Velebitski izvori kreću put Arabije

Punionica vode Sveti Rok ovaj tjedan iz riječke luke počinje izvoz. Petogodišnji ugovor teži pet milijuna litara godišnje, jedne od najkvalitetnijih europskih voda, u niz zemalja Arapskog poluotoka i Egipat
Malo je gledatelja hrvatskih televizijskih programa koji nikad nisu čuli za kultnu BBC-jevu humorističnu seriju “Mućke”. Neuništivi Delboy i Rodney kroz sve su epizode bili opsjednuti traženjem načina kako doći do bogatstva bez rada. U pravilu su im svi “genijalni” sustavi ekspresno propadali no u jednom su, a mnogi će se dakako sjetiti i te urnebesne epizode, skoro uspjeli. Dosjetili su se naime prodavati vodu. Flaširanu, punjenu u male plastične bočice kojima su na etiketi dakako naveli da se radi o prirodnoj, beskrajno čistoj izvorskoj vodi iz netaknute pririode. Naravno, njihova se “netaknuta priroda” nalazila u jednom od vrtova londonskih predgrađa gdje su vodom iz “špine” punili svoj proizvod. Posao je odlično krenuo, ali došli su inspektori…
Treći u Europi na ljestvici zaliha
Situacija iz “Mućki” djelomično se danas ogleda i u Hrvatskoj. Trgovine su nam prepune bočica i boca vode najrazličitijih etiketa, a kupci, navikli na racionalno ponašanje, često biraju vođeni isključivo cijenom. A tada najčešće izabiru – stolnu vodu što je banalno i krajnje pojednostavljeno rečeno – tekućina također napunjena na špini, istina kemijski umjetno izbalansirana kako bi se približila idealnom omjeru minerala, ali načelno vrlo slična onoj koju bi popili napunivši čašu ili se samo prignuvši, približili usta blago skvrčenom dlanu srknuli iz tekućeg mlaza. Pa bilo to i u nekom usputnom toaletu, na nekoj od benzinskih pumpi uz autoceste. Kako je k tome poznato da Hrvatska pripada u red država najbogatijih pitkom vodom (na visokom smo trećem mjestu u Europi s 32.828 prostornih metara obnovljivih zaliha vode po stanovniku) te kako recesijom zaraženi svijet sve bezuspješnije traži načine izlaska iz krize, formula je pronađena: voda je hrvatska nafta, ona ne samo da će nas spasiti iz ropstva već će nas, bez obzira na krizu, uvesti u blagostanje. Ti su elementi naravno naišli na beskrajno plodno tlo jer kad bismo bili nešto kritičnije raspoloženi prema sebi samima shvatili bismo da su i naši životi vrlo često potraga slična Delboyevom i Rodneyevom putu do blagostanja.
Tridesetak koncesija za punjenje vode
Na sreću, jer posao s izvorskom vodom i jeste mogući spas za Hrvatsku, već niz godina uspješno posluje niz tvrtki koje uistinu pune izvorsku vodu vrhunske kvalitete, kako tvrde nezavisne studije – jednu od najkvalitetnijih na svijetu. U Hrvatskoj je naime izdano tridesetak koncesija za punjenje izvorskih voda no aktivirano ih je po prilici tek polovica. Naime, da bi se krenulo u “posao stoljeća” ipak treba nemalo investirati, ne manje od pet milijuna eura. Štoviše, da bi se postalo respektabilnim “igračem” na tom tržištu, dakako u domaćim okvirima s umjerenim izvoznim ambicijama, investicija se u najboljem slučaju udvostručuje.
Prema analizama, jedna od nakvalitetnijh izvorskih voda u Hrvatskoj je – Sveti Rok. Voda punjena u tom podvelebitskom mjestu, u općini Lovinac, dolazi izravno iz apsolutno nezagađenog Velebita, štoviše iz samog Parka prirode. Vrhunske je čistoće, a dodatni joj je plus odličan balans mineralnih tvari. K tome, proces punjenja je lišen svih suvišnih međufaza. Pojednostavljeno rečeno voda u boce ulazi direktno, iz samog podzemlja mitske hrvatske planine.
Uz domaće kupce, svetoročka je voda naime trećeplasirana na domaćem tržištu gdje drži udio od 11 posto, te su kvalitete nedavno spoznali i kupci iz arapskih zemalja: Saudijske Arabije, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata…
Izvozni iskorak
– Da, iznimno sam posnosan, ističe nam Željko Grbić, vidno zadovoljan vlasnik punionice vode Sveti Rok, jer smo konačno sklopili kvalitetan izvozni ugovor. Ovog tjedna naime brodovima iz riječke luke prema Arapskom poluotoku kreće prvi kontingent boca napunjenih našom vodom. Ugovor je sklopljen na pet godina, a svake godine ćemo u te države plasirati po pet milijuna litara vode. Nije to možda u financijskom smislu pretjerano veliki posao, ali svakako jeste iskorak koji bi nam morao donijeti nove izvozne poslove te postupno širenje proizvodnih pogona, novo zapošljavanje i naznake boljeg života za sve, poglavito za naše zaposlenike.
Sveti Rok je s punjenjem vode krenuo prije nešto manje od sedam godina, točnije – 1. srpnja 2002. godine. Poduzetan i sklon ulasku u investicijske cikluse koji kod mnogih izazvivaju nevjericu, Grbić je početkom tisućljeća dobio koncesiju na 20 godina i pravo na iskorištavanje do 100 milijuna litara vode godišnje iz velebitskog podzemlja. Investicija se tada mjerila sa značajnih tridesetak milijuna kuna, a izgledi za brzo vraćanje nisu bili baš veliki: do izvoznih se certifikata dolazi nakon niza višegodišnjih provjera, a plasman na hrvatsko tržište nije ni malo lagan jer ga uvelike kontrolira nekoliko “megaigrača” koji vodu pune i prodaju unutar iste tvrtke.
Svi pričaju o “poslu stoljeća”
– Da, danas su svim puna usta priča o vrhunskom biznisu i “poslu stoljeća” no morate znati da priča nije baš tako ružičasta. Nakon starta muku smo mučili kako se probiti na tržište. K tome trebali smo ljudima prenijeti rezultate stručnih analiza kako se u slučaju naše vode uistinu radi o vrhunskom proizvodu. Uspijevali smo postupno tako da naša današnja pozicija treće hrvatske tvrtke u poslovima s izvorskom vodom i više od deset posto tržišta znače nešto što bismo u blagim crtama mogli nazvati uspjehom. Uostalom, bez ustezanja ističem da je itekakav uspjeh danas bez kašnjenja i trzavica isplaćivati plaće za naša 32 djelatnika. Znate, na onu priču kako je “voda posao budućnosti” ja dodajem: istina, ali ja plaće moram isplatiti – u sadašnjosti.
Značaj tvrtke Sveti Rok, čiji vlasnik dolazi iz Zadra, tim je veća jer je zaposlila radnike u jednom od najljepših, ali prije sedam godina i najsiromašnijem dijelu Hrvatske. Danas, nakon prolaska autoceste i sve značajnijeg jačanja poljoprivrede pa i turizma, Općina Lovinac sve bolje stoji i sasvim sigurno više nije ni blizu materijalnom stanju s početka tisućljeća.
– Svjestan sam naše uloge te 2002. godine, svjestan sam i činjenice da su ti ljudi, jer golema većina zaposlenika je iz sela smještenih u okolici punionice, nakon ratnih stradanja zaslužili bolju budućnost no ističem kako u svemu i nismo imali državnu potporu. Tretira nas se kao klasični poslovni subjekt, a nije da nam start i poslovanje ne bi brže napredovali da smo imali i jedan takav vid pomoći, neki od državnih poticaja. Predanim radom za četiri smo godine došli do pozitivne bilance, a danas već imamo gotove planove za širenje punionice i novo zapošljavanje. Recesiji unatoč, dodao je Grbić.
Godišnje 25 milijuna litara
Kako i ne bi. Godišnja produkcija Svetog Roka je 20 milijuna litara, uskoro će zahvaljujući “arapskom izvozu” doseći 25 milijuna, a koncesija glasi na – 100 milijuna! Hrvatsko tržište pruža velike mogućnosti za širenje, ne treba zaboraviti ni na turizam jer su gosti koji dolaze iz zapadnoeuropskih država itekako navikli konzumirati flaširanu vodu. Talijani su uostalom apsolutni svjetski lideri po potrošnji takve vode.
– Nije da nismo pokušavali s izvozom vode na zapadnoeuropska tržišta no uspjeh je izostao. Konkurencija je tamo ekstremna, a nadmetati se s multinacionalnim kompanijama, nama s 32 zaposlena, uistinu je nemoguća misija, ističe Grbić. No, izvoz je krenuo na drugu stranu.
Stoljeću već ističe prvo desetljeće, posao s punionicama izvorske vode se širi – je li onda uistinu u velebitskom podzemlju pronađena “hrvatska nafta”. Uz dodatni angažman države, povezivanje svih subjekata ovog posla, zajedničkom marketinškom nastupu… možda se i nama konačno posreći.

 TISUĆU PUTA SKUPLJA

Koliko se god investicije u punionice vode mjerile milijunima, uloženo se brzo vraća. Uostalom, cijena litre vode u boci jednaka je onoj od – tisuću litara iz vodovodne mreže. Iako nam je svim poznato kako je apsolutno sva voda iz hrvatskih “špina” ispravna i zdrava za piće, zbog čitavog niza elemenata, a jedan od nezaobilaznih je i pomodnost, prodaja flaširane izvorske vode kod nas raste tempom od 20 posto godišnje.

 SUKOB

Iako bi načelno trebali biti na istoj strani, sve je očitiji sukob stručnjaka iz hrvatskih vodovoda i vlasnika koncesija za punjenje izvorske vode. Prvi konzumentima flaširane vode dovode “razum u pitanje” jer je to po njihovom mišljenju “porez na glupost” s obzirom na neznatne razlike u kvaliteti, kako tvrde, ali goleme razlike u cijeni. Nešto manje paušalna, ali zato mnogo opasnija, je “tvrdnja”, naravno neprovjerena, a vjerojatno i nedokaziva, kako plastične boce pri višim temperaturama (navodi se kako je dovoljno već 50-ak stupnjeva) ispuštaju otrovne, kancerogene elemente u vodu. Druga, “izvorska” strana se slaže s konstatacijama kako je voda iz vodovoda kvalitetna za piće no – jedino na izvoru. Eksploatacijom kroz cijevi sakuplja razne nečistoće, može doći, tvrde, do mikrobiološke upitnosti, a i “kemikalije” koje se dodaju kako bi stabilizirale higijensku ispravnost nikako ne mogu biti – zdrave.

 OTVARAJU SE VRATA KINE

U velikim smo dogovorima o izvozu naše vode u jedan drugi dio svijeta, zagonetan je Grbić. Da, pretpostavljam kako vam je jasno da je riječ o – Kini. Veličina i mnogoljudnost s jedne strane te iznimni porast potrošnje vode u bocama od tog tržišta stvaraju za naš posao apsolutno moguće ostvarenje devize o “poslu stoljeća”. Unatoč udaljenosti prijevoz je vrlo povoljan: golemi kineski izvoz u Europu vraća natrag prazne kontejnere pa su ponude za njihovo punjenje i prijevoz vrlo povoljne. K tome, to bi bio sasvim dobar posao i za hrvatske luke, autoprijevoznike, čitav niz pojedinaca i tvrtki koji su u tom lancu potrebni, završio je Grbić.