Tko je bio visok igrao je košarku, a drugi su bili u kazalištu

To su bila neka druga, sretnija vremena. Ljudi su bili drugačiji. I Kazalište je u Zadru tih prošlih vremena puno značilo. Onda se govorilo kako je svatko onaj tko je “visok preko dva metra u košarci, a oni drugi su u Kazalištu”- prisjeća se Milena

Svaki čovjek ima svoju priču, a ona je priča sama po sebi i žena o kojoj su mnogi pisali. Ona je Milena Dundov (66) velika žena, majka i baka i jedna od najvećih glumica koje je Zadar ikada imao, ona koja je 2008. godine dobila Povelju za životno djelo za doprinos glumačkoj umjetnosti lutkarstva.
U mirovinu iz svog zadarskog Kazališta lutaka, otišla je prije deset godina i to nakon punih 40 godina umjetničkog rada. Odigrala je tisuće i tisuće uloga, režirala je brojne predstave, dobila nagrade kojima ni broja ne zna. O njoj je napisano bezbroj i to u pravilu pozitivnih kazališnih kritika, pa čak i esej kojeg potpisuje veliki zadarski novinar, fotograf i publicist i kako kaže, njezin dragi kolega i prijatelj – Abdulah Seferović.
“Upala” u glavnu ulogu
No ova osebujna umjetnica je vjerojatno jedina glumica koja ništa od svega toga o sebi nije sačuvala. Nije izrezivala i arhivirala sve te kritike i članke, a nagrade koje je dobila spremljene su negdje po nekim ladicama, nema ih na zidovima.
– Ne mogu reći da mi nagrade ništa nisu značile. Značile su mi jer one su uvijek bile potvrda da sam na dobrom putu, da dobro radim da je netko sav taj uloženi rad i trud i svu tu moju ljubav prema lutkarstvu prepoznao, ali nisam egocentrik. Što bih ja s tim “papirima”, nisam takav čovjek. Radila sam najbolje što sam mogla i to je cijela priča. Sve sam podijelila svojoj djeci – priča uz smijeh.
A sve je počelo još davne 1966. godine kada sa svojih 19 godina iz Šibenika gdje je odrastala, dolazi u Zadar na poziv Zvonka Festinija i nezaboravnog Branka Stojakovića. Naime, tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja, Milena Dundov je glumila u šibenskom amaterskom kazalištu i već tada je bila primijećena te su je zadarski lutkari “vrbovali” i pozvali u zadarsko Kazalište i to umjesto tadašnje prvakinje – Nevenke Filipović koja je otišla u Zagreb.
– Samo sa iskustvom amaterskog kazališta zapravo dolazim na mjesto velike Nevenke Filipović. Učila sam i upijala u hodu, ali uz mene je bila sjajna ekipa, divni ljudi koji su mi pomagali, a bezgranično povjerenje u svakom mi je trenutku pružao neponovljivi i jedinstveni glumac i redatelj Mile Gatara. Sjećam se da sam tada kao tako mlada “upala” u glavnu ulogu i to bez probe. Preko noći sam “bačena u vatru”- sjeća se umirovljena prvakinja zadarskog “lutkarstva”.
Koliko su sebe davali umjetnosti u svakom smislu, dovoljno govori i zgoda s njezinim prijateljem i kolegom, Lukom Paljetkom. On je na dan svog vjenčanja dogovorio i organizirao večer poezije pa je umjesto njega “uskočila” Milena.
 – Jednostavno, zaboravio čovjek da se ženi! Onda sam rekla publici: “Ja sam večeras Luko Paljetak jer je on zaboravio da je dogovorio vjenčanje”. Naravno, publikom se prolomio smijeh i pljesak. Divno smo se družili. Sjećam se i dragog Momčila Popadića. On i Luko zajedno su usred noći jednom zgodom, pokucali na vrata mog podstanarskog stana i probudili gazde samo kako bih ja prva pročitala poeziju koju su napisali i dala im svoje mišljenje. Srećom, imala sam dobre “gazde” – i danas se tome smije Milena.
To su bila neka druga, sretnija vremena
To su bila neka druga, sretnija vremena. Ljudi su bili drugačiji. I kazalište je u Zadru tih prošlih vremena puno značilo. Onda se govorilo kako je svatko onaj tko je “visok preko dva metra u košarci, a oni drugi su u kazalištu”, prisjeća se Milena.
Sjeća se i vremena iz studentskih dana i večeri u Studentskom centru kada su se primjerice okupljali studenti književnosti zajedno sa svojim profesorima i ravnopravno diskutirali, polemizirali o knjigama koje su pročitali, o filmovima, predstavama koje su gledali. Kaže kako joj se čini da se tada dosta studiralo, učilo i stvaralo iz iskrene želje za znanjem i iz ljubavi. Kao da je u to vrijeme ono materijalno, bilo manje bitno. Bio je to neki drugi pristup životu. No untaoč tome, Milena naglašava kako beskrajno vjeruje mladima iako se možda negdje putem, kroz godine “izgubilo ono malo duše”, a i rat je učinio svoje. No duboko vjeruje kako su sve generacije dobre i kako zapravo sve dolazi iz obitelji.
– Bili smo jedna sjajna ekipa koja si je nesebično u svakom trenutku pomagala međusobno. Jako me ljuti kad se podcjenjuje lutkarstvo jer to je savršena umjetnost. Svaka je lutka znak, simbol, misao, metafora. U svakoj su lutkarskoj predstavi zastupljene sve umjetnosti – likovna, glazbena, ples, pokret – pojašnjava Milena Dundov.
Za sebe na kraju kaže da je sretna žena. Živjela je svoju najveću ljubav – lutkarstvo, ali naglašava kako svojim najvećim uspjehom u životu smatra svoju kći i sina te četvero unučadi. Oni danas za svoju baku priređuju predstave. Glume, plešu, pjevaju…