– Samo osmišljavanje kazališnoga programa, a unutar  njega repertoara te u konačnici  njegova realizacija na “daskama koje život znače” u današnjim okolnostima  u hrvatskoj kulturi vrlo su  zahtjevni  jer se tu ne radi samo o  umjetničkom segmentu toga programa.  Riječ je naime  o tome  da morate uzeti u obzir i  novčana sredstva koja su potrebna da bi se zamišljeni program ostvario, ali i sva  vrlo  neugodna ideološka i ekonomska previranja koja trenutno u našem društvu vladaju. Danas je situacija sa  sredstvima koja Ministarstvo  kulture  namjenjuje kazalištima katastrofalna i prava je  umjetnost s malo novca  načiniti dobru predstavu u kojoj bi glumilo više od tri  glumca, što je svojevrstan – dramaturški gledano – minimum.  Mnogi se odlučuju na osnivanje neovisnih kazališta koja  bi išla tragom svojih rješenja  financiranja.  Što se tiče repertoara, u tom prostoru u  nacionalnoj kazališnoj kući  nemate velikih mogućnosti za  originalan manevar jer postoje standardi koji iziskuju  svojevrsnu ravnotežu između  domaćega stvaralaštva i stranih naslova, bilo da se radi o  dramskoj, opernoj ili baletnoj  lektiri. Ipak, kao intendant  imala bih specifičnosti u svom  pristupu sastavljanju repertoara. O detaljima unutar programa na ovom mjestu ne bih  govorila jer je to diskrecijska  stvar mene kao potencijalnog  sudionika u natječaju. Generalno rečeno, ono što je bitna  zadaća svakoga voditelja kazališta  jest da  ulozi intendanta  svojim zalaganjem i postupcima vrati dostojanstvo kakvo  je ona imala u povijesti kazališta,  ali i da u kazalište  privuče gledateljstvo, pogotovu mlade. Primjerice, studenti  u Zadru vrlo slabo posjećuju  kazalište. No, to je jedna posve druga priča.
Smatrate li da će natječaj u  Splitu biti pošten?
–  Kad ne bih vjerovala u  pravednu i poštenu provedbu   natječaja,  ne bih se na nj niti  prijavila. Vjerujem da će se  oni koji budu odlučivali o tome koja će osoba biti intendant povoditi upravo za  stručnim   kriterijima,  voditi  računa o kvaliteti samog kandidata te onom što on može  ponuditi kao profesionalac, a  ne kao osoba koja je na meti ili  predmetom kojekakvih političkih i ideoloških kombinacija. Ovdje ne nastupam kao  netko tko je “protiv ovog ili  onog”; mene  kombinacije i  kalkulacije u tom smislu apsolutno ne zanimaju; zanima  me kazalište kao umjetnička  djelatnost koja mnogo toga  objedinjuje pa otuda zahtijeva  i voditelja vrlo široke naobrazbe i afiniteta. . Međutim,  ono što u ovom trenutku  primjećujem jest  neprihvaćanje  moga nauma od strane onih  koji vas čitavoga radnog vijeka  doživljavaju kao poslovnu  konkurenciju, osjećaju se izazvanima da vas na  diskretan  način diskreditiraju; upravo iz  gore spomenutih razloga temeljenih na svijesti o tomu da  potencijalno mjesto intendanta ne predstavlja drugo doli  velik posao i odgovornost –   takvi mi  nepovoljni komentari  postaju još smješnijima. Dosad sam doživjela neočekivanu podršku dobronamjernih  ljudi. Navijam za to da se na  svaki natječaj javi što više kvalitetnih ljudi i da se među  njima odabere najbolji; jedino  ćemo tako postati  zemlja daleko bolja i sretnija od ove  koju trenutno imamo. Žao mi  je što se od ovoga natječaja  stvara novinska senzacija u  korijenu koje se štošta politizira: u svojoj nakani ne samo da brišem bilo kakvu  možebitnu političnost, nego   idem upravo  u suprotnom  smjeru koji znači: izbjeći  “poćudnost”, “pogodnost”  neke osobe a u središte  pozornosti  staviti struku i kompetenciju za obavljanje nekog   posla. Ovih dana neki u svojim  interpretacijama u mojoj namjeri  zanemaruju ono što su  bitni poticaji za javljanje na  natječaj – ne obazirati se ni  lijevo ni desno već raditi svoj  posao, koji je humanistički.  Uostalom, ja sam  sama za svoj  životni poziv odabrala  humanistiku:  njezina su obilježja  profesionalizam, stručnost, intelektualna tolerancija, školovanost, široka kultura  i humanost –  za što korijene ne  moramo tražiti ni u kakvoj  eventualnoj pripadnosti kandidata političkim strankama.  Ruku na srce – imajući na umu  sve ono što se u domaćoj  politici zbiva –  pravila ponašanja u politici kose se sa  svim onim što humanistička  pozicija kakvu sam upravo  opisala   zapravo predstavlja,  zar ne?
Radni dan – 12 sati
Kako to da se niste javili na  nedavno održani natječaj za  ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru?
– Iskreno, za taj natječaj  nisam ni znala, ali budući da  sam se na nekim prethodnim  natječajima za to mjesto,  točnije mjesto “ravnatelja Hrvatske kazališne kuće”  javljala  i pritom  nisam izabrana, mogu   reći da nemam baš “sretnog”   iskustva s takvim  natječajima  u Zadru. Tako da slutim da me  nitko na tu poziciju ne bi u  Zadru postavio ni u prošlom  natječaju. U preciziranje i detaljno analiziranje razloga  neću zalaziti; samo mogu reći  da se i tu obistinjuje ona “Nemo propheta…”: kad imate posla s konkurencijom koja dolazi iz vašeg vlastitog grada  gledate na nju kao na nekog  tko je s vama išao u vrtić, tko je  s vama sjedio u školskoj klupi… u njemu uopće ne vidite  profesionalca i stručnjaka, zar  ne? Prilijepit ćete mu koješta  samo da ne morate imati s  njim posla. U ljudskoj je psihi  da se boji onoga što ili koga  ne  poznaje, ne razumije, pa i  onog tko više zna; od tog  straha samo je korak do  blaćenja i klevete. Ljudi su  takvi u nas. Postavljaju na pozicije  i manje kompetentne jer  idu slijedom uvjerenja: zašto  bi mi nekakav stručnjak  “solio  pamet” kad mogu namjestiti  nekoga tko će raditi ono što i  kako mu ja odredim! To je u  prirodi naše sredine, zastupljeno već dugi niz desetljeća.  Dodajte tomu i zrno opće dalmatinske patrijarhalnosti,  zaziranja od discipline i stručne  principijelnosti, i već vas, kako  bi Ibsen kazao, drže  “neprijateljem naroda”.  Pa, osvrnite  se samo na sve one kreativne  osobe koje su iz profesionalnih razloga  posljednjih desetljeća napustile Zadar! Kad  dođete do nekih zaključaka,  malo što će vas više čuditi.  Nisam tip osobe koja se dodvorava u svrhu osobne ili  stručne koristi, upravo suprotno;   da nije tako – bilo bi mi  vjerojatno ugodnije živjeti.  Međutim, žao mi je što nitko  od profesionalaca, osim u en  passant, uličnim  razgovorima,  nije našao  korisnim da me  možda potakne ili podupre u  tome da budem izabrana na  mjesto vodeće osobe zadarskoga kazališta.
Treba li možda još što dodati na ovu temu prije nego  zaključimo razgovor?
– Malo mi je žao što sad  ovim svojim postupkom prijavljivanja na natječaj moram   isticati i podcrtavati ono što su  moji dugogodišnji profesionalni interesi. Doživjela sam  od svojih kolega, i dapače dobrih znanaca i prijatelja da su  komentirali moj potencijalni  odlazak iz Zadra kao  nešto što  se ne treba dogoditi. Da ne bi  bilo zabune:  želim istaći kako  uopće ne namjeravam prekinuti svoj znanstveni odnosno  akademski rad; pa njime se  bavim i u nj sam uložila glavninu svoga životnoga vijeka,  skoro tri desetljeća,  i ne pada  mi na um odreći ga se tek  tako! Uostalom, namještenja  u kazališnom voditeljstvu tek  su periodična i mandatna.  U  svom životu, a i godinama koje  imam za sobom, živim u drskom uvjerenju kako ono što  znam ne želim bacati drugima  pred noge. Visoko cijenim stupanj školovanosti do kojeg  sam došla ja i meni slični pa  obično ne dopuštam da me  itko svojim  agresivnim i  ograničavajućim stavovima vraća u  ladice predvidivoga ponašanja  te  konvencionalnih, često malograđanskih očekivanja. Moj  radni dan gotovo redovito traje 12 sati. Odabrala sam takav  put koji znači postavljanje visokih kriterija pred samoga  sebe. Kad mi netko s mora  mobitelom dojavi da – eto –  oko podne ispija kavu na dalmatinskom suncu – ja toj osobi  iskreno zavidim, dok sjedim  ispred zaslona svoga kompjutora i “gubim oči”.  Mogla sam  odabrati lagodniji  život, ali nisam. Ovo međutim ne ističem  kao svoju vrlinu već kao  činjenicu. I kao svoj izbor. Smatram da onaj tko doista cijeni  ono što radim taj izbor treba i  poštivati. Kad u razgovoru i  vrednovanju moga posla ili  posla nekog sličnom meni sugovornik i ocjenjivač bude  svjestan te činjenice i moga   uloženog napora – tada ćemo  moći ravnopravno razgovarati. A onda će možda i u ovoj  čitavoj našoj maloj a izmučenoj hrvatskoj zajednici  biti više razloga za optimizam i  bolje izglede,  kako za moju  tako za generacije koje dolaze.  Drugim riječima,   poštivanje  tuđega truda i rada a ne olako  odbacivanje  i podcjenjivanje  bit će uvod u nadu, pa i bolju  perspektivu sviju  nas. No, kad  taj trenutak bolje perspektive  konačno dođe – to će značiti  da imamo  manje vremena za  politiziranje i priču, pa i  za  posao koji nije naš, vjerujte  mi.

Zadarski i splitski teatar

Možda je pomalo nezahvalno uspoređivati splitsko kazalište sa  zadarskim, jer splitsko je po svojoj strukturi i poslovima neusporedivo  složenije – ima sva tri ansambla: dramski, operni i baletni – pa su prema  tome to  dvije potpuno nekompatibilne priče. Zadarski repertoar temelji se  uglavnom na gostujućim predstavama,  pa posao u njemu za mene, moram  priznati, i nije takav izazov. No, uvjerena sam da će postojeći voditelj  zadarskoga kazališta  solidno obavljati svoj posao. I držim palčeve da u tomu  uspije. U ovim vremenima i nestašici to je iznimno teška zadaća.

Intendant

Ono što ovdje također želim istaći jest da u ulozi intendanta ne vidim “poziciju moći”, kao što ni u jednom poslu koji  se obavlja na vrhu profesionalne hijerarhijske ljestvice ne vidim – za razliku od, vjerujem, velikog broja ljudi  –  moć. Vidim samo jako puno posla i nevjerojatnu odgovornost. Ponavljam: posao i odgovornost.  U povijesti hrvatskih kazališnih ustanova bilo je kulturnih radnika koji su se svojim djelatnim i ljudskim kvalitetama istakli i ostali zabilježeni kao velike intendantske figure; oni su svojim djelovanjem išli u korak s profilom koji kazališna kuća od nacionalnog formata zavređuje. Teško je doseći njihove zasluge no  valja ići njihovim tragom i ulozi intendanta, kao što rekoh, vratiti dostojanstvo