Čisti je cinizam tvrditi kako nema toliko Srba koliko ih je na popisu birača

Imamo ljude u kolektivnim centrima koji su i dalje u nemogućim egzistencijalnