U Zadru je 20 godina na snazi provincijalizam upakiran u lokalpatriotizam i domoljublje

Kada javno progovorite o nečemu što vam se ne sviđa, kada iznesete svoj stav, neminovno ćete biti optuženi da mrzite Zadar i da mrzite Hrvatsku, a to je zapravo jedan oblik zastrašivanja i zato je u Zadru puno teže organizirati bilo kakve prosvjede

U povodu Međunarodnog  dana žena, razgovaramo s  Irenom Dragić, vijećnicom u  Gradskom vijeću Zadra. Irena Dragić je u SDP-u 14  godina, članica je Predsjedništva Gradske organizacije  te Predsjedništva Foruma  žena GO SDP-a kojem je do  prošle godine, u četverogodišnjem mandatu, bila na  čelu. Profesorica je hrvatskog jezika u OŠ Šimuna  Kožičića Benje.
Jeste li feministkinja?
– Za mene je feminizam  oduvijek bio društveni angažman za bolji položaj žena  u društvu i ravnopravnost  spolova. Ja jesam feministkinja. Međutim, žalosti me  što je feminizam danas u  našem društvu postao sinonim za neženstvenost, za  žene koje mrze muškarce, za  žene kojima, u načelu,  muškarci nisu ni potrebni.  Upravo je radikalni feminizam doveo do toga da se  danas najveći broj žena u  našem društvu ne želi deklarirati kao feministkinja.  To nikako nije dobro i nije  pravi put. Mislim da nam je  potrebna ženska solidarnost  i osvješćivanje žena. Ne razumijemo dobro pojmove, a  muškarci kažu ženama „to su  vam te, a ti nisi takva”.
Nedavno su u emisiji Latinica u opreku stavljeni  upravo pojmovi feminizma i  ženstvenosti što je izazvalo  oštre kritike aktivistkinja za  ravnopravnost žena. U današnjem društvu, napose  kroz medije, problematizira  se pojam ženstvenosti, ali i  ne i njegov pandan – muževnost. Treba li nama redefinicija oba pojma?
– Da, mi smo očito pobrkali pojmove. Žena jest  ženstvena. Ja ne vidim  neženstvenu ženu. Druga je  stvar što muškarci to gledaju  na različit način i onda dolazimo do drugih pojmova.
Neučinkoviti sindikati,  selektivne  aktivistkinje
Za danas je u Zagrebu  najavljen prosvjed sindikalistkinja i ženskih aktivističkih organizacija, a u Zadru u povodu obilježavanja  Međunarodnog dana žena  imamo skupove relativno  zatvorenih političkih, odnosno stranačkih, skupina i  poklanjanje cvijeća. Istodobno, udio žena među  12.080 nezaposlenih, u siječnju registriranih u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u Zadarskoj županiji,  iznosi 57%, a iznimno potplaćena zanimanja u trgovini i drugim uslužnim djelatnostima u pravilu su ženska zanimanja. Je li izostanak artikuliranja zahtjeva  žena u Zadru po vama dio  prevladavajuće zadarske političke pasivnosti, provincijalnog mentaliteta, straha ili  nečeg četvrtog?
– Nezaposlenost je trenutačno gorući problem Hrvatske, i ja u ovom trenutku  nikako ne bih povezivala nezaposlenost s rodnom ravnopravnošću zbog toga što je  biti nezaposlen jednako  teško i za muškarca i za ženu.  Mislim da je sindikalna scena u Hrvatskoj trenutačno  prilično neučinkovita i da je  Ivo Sanader svojom politikom uspio razjediniti sindikalnu scenu, vrbovati sindikalne vođe, i danas je gotovo  mučno slušati neke bivše sindikalne vođe u njihovim nastupima u Saboru. Žalosno je  to što nam se dogodilo sa  sindikalnom scenom. Sindikati bi, u načelu, trebali biti  povezani s političkim strankama, s nekom od političkih  stranaka. To bi bilo dobro i  učinkovitije, međutim, čini  mi se da su sindikati trenutačno na nezdravim temeljima i da većina sindikalnih vođa ima političke  ambicije, tako da se suštinski  posao sindikata – borba za  radnička prava, trenutačno u  ovoj zemlji ne događa. Što se  tiče ženskih aktivističkih  udruga, moram priznati da  sam ponekad zbunjena  njihovim radom. Bile su vrlo  bučne oko spota za turističku  sezonu i polugole ženske  stražnjice, a nemamo ih ondje gdje su žene jako obespravljene. Neke veće ženske  grupe su 2002. dobile priličan novac od stranih fundacija upravo kako bi osnažile ženske grupe u Zadru  i Šibeniku, i ništa se nije  napravilo po tom pitanju.  Ponekad me žalosti da ne  reagiraju ondje gdje bi trebale reagirati. Čini mi se da  reagiraju selektivno. Što se  tiče Zadra, rekla bih da je u  ovom gradu već dvadesetak  godina na snazi provincijalizam koji je upakiran u lokalpatriotizam i domoljublje,  i kada javno progovorite o  nečemu što vam se ne sviđa,  kada iznesete svoj stav, neminovno ćete biti optuženi da  mrzite Zadar i da mrzite Hrvatsku, a to je zapravo jedan  oblik zastrašivanja i zbog toga  mislim da je situacija za koju  pitate dijelom provincijalizam i dijelom zastrašivanje, i  zato je u Zadru puno teže  organizirati bilo kakve prosvjede.
Dosta oštro kritizirate  sindikate. Je li to politički  pametan potez za osobu iz  SDP-a, s obzirom da su sindikati pokazali da mogu skupiti preko 720.000 potpisa za  referendum, što je glasački  značajan kapital? Pritom  kažete i da bi bilo dobro da su  sindikati vezani uz jednu  stranku; mislite li na SDP?
– Mislim da je sindikalna  scena iznimno važna i da ljudi  vjeruju sindikatima. U osnovi  je svakog sindikata da stoji iza  radnika, što je, na kraju krajeva, i u programskoj platformi SDP-a. SDP je dosta  blizak osnovi sindikalnog  udruživanja. Na žalost, problem se krije u tome što vladajućima nije bilo u interesu  da sindikalna scena bude jaka, a pogotovo da se sindikalna scena poveže sa  SDP-om.
Kažete kako nezaposlenost ne biste povezivali s rodnom ravnopravnošću. Ranijih godina od članica SDP-a  često se moglo čuti da „nezaposlenost ima žensko lice”.  Što se promijenilo?
– U posljednjih godinu, dvije, se zaista promijenilo to da  je nezaposlenost dobila i  muško i žensko lice, da je  postala najveći problem ove  zemlje. Činjenica je da je ranijih godina i postotak kojeg  smo dobivali sa Zavoda za  zapošljavanje bio puno veći  kad su pitanju žene, dosezao  je i do 65 ili 70%.
Ženama nedostaje Dan  žena
Forum žena SDP-a bio je  u devedesetima jedina stranačka organizacija koja je,  makar u Zadru, obilježavala  8. ožujka kada je to bila gotovo politička blasfemija. U  posljednjem desetljeću, osim  statutarne odredbe o 40%  žena na listama, koju na  ukupnoj listi u pravilu umanje koalicijski partneri, nije  se dogodio iskorak Foruma  žena u povezivanju s drugim  ženskim grupama. Na zagrebačkom prosvjedu nisu najavljene članice SDP-ovog Foruma. Je li riječ o političkoj  fragmentaciji žena, pri čemu  ženske aktivističke i sindikalne grupe nisu sklone povezivanja s političkim strankama ili je u pravu mr. Mirko  Petrić koji navodi kako se  „SDP, kao uostalom i socijaldemokratske stranke na  Zapadu, profilirao u efektivnog zagovornika neoliberalnih ekonomskih postavki”?
– Neosporna je činjenica da  je Forum žena SDP-a svake  godine obilježavao 8. ožujka.  Bile smo ustrajne, dosljedne,  a moram priznati, kada se  okrenem unatrag, i hrabre,  jer smo se u to vrijeme često  izlagale pogrdnim epitetima.  Na žalost, stranka koja je tada  bila na vlasti imala je prešutnu ili javnu podršku medija  koja je, na određen način,  davala za pravo stavu, izniklom iz neznanja, da se radi o  komunističkom prazniku. Borile smo se protiv toga, ostale  ustrajne i na to sam vrlo ponosna. Danas se 8. ožujka  vratio na velika vrata, ali žalosti to neznanje. 40% žena na  listama je velika stvar, usudila  bih se izjednačiti to s pravom  glasa žena od prije 100 godina. To je trnovit i iznimno  težak put i proći će još vremena dok se počne poštivati  kvota. Mi u SDP-u smo jedina  stranka u Hrvatskoj koja kvotu poštuje. U zadarskom  Gradskom vijeću, od sedam  vijećnika SDP-a, četiri su vijećnice. Koalicijski partneri  nisu poremetili taj postotak.
To, ipak, nije pravilo u  svim predstavničkim tijelima.
– Postoje i stranke koje nemaju ni jednu ženu. Kvote su  prijelazno razdoblje, one neminovno trebaju postojati da  bismo u konačnici dobili to da  žene svojim znanjem i sposobnostima budu zastupljene  na listama, zato ne bih rekla  da je to „osim”, nego da je  jako puno. Mr. Petrić ima  zanimljiva promišljanja, ali ne  bih se složila s konstatacijom  da se SDP boji svrstavanja na  stranu radnika, jer se boji etiketiranja kao „komunjare”.  Mislim da se SDP davno izdigao iznad toga, živimo u  sasvim drukčijim vremenima i  te etikete nam apsolutno više  ništa ne znače. Znamo od  koga dolaze. Platforma  SDP-a jest borba za očuvanje  svakog radnog mjesta i za što  bolja prava radnika i radnica.  Što se tiče prosvjeda u Zagrebu, mi kao Forum žena ne  sudjelujemo. Mi smo i do sada 8. ožujka obilježavale mirno i dostojanstveno u krugu  članica, a posebno smo ponosne na to što na naša  druženja dolazi puno žena  koje nisu članice stranke.  Ženama nedostaju druženja  vezana uz Dan žena, pogotovo ženama koje su živjele u  vremenu kada se taj praznik  obilježavao na gotovo obiteljski način, u ozračju solidarnosti, ozračju zdravog  druženja muškaraca i žena.  Kad sam bila dijete, otac se  lijepo oblačio, mama se dotjerivala, odlazili smo s maminim poduzećem na večeru,  djeca su trčkarala, svi su plesali. To je bilo zdravo ozračje,  više toga nema.
Bez solidarnosti je  društvo siromašno
Otkad je u svojoj kampanju predsjednik Ivo Josipović u politički diskurs vratio riječ „solidarnost”, ona je  sve češće korištena u istupima političara, i vi ste ju  sada upotrijebili prisjećajući  se, međutim, prošlog vremena. Je li moguće u današnjem  društvu koje ima praktično  sva obilježja neoliberalnog  kapitalizma vratiti solidarnost? Je li solidarnost moguća u društvu u kojem postoji ekonomska nejednakost?
– Izgubila se solidarnost, to  je istina. Izgubila se zbog  načina života, zbog ekonomskih razlika. Mislim da je  nužno potrebno napraviti sve  da se solidarnost vrati u  društvo. Bez nje je društvo  okrutno. Bez solidarnosti je  društvo siromašno, ma koliko  imali. Ono što ja želim iznad  svega jest da nam se vrati  ženska solidarnost. I nju smo  negdje izgubile, a iznimno  nam je važna za postizanje  ravnopravnosti.
Prije više od 100 godina  pobunile su se potplaćene  tekstilne radnice. Prije nekoliko mjeseci svjedočili smo  agoniji radnica Kamenskog i  kašnjenju plaća radnicama  Adrije. Čak i kada nije riječ o  poslovima na kojima se isplaćuje minimalna ili još manja plaća, dominantno ženske profesije zanimanja su na  kojima se zarađuju plaće ispod hrvatskog prosjeka. Udio  žena u predstavničkim tijelima Zadarske županije  ukupno ne prelazi 12%, a u  izvršnim 6,5%. Sa stoljetnim  odmakom od prvih demonstracija žena, možete li danas  sagledati razloge zbog kojih  žene do danas nisu uspjele  ostvariti proklamirani cilj  Foruma žena SDP „pola  moći”?
– „Pola moći” je figurativno  rečeno. Moć, vlast i profit  nisu težnje žena. To je psihologija muškarca. Međutim,  težnje žena su da svojim znanjem i sposobnošću ravnopravno sudjeluju u donošenju  odluka važnih za društvo u  cjelini. Sposobne žene žele  samo potisnuti one muškarce  koji su nesposobni i podobni,  zauzeti njihovo mjesto i zajedno sa sposobnim muškarcima raditi za dobrobit zajednice. To je biti ovog „pola  moći”.
Je li po vama nedostatak  te želje za moći koju definirate muškom karakteristikom razlog zbog kojeg se nije  uspjelo u postizanju potpune  ravnopravnosti?
– Da. To je upravo to. Najveća težnja nekoga tko želi  dominirati je moć. Žena s se  tim teško može boriti.
