Knjiga je stvorila elektronske medije, a ne oni knjigu

Što se tiče ovih grupacija koje kritika, ili oni sami sebe nazivaju fakovci, stvarnosnovci, fantastičari, razlogovci…, meni su to uvijek bili više vremenski nego stilski gabariti. Recimo na primjer stvarnosna književnost, to jest realistična, ovovremenska, a pročitajte Šopovog Isusa koji čita novine, ili Kuda bih vodio Isusa, uvjerit ćete se u funkcionalnom smislu da je bliži ovoj našoj stvarnosti od gotovo svih njih, mada ne spominje ni facebook ni virtualni svijet, ali dira u naš moralni i egzistencijalni nerv, a upravo to je izvelo ove ljude na ulice, a ne facebookovci

U povodu izdavanja knjige “Svi ti ljudi” razgovaramo s njenim autorom Marinom Radicom.
Zbirka priča “Sjene u oku”  tiskana je sada već davne  1982. godine. Sadrži tri duže  pripovijetke (Sjene u oku;  Spomenik; Nikola Posljednji). Ovih dana objavili ste i  prvi roman, “Svi ti ljudi…”.  Zašto smo toliko čekali na  vašu novu knjigu?
– Ja to zapravo ne znam, ali  znam da ni jednoga dana nisam prestao pisati, jer za mene je pisanje višesložan i trajan čin, bilo da su to bilješke  na kutiji cigareta, razmišljanja  u hodu, razgovor uz kavu,  čitanje, korigiranje, kraćenje i  dograđivanje teksta, jer ga je u   knjizi često  više ili manje nego  ga treba. I potom napišete  jednu veću cjelinu za koju vam  se čini da je gotova knjiga, a  onda u nju uskoči rat sa slikama onih momaka crvenih i  pospanih očiju koji su branili  tebe i tvoj grad. I dok to  složite nasloži se šestotinjak  stranica, i kažete sebi, čekaj  Jadnici su već napisani, Rat i  mir također, tko više ima vremena to čitati, i počne odškarivanje dvjestotinjak stranica,  a te škare sporo režu da ne  odsijeku previše. I onda ostavite sve to neko vrijeme, jer  ne znate točno kakav ste novi  kroj napravili. Potom pokrenete časopis i skupite oko sebe prognane ljude i slažete  njihove živote i sudbine i opet  ste priložili novih petstotinjak  stranica. A u međuvremenu  zgotovite dvije-tri drame i izvedete ih sa svojom mladom  grupom i te drame ne postanu  baš Hamlet, ali poneki od te  zanesene mladosti postanu  odrasli hrvatski glumci. Potom vas zaokupi i nekoliko  priča, sređujete nekoliko  tuđih knjiga, i kažete sebi,  opet nisi ništa napisao/objavio, a čeka vas u pričuvi svoja  debela i tek s tog odstojanja  jasnije vidite da nije baš najboljeg kroja i opet dorađujete,  prepeglavate i napokon zgotovite, te dadete na uvid ljudima koji znaju što je knjiga i  oni to potvrde. A onda vas  urednici guzaju od sezone do  sezone, pa hoće – pa neće, pa  sad će, i samo što nisu, pa  nemaju novaca, a vidite da  imaju dosta prijatelja, kumova, rođaka i prirođaka i svi su  oni pisci i urednici i kritičari i  novinari, i jedni drugima duguju i nagrade i nove knjige. A  zatim još priskoči recesija koja  uzme i ono malo što je jedva  ostalo i vas više nigdje nema, a  vrijeme ne čeka. Jer čekati se  više nema što; čekaju se plaće,  posao, krediti, bubrezi…  a  umjetnost zna da ona nije  važnija od ičeg toga samo je  strpljivija i trajnija ako je prava, nije li, neće je spasiti ni  prijatelji, ni rođaci, i nagrade  će ostati kao bolne utjehe, jer  umjetnost nije coca-cola,  proizvedi koliko tržište može  piti, kad znaš da na ovom  bijelom svijetu nema toliko  koke da bi se napunile sve te  boce. Zato ima kemije! A i s  knjigama je tako, nema li inspiracije, ima konstrukcije, pa  svake godine bar jedna, a ti i  dalje uporno tvrdi da pisac ne  piše knjigu kad on to hoće (to  su novine), knjiga se piše kad  ona tebe hoće – tako nastaje  književnost i čeka mrtva hladna: ako je – ostaje, nije li –  otječe.
Poetska gustoća traži  kraće forme
A ja se ne želim prati u toj  voduštini po kojoj plivaju brojevi naslova, jer ionako je već  štošta toga pobrkano: novine i  knjige, kolumne i priče, neplodni Baudelaire i plodni  Goran Babić, skromni Hegel i  obimni Šuvar, a i tom manijaku Balzacu po broju naslova već za vratom visi svaki  deseti pisac-novinar…
Urednik panorame “90 suvremenih pisaca zadarskoga  književnog kruga – Kroz moje  oko” prof. Marko Vasilj u tekstu pod naslovom “Vječno u  igri svjetla i mraka”, objavljenom u časopisu ‘Zadarska revija 6/1983.’, između  ostalog, zastupa  tezu da ste pisac  čija proza odiše  poezijom, pozivajući se pritom na  jedan odlomak iz  teksta Williama  Faulknera.  Slažete li se danas  s tom tvrdnjom?
– Onda kao i sada meni je to bio  kompliment, jer  poetičnost nije  ugušila ni Andersena , ni Faulknera  i Andrić je tako  dobro plivao s njome. No poetska  gustoća traži kraće  forme da bi opstala njena doživljajnost, a roman to  nije, zato je treba  odmjereno dozirati i prepusti priči  da je nosi, i što je  priča uvjerljivija  ona će sama biti  potpunija, to jest  opravdanija. I dakako treba  moći razlikovati poetičnost od  sentimentalizma i tko to ne  zna, taj gubi priču, a bez nje  nema dobrog romana.
“U Radice posebno izazivlje  izvrsna rečenica”, drži kritičar. Kako biste to komentirali?
– Ono što kritičari kažu, za  pisca je najbolje ne komentirati, ali kad sam već potegnut za jezik htio bih reći da  je rečenica osnova svakog pisanja i da rad na njoj ne  prestaje nikad, osobito na njenim stilskim osobinama i tu se  treba stalno truditi i dotjerivati ih, a posebno njenu ritmičku strukturu, jer iz ritma  izlazi misao i povezanost, a  time i sugestivnost, a sve je  zajedno takozvani pisalački  šarm, a kad ste u godinama  pune načitanosti onda znate  da ga imate ili nemate, a tu se  malo toga da posebno  naučiti.
Roman “Svi ti ljudi…” – kako ste nadošli na odluku o  njegovom pisanju, kada je  proces realizacije otpočeo i  što ste prvenstveno htjeli ispričati kroz njegovu fabulu,  priču, temu?
– Ta se odluka polako slagala, ponekad me vodila i krivim putem, ali hodati se moralo želiš li izići na pravu  stazu, pa makar hodao s prekidima četiri-pet godina. I  kad vidiš da to nije baš onaj  put kojim bi htio ili naumio,  pričekaj, netko ili nešto će  naići i pokazati ti pravac kojim  bi možda trebao krenuti.
Proza, to jest epika,  je pravi izričaj  zd-književnosti
A što sam htio, to sam valjda i ispričao, ili vjerujem da  jesam, i uzeo sam ratnu fabulu, ljubavnu priču,  općeljudsku temu, jer dok  sam u svojoj kući u blizini crte  razgraničenja ujutro pio kave  s ratnicima crvenih očiju od  noćnih smrti, vidio sam da to  nije samo rat, to su bile intime, obitelji, sudbine, crne  neizvjesnosti. Zapravo gledao  sam sasvim izbliza, na dohvat  šapata te naše mlade momke  kako vole i kako se bore. A  sad mi recite, što je od toga u  životu dublje i veće, napokon  ljudskije. I tad mi je u dušu  sjela misao  da ti momci koji na  svojim leđima nose naš grad  sa svim svojim zvonicima, a u  očima drže Velebit s njegovim   snježnim vrhuncima, zaslužuju svoju plavu  priču poput mora koje spaja ta dva prostora. Neki od njih  nisu dočekali spojiti  te dvije daljine, pa zar  nisu zaslužili biti trajno vezivo tih razmaka. E sad mi vi kažite  kako ovo kazati, a ne  biti poetičan?!
Kako gledate na  prividnu dihotomiju  kod većine suvremenih pisaca – pisati poeziju ili prozu?. Kratke priče ili romane?  Ili možda neku treću  književnu vrstu?
– Mislim da je to  sasvim prirodan spoj,  a očito i izazov. I kod  mnogih pisaca on sasvim uredno funkcionira. A tko će spajati  što to mislim ne  određujemo mi, to  neki naš duhovni ili  intelektualni server  koji ima svoje tajne  zakonitosti. Cesarić  je bio veliki pjesnik,  ali još bolji prevoditelj, Paljetak je samo dobar  pjesnik, ali vrhunski prevoditelj, Krleža esejist i dramatičar, Matoš pjesnik i polemičar, Ujević uvijek pjesnik,  Andrić uvijek pripovjedač.  Naša duša određuje što jesmo,  a ne što bismo htjeli biti, a  pisati možemo što hoćemo, pa  će Andersen uvijek biti pisac  priča – bajka je samo ruho, a  Tolstoj ili Dostojevski romanopisac, na toj vibri rade  njihovi duhovni serveri.
I inače, gledano općenito,  kako uopće doživljavate i/ili  procjenjujete zadarsku literarnu scenu? A kako pak na  državnoj razini općenito?
– Kad bi Zadar mogao skupiti u okrilje sve što mu pripada, bio bi po književnosti  kao i po veličini jedan od većih  u Hrvatskoj, ali ako tražimo  po čemu je najveći, onda po  poeziji sigurno ne, proza, to  jest epika, je njegov pravi  izričaj od Zoranića, Krnarutića, Desnice, Aralice do novih imena, čak i Simića… Recimo da je to podneblje, a  valjda i tradicija, jer ovdje su  živjeli i Šimunović i Begović…
Kad smo posve kod knjiga i  književnosti, volite li čitati  druge autore? Što čitate u  zadnje vrijeme? Jeste li  možda čuli za pokušaje  književne kritike da poeziju u  zadnjih desetak godina, i više,  makar jednu njezinu, a opet  rekli bismo dominantnu struju u hrvatskoj književnosti,  proglasi ‘stvarnosnom’?
– Da, rado. Pročitao sam  gotovo sve iz hrvatske mlađe  proze koja nešto znači i simpatična mi je, ali se uglavnom  zadržava na površini, jer već  nakon kraćeg vremena zaboravljate o čemu je ta knjiga  uopće govorila. Dok od strane  literature čitam ono što je  najbolje, e tu sam već kod  kuće i teško mogu zaboraviti o  čemu su pisali. Očito lige u  kojima igramo nisu istog ranga i tom sam djelomično već u  prvom pitanju odgovorio.
Riječ na ekranu  treperi, u knjizi  čvrsto stoji
Što se tiče ovih grupacija  koje kritika, ili oni sami sebe  nazivaju fakovci, stvarnosnovci, fantastičari, razlogovci…,  meni su to uvijek bili više  vremenski nego stilski gabariti. Recimo na primjer stvarnosna književnost, to jest realistična, ovovremenska, a  pročitajte Šopovog Isusa koji  čita novine, ili Kuda bih vodio  Isusa, uvjerit ćete se u funkcionalnom smislu da je bliži  ovoj našoj stvarnosti od gotovo svih njih, mada ne spominje ni facebook ni virtualni  svijet, ali dira u naš moralni i  egzistencijalni nerv, a upravo  to je izvelo ove ljude na ulice,  a ne facebookovci.
Kad je o knjizi kao mediju  riječ, kakvom vam se čini njezina budućnost, vis a vis opstanka u doba elektronskih  medija?
– Mislim da elektronski mediji služe prvenstveno knjizi i  da je oni modeliraju i nadopunjavaju, uostalom knjiga  je stvorila njih, a ne oni knjigu.  Ovamo listamo stranice, onamo mijenjamo ekrane. Riječ  na ekranu treperi, u knjizi  čvrsto stoji, što znači da onamo lako mijenja smisao/informaciju, ovamo iznosi tvrdnju bila ona istina ili laž.  Knjiga je stvorila ovu civilizaciju e-mediji će je samo  umnožiti tj. virtualizirati, a taj  je proces već dobrano otpočeo – virtualna ekonomija,  bankarstvo: mnogo obrtnih  papira – malo čvrstog novca,  mnogo nezaposlenog svijeta,  sve više milijardera.
Jeste li ljubitelj kolumni, ili  blogova na netu, koristite li i  koliko internet? Što dakle  kažete o konceptu tzv. e-knjige?
– Rado čitam dobre i pametne kolumne, jer one otvaraju kaverne suvremenog  života. Blogove ne pratim, internetom se koristim svakodnevno i zahvaljujem mu na  obilju informacija, na mogućnostima da neposredno  mogu ući u pore šarenog svijeta i njegova zemljopisnog i  duhovnog prostora.
Na kraju, kada možemo  očekivati predstavljanje vaše  nove knjige zadarskoj (i drugoj?) javnosti?
– Dio uže javnosti već se  sam pobrinuo da dohvati tu  knjigu, a službeno predstavljanje će biti 12. travnja u 19  sati u maloj kazališnoj dvorani, jer se meni i izdavaču čini  da bi ostale prikladne dvorane  bile premale prema interesima onih koji bi htjeli doći na  tu promociju. A ja bih htio da  dio njih do tada pročita knjigu, jer bi time kontakt bio  potpuniji da riječi o knjizi i  oko nje ne ostanu samo fraza.