Hrvatske djevojke nespremne za rat živaca u modnom svijetu

Tihana Harapin Zalepugin u modnom je svijetu više od tridesetak godina. Diplomiravši ekonomiju, uzela si je mali predah pred zaposlenje, počevši raditi kao manekenka. Nije ni slutila da će joj samo hobi postati posao te da se, kako kaže, cijepljena cjepivom estrade, nikada više neće vratiti svojoj struci, već da će se trajno okrenuti modi i posvetiti joj život.
U modi ste od svojih studentskih dana?
– Da, nakon diplome Fakulteta ekonomskih nauka bavila sam se manekenstvom, radeći kao model da bi kasnije prešla iza piste, najprije kao casting menadžer direkcije Miss Hrvatske, a nakon toga i kroz vlastitu agenciju za modele Talia. S ponosom se i danas sijećam svojih djevojaka s izbora za miss: Anice Martinović, Branke Bebić, Vanje Rupene, Martine Novosel, Lejle Šehović, Olivere Slavice, Anđe Marić, Iris Rajčić… Jako sam voljela to raditi, ali na slučaju Lejle Šehović svi smo se razišli u direkciji pa sam osnovala svoju agenciju za modele. Kako mi je svojedobno jedna numerologinja rekla da bi u životu bila puno sretnija da se zovem Talia umjesto Tihana, a ja svoje ime nisam htjela mijenjati pa sam Taliom sam nazvala agenciju. Radim već 11 godina i imam krasnih djevojaka. Borim se da se manekenstvo ne gleda kroz neke medijski eksponirane osobe, da manekenstvo bude ono što i je, ozbiljan posao, pokazivanje odjeće, a ne sebe.
Optimizam i kriza
Kako je kriza utjecala na vaš posao?
– Kriza se svakako odrazila na manekenstvo, evo Zadar neće imati Fashion.hr, što nam je svima jako žao. Dakako, to nisu manifestacije na kojima manekenke zarađuju, ali definitivno se osjećaju kao dio jednog modnog svijeta realiziranog na način na koji se to radi vani. Moda je u prvom planu, od ambijenta, scenografije, cijelog koncepta koji je zaista kvalitetan pa djevojke uživaju. Moje curke vole, i Fashion.hr i Cro-a-porter pa čak ako su i u inozemstvu, planiraju doći da bi bile dio toga. Nije im problem doći na casting u Zagreb. Krizu stoga svakako osjećamo, iako se u ovoj krizi mnogi hvataju za riječ kriza pa rade jeftinije aranžmane, neki ne plaćaju, neki zaista nemaju, a neke manifestacije se ukidaju jer nemaju materijalnu podlogu. No ja mislim da će to već nekako proći iduće godine, trebamo biti malo optimistični.
Kako je to izgledalo kada ste se vi počeli baviti manekenstvom?
– I ovo vrijeme sada ima svojih prednosti, kao što je to imalo i ono vrijeme prije. Nekada je bilo možda lakše, put za vani bio je svakako jednostavniji, ipak se još nisu sve zemlje otvorile. Sada više nema istoka, zapada, sjevera i juga. Sada svi mogu doći u centre mode poput Milana, Pariza, Londona i New Yorka te Tokia s druge strane. Sada je konkurencija strahovito velika, a naše djevojke nisu baš spremne za taj rat živaca, svakodnevnih odlazaka na casting, strepnje hoće li ili neće dobiti posao. Ideš svaki dan na deset castinga pa u dva tjedna ne dobiješ nijedan posao. Naravno da se zapitate što je to sa mnom. Nekada je to zaista pomanjkanje samopouzdanja, kada trenutačno nemate sreće, no treba izdražati. Danas se djevojke ipak ne odlučuju tako žestoko za odlazak vani. Ja bih bila puno sretnija da idu češće vani, da se odluče sukobiti s tim djevojkama iz Brazila, Ukrajine, Rusije koje su prekrasne, visoke, tanke, bez bubuljica, vrlo samouvjerene i hrabre, što su osnovne odlike jedne manekenke. Naše djevojke, pak, jako vole biti u kalupima što su ih napravili njihovi roditelji: osnovna, srednja škola, fakultet, brak pa djeca. Onda se roditelj osjeća sigurnim da je napravio našto za svoje dijete, što je potpuno krivo. Diplomirati s 30 godina uopće nije problem. Manekenstvo nije poziv za cijeli život, ako ti se pruži prilika – otiđi, a početi studirati s 22 godine nije kraj svijeta. Mi strašno robujemo tim navikama i običajima. Sve se mora napraviti u roku inače je kraj svijeta – ja nisam zadovoljila. Inače, ispadam iz sistema i bit ću crna ovca što nije dobro. U manekenstvu one najhrabrije kažu: idem sada pauzirati nakon srednje škole jednu godinu pa ako se pokaže da mi dobro ide, onda još jednu godinu pa ću možda od te slave imati direktne bukinge, vratiti se u Hrvatsku, studirati i zvat će me na poslove vani. To je put koji još uvijek nije proširen među djevojkama. No, pojavom Cro-a-portera i Viktora Drage puno toga se promijenilo, novinari su počeli izvještavati što se nosi, koje su kolekcije, a ne samo tko ih nosi, je li kojoj manekenki ispalo što vani, je li nešto bilo prozirno, je li njezin dragi u prvom redu. Odnos prema modi se promijenio, a samim tim i prema manekenkama. Naravno svi mi volimo to vidjeti i pročitati, no bit mode su kolekcije, da se vidi što je dizajner ponudio. Kad mi netko priča da prikazuje kolekciju za sljedeću sezonu, to su priče za malu djecu. Kod nas nitko ne pokazuje kolekciju za sljedeću sezonu, osim eventualno nekolicine dizajnera poput Branke Donassy ili Xenia dizajna. Mi smo malo tržište i logično je da mi koji dođemo gledati reviju gledamo ono što možemo staviti odmah na sebe. Dizajner kaže; prikazujem kolekciju za sljedeću sezonu pa u trećoj rečenici kaže meni je kolekcija već rasprodana. Moje djevojke puno rade po “show roomovima” vani, a kod nas se ni ne zna što je show room. To je prostor u koji dizajner pokazuje velikim svjetskim kupcima nove kolekcije. Naravno da on to mora pokazivati unaprijed da kupac ima vremena to naručiti. No, dok se proizvede naručeno bit će vrijeme za plasman u trgovine. Kod nas toga još dugo neće biti. Industrije zaparavo i nema. U vrijeme kada sam ja nosila revije tekstilna indstrija je bila jako razvijena, mi smo “haračile” po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, postojala je Vesna, Standard konfekcija, Kamensko. Toga više nema, tržište je diktiralo uvijete i na koncu su se održali oni kvalitetni, oni koji su znali što rade. Danas imamo mnogo mladih dizajnera, najčešće preskupih, ali ako ne proizvode masivno, onda to i ima neke logike. Jako mladi još uvijek imaju upitnu kvalitetu izrade pa stoga s njima treba znati raditi, treba ih poticati, reći im da je dobro, ali da bi se trebali smiriti u cijeni. Kada meni manekenka prije revije pita koliki je honorar, a ne gdje je revija, što se nosi, kada treba doći, ja već vidim da to neće trajati dugo. Ona ne treba pitati, ja joj trebam reći: imaš to i to, honorar ti je taj i taj. Vrlo rijetko se dogodi da honorara odmah nema. Manekensto treba raditi onda ako uživaš u tom poslu i onda će novac doći. Ima djevojaka koje me nikada nisu pitale za honorar i naravno da ću njima prvima dati. Takvim djevojkama novac naprosto dolazi, nije im opterećenje i zato stiže. Ako vam je novac opterećenje, ako stalno grizete, a što je slučaj i s ostalim stvarima u životu, ako silno nešto želimo to će nam stalno izmicati. Treba se opustiti i doći će.
Četiri stotine kuna po reviji
Koliko uopće manekenke danas u Hrvatskoj mogu zaraditi?
– Jako je teško govoriti koliko manekenka u prosjeku zaradi. Jedna od većih modnih manifestacija ima honorar 400 kuna dnevno, a druge dvije velike imaju 400 kuna po reviji. To je kada su u pitanju velike manifestacije Cro-a-porter, Fashion.hr i Suzy. Honorari ostalih revija su od 600 do 700 kuna, dok su revije donjeg veša oko 1.200 kuna. Honorari su isti za sve osim, naravno za neke manekenke koje dolaze izvana i koje su afirmirane.
A honorari u inozemstvu?
– Za show room djevojka može dobiti oko 200 eura po danu, što nije loše, pa ako radi za nekoga desetak dana to je već 2.000 eura s kojima može isplatiti put i smještaj. Kampanje mogu biti i za 2.000, 20.000 ili 120.000 eura, ovisi o manakenki. Treba biti uporan, treba biti tamo.
Kakav je vaš običaj, sugerirate li onda djevojci da živi vani, gdje ju šaljete?
– Na početku sam bila strahovito tužna kada bih vidjela djevojku s potencijalom koja ne bi htjela ići vani. Agenti znaju doći izvana već na Cro-a-porter, jer znaju da tamo na jednom mjestu mogu vidjeti sve djevojke koje rade u Hrvatskoj. Kada ti skauti vide djevojke, naravno bez šminke, odjevene tako da se vide linije tijela, njihove slike pokazuju u matičnim agencijama kako bi se gotovo 80-90 posto bukera složilo oko djevojke. Nakon toga ja dobivam poziv, obično mail, i onda to prenesem djevojci. Tada obično nastupa ono: a kada, a što, a škola, a dečko, a mama, a tata… Kada sve to uspijem uskladiti, djevojka odlazi vani. Uglavnom dobiva povratnu avionsku kartu, tamo je smještena u models apartmanima, pa ako joj krene, onda se spoje dvije-tri djevojke i same si unajme apartman, jer su ti models apartmani ipak malo skuplji. No, takve apartmane djevojka ne mora platiti unaprijed, ona može ostati u minusu i zato agencije pažljivo biraju djevojke koje će pozvati, nije im u interesu da ostanu u minusu. Ona će kroz svoje prve poslove odraditi ono što su u nju investirali i napraviti kvalitetan book. Ovdje kod nas je teško doći do fotografija za book, jer ima svega nekoliko fotografa i magazina čije su slike kvalitetne.
Najbolji početak s 16 godina
Kada bi djevojke trebale početi s manekenstvom?
– Imate djevojku od 16 godina koja je zrela, kao i ona od 26 godina i obrnuto, djevojku od 26 koja je na nivou trinaestogodišnjakinje. To je vrlo osobno. Djevojka mlađa od 16 godina ne može ići vani, eventualno može početi ovdje. Apsolutno je dobro da djevojka starta s 15, 16 godina. Onda je još fleksibilna, možete ju naučiti pravilno držanje, možete ju formirati. Djevojku s 20 godina ne možete više promijeniti, već je jedno rame gore, jedno dolje, već su pogrbljene. S 15, 16 godina, kada su znatiželjne, kada žele nešto naučiti, mogu najviše apsorbirati, a onda 18 do 20 godina mogu najviše dati. Poslije se djevojka može do 25, 26 i 30 godina baviti manekenstvom. Neke onda već nisu za taj posao, no mnogo je veći problem s djevojčicama od 8, 9 godina. Roditelji plaćaju da njihova djeca idu u škole manekenstva prije puberteta da bi se u pubertetu dogodile takve promjene da ono slatko dijete od 8 godina, koje je hodalo po pisti više nije za pistu. Djevojčica se tada pita zašto sam nekada mogla, a sada ne. Ne možete joj reći ti si nekada bila slatka djevojčica, a danas si nezanimljiva za modni svijet. Ona je stalno za nešto zanimljiva, no naprosto ne za modni svijet.
Smatrate li da bi se te granice u modnoj industriji trebale pomicati, zašto djevojke s 30, 31 i koju godinu više ne bi bile predvodnice?
– Ne, ne može žena od 30 godina sanjariti o putovanju svijetom i nošenju odjeće po pisti.
Zašto, zar djevojke od 30 ne mogu biti jednako lijepe kao i one od 16, tko uostalom diktira te trendove?