Zakon ne smije biti  prevara
Jesu li zakonske odredbe  koje deklarativno, ali ne i u  praksi, štite ženu od diskriminacije na radnom mjestu,  pri zapošljavanju i u političkom djelovanju, zajedno s  pretvaranjem aktivne borbe  za ravnopravnost u dan poklanjanja darova „duda varalica” koju su žene zagrizle?
– Ja ne mogu prihvatiti tezu  da je zakon varalica. Ne želim  vjerovati da živim u zemlji u  kojoj je to moguće. Jasno je  da se kod nas mnogi zakoni ne  provode onako kako bi trebali  i da se neki zakoni izigravaju.  Međutim, zakon je osnova.  Morate imati zakon da biste  se mogli na njega pozvati, i to  što smo dobili Zakon o ravnopravnosti spolova je velika  stvar. Potrebno je mnogo hrabrosti, i svaki put kada žena  osjeti da je diskriminirana,  ona bi o tome trebala javno  progovoriti. Javnim progovaranjem osvješćujete ljude oko  sebe. Kada to javno kažete,  netko tko vas diskriminira će  zastati na trenutak, razmišljat  će poslije o tome, a kada se još  pritom možete pozvati na zakon, onda ste dobili dobru  osnovu da se u budućnosti  svaki oblik diskriminacije  strogo kažnjava. Ja zaista vjerujem da ćemo brzo doći do  toga da se ovaj zakon provodi.  Zakon ne smije biti prevara.
Obrazovanje, osobito osnovnoškolsko, jedna je od  profesija u kojoj dominiraju  žene, ali na ravnateljskim pozicijama prevladavaju  muškarci. Je li jedini razlog  tome volja političke većine  koja odlučuje o imenovanju  ravnatelja, što je dio nepisanih koalicijskih dogovora,  ili je tranzicijski klerikalizam  uz Tuđmanovo desetljeće inzistiranja na društvenoj ulozi  žene kao odgojiteljice potomstva sputao generaciju suvremenih žena u Hrvatskoj?
– I ovdje se stvari mijenjaju.  Žene su vrlo samozatajne, i ni  vi ne primjećujete da se nešto  dogodilo. Od deset osnovnih  škola kojima je Grad Zadar  osnivač, imamo pet ravnateljica, što je u odnosu na prije  pet godina veliki pomak.
Na razini županije slika je  drukčija.
– Mijenjat će se i tamo.  Obrazovanje je profesija koja  nije zanimljiva muškarcima,  zbog toga što je potplaćena i  zbog toga što je narušen dignitete struke.
Zanimljiva je kada je riječ  o visokom školstvu.
– Da, ali ovo početno obrazovanje njima nije zanimljivo  iz dobro poznatih razloga. U  ovom društvu poremećenih  vrijednosti, žene su, u tom  početnom stupnju obrazovanja kada su mladi ljudi zahvalan materijal da ih možete  uputiti na pravi put, preuzele  najteži zadatak, a to je odgajati. Ja, stoga, zaista vjerujem da će upravo žene vratiti ovom društvu zdrave temelje, vratiti vrijednosti na  svoja mjesta.
Kada se spomene povratak pravim vrijednostima, govornik u pravilu ima na umu  neke postulate patrijarhalnog društva. Na što vi mislite?
– Govorimo o znanju, obrazovanju, poštenju, dobroti,  ljubavi i istini. To su temeljne  životne vrijednosti.

Vrančićevu nervozu nisam doživjela osobno

*Na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća, u okviru rasprave o izvješću rada gradonačelnika, komentirali ste kako su neka područja poput turizma zastupljena u tri rečenice i kako Grad nije dobio sredstva iz europskih fondova „jer netko ili krivo radi, ili ne zna raditi, ili namjerno ne želi raditi zbog toga što svaki posao mora biti jako transparentan” što je isprovociralo gradonačelnika Zvonimira Vrančića da s klupe viče na vas kako on nije lopov. Kako ste doživjeli tako intenzivnu reakciju gradonačelnika?
– Moram priznati da je nisam doživjela osobno. Gradonačelnik je s pravom nervozan zbog toga što je i sam duboko svjestan da se u nekim segmentima u gradu nije napravilo ništa, i kada se još javno ukaže na to, to je dolijevanje ulja na vatru i ta je nervoza u trenutku kulminirala.
*Shvatili ste to kao potvrdu da ste bili u pravu?
– Ja sam iz izvješća gradonačelnika zapravo samo iščitavala da se u određenim područjima ništa nije napravilo, i na to ukazivala.