– Pa kako bi vama izgledala djevojka od 30 godina koja nema momka, ne razmišlja o ozbiljnijem poslu. To je naprosto smiješno, žena s 30 godina mora imati neke druge prioritete. S 20 godina zabranila bih manekenkama dečke, nema tog dečka koji je zadovoljan da mu djevojka putuje, da šarmira, pokazuje se pred kamerom. Sve je dobro dok su djevojke tu, no stvari su drugačije kada im djevojke kažu da idu vani. S 20 godina nije vrijeme da se vežeš tako čvrsto, zapravo u to doba je teško naći nekoga s kim ćeš biti sljedećih 40, 50 godina. Tada treba uzeti ono što ti život pruža, no s 30 godina treba biti ozbiljan, biti u braku možda ili imati djecu.
Slažem se da bi s 30 trebalo raditi nešto ozbiljnije, no zanima me s tehničkog aspekta, tko definira profil djevojaka koje danas nose revije, modni kreatori? Zašto jedna prakrasna djevojka od 30 ne bi mogla nositi reviju i to bolje od one sa 16?
– Žena od 30 godina ako je lijepa, neka bude lijepa svom suprugu i svojoj obitelji. Eventualno ako se nije udala neka nosi modele, no takve su djevojke izuzetci. Cindy Crawford, Claudija Shifer su se dogodile, Kate Moss se dogodila pa i takva, puna skandala i dalje izgleda fantastično. No, to nisu pravila. Osoba s 30 godina zaista mora razmišljati malo drugačije o svom životu. Prije neki dan sam sjedila u kafiću kada mi je prišla jedna žena od četrdesetak godina i upitala me imam li agenciju za modele. Mislila sam da me pita za kćer ili možda unuku, a ona me pitala za samu sebe. Rekla sam joj: gospođo, najmanje ste dvostruko zakasnili.
Ali, ako se haljine prodaju za žene od 40, 50 godina, zašto te iste haljine ne bi prezentirale i žene u tridesetim godinama, zar lijepe tridesetogodišnjakinje ne bi bile autentičnije na pisti od šesnaestogodišnjakinja?
– Svi bi htjeli biti manekeni, to je meni smješno. Ja sam sebi točno rekla: sada je dosta, moram imati neka druga razmišljnja u glavi. Treba znati kada si za scenu, a kada više nisi za scenu. Ne kažem da se ne može dogoditi slučaj, poput one revije koju su nosile zrele žene prošle godine na Fashion.hr-u. No, modni magazini i moda moraju ipak prodavati priču ljepote, mladosti, svježine, pokreta, slobode. To može prenijeti najuspješnije mlada slobodna djevojka koja nije ograničena životom. Agencija Ford ima odjel za starije, ja sam upoznala jednu od njihovih najstarijih maneknki koja sada ima sedamdeset godina i izgleda božanstveno. No, to je pojedinačni slučaj, manekenstvom se mora baviti visoko, mlado, prirodno tanko biće koje ima prirodnog talenta za to.
Zar nam danas nisu trendovi nametnuti: ne možete imati bore, trebate izgledato ovako i onako, serviraju nam se određeni kalupi ljepote, diktati poput onih da su manekenke s prekrasnih 27, 28 već stare?
– Nitko to nije diktirao, nitko nije rekao: sada ćemo postaviti granicu, stvari dolaze same po sebi, to je logično. Djevojka koja ide još u školu, koja nije opterećena obitelji, može najbolje ponijeti određenu kreaciju. Moda mora biti blago zavodljiva, a jedna bi ozbiljnija žena čak seksi ponijela model. Mlada cura je na granici, blago erotična, ona na neki način glumi stariju, razlika je strašno velika. Zato naše celeberty osobe koja nose revije nisu manekenke, one su poznate osobe koje tek ponekad zalutaju u manekenstvo, to nije manekenstvo kakvo bi trebalo biti. Manekenstvo je moda, manekenstvo je odjeća, kolekcija koju nećete gledati u dva iza ponoći u nekom disko klubu, u dva u noći se ne gladaju modeli, već samo komadi. Ni jedna moja djevojka neće u dva u noći nositi modele. Kod nas je, primjerice, uobičajeno da je revija navečer, da se svi napirlitamo, sjedimo u prvom ili drugom redu i da ne gledamo samo reviju, već da i pokazujemo sebe. Vani to nije tako, Chanel ima reviju u podne ili u 10, ili 11 ujutro, bez obzira što je to Chanel. Dapače, to je još bolje za djevojke, jer ako ti je revija ujutro, onda ćeš odmah sutra biti u novinama. Revija koja je navečer teško da može stati na stranicu ili pola u dnevnoj novini, a već su ju obradili na internetu, već nije vijest. Mi u Hrvatskoj još malo kaskamo, kod nas je sve na nivou showa, a ne pravog biznisa. Revije su tu da bi pokazale odjeću, da bi nam ispričale priču, prodale iluziju da i mi koji kupujemo tu odjeću možemo u njoj izgledati tako dobro kao te mlade, prekrasne manekenke.
Imate li neke manekenke koje posebno cijenite?
– Sviđaju mi se Sasha Pivovarova, Kate Moss, Christy Turlington. Nisam baš ljubitelj najrazvikanijih, što je recimo popularno kod nas. Ovdje smo još uvijek na nivou Naomi Cambel i Claudije Schifer. Ja volim neobične, rekla bih pod navodnicima ružnjikave djevojke, zanimljive, visoke i mršave.
Konkurencija jača nego ikad
Je li konkurencija velika danas u Hrvatskoj u vašem poslu?
– Uvijek se netko probudi ujutro i zaključi da bi mogao otvoriti agenciju, no ubrzo vidi da to i nije tako jednostavno, da je riječ o dosta odgovornom poslu. Nije lako raditi s mladim djevojkama. Svaka je djevojka priča za sebe. Ja im pristupam osobno, rijetko kada imam skupne sastanke, nalazim se sa svakom pojedinačno, posebice kada vidim da neka djevojka ide u krivom smjeru.
Nemam živaca za muške modele
Kako dolazite do djevojaka, castinzi, na cesti?
– Moj princip je da mi se djevojka javi sama. Jer ta koja mi se javi zna što hoće. Često se događa da djevojka koja može neće, a ona koja bi željela ne može. To vam je kao one audicije za pjevanje, pucate od smijeha, oni koji nemaju ni glasa ni sluha oni bi pjevali. Strašno je važno sebe znati realno pogledati u ogledalo, najteže se znati suočiti se sam sa sobom. Kada djevojci kažem da ima premalo kila ili previše kila, da se drži grbavo, ona me samo blijedo gleda. Ljudi općenitio bježe od istine, od svoje vlastite istine i ja im jako često pomognem da dođu do te istine. Moje djevojke nećete vidjeti u Red carpetu i žutoj štampi, moje djevojke se ozbiljno bave manekenstvom na što sam jako ponosna.
Neka imena?
– Njihova vam imena neće puno značiti, jer se ne pojavljuju tamo gdje ne trebaju, odrade svoje na pisti, obuku trapke i patike i ne biste ni znali da su netom prošetale potpuno drugačije pred vama. Ipak da spomenem neke, jako je puno radila Zrinka Jeličić, nosila je i Pradu i Alexander Mcqueena i Givenchia. Tu je i moja Vedrana Linardić, Anita Dujić, Petra Friganović, Antonija Topić…

Nemam živaca za muške modele

Pitali smo Tihanu što je s muškim modelima i kako to da ih nema u njezinoj agenciji.
– Za njih nemam živaca. Svoju agenciju dosta baziram na osobnom novou. Djevojke učim kako pristupiti životu, kako izvući ono najbolje iz sebe i koliko mi god bilo teško ja to volim.
 

Zadranke u svijetu visoke mode

Imate li koju Zadranku u agenciji?
– Nisam nikada previše razmišljala o Zadru, jer vi tu imate Anu Gojanović koja ima sjajno oko. Ne treba ulaziti na tuđi prostor, nisam pristalica toga bez obzira što se drugi ne ponašaju tako prema meni. Ana i ja ne diramo jedna drugu. Zadar ima prekrasne djevojke, u svijet su otišle i napravile karijeru, Korina Longin, ili pak, Nevena Dujmović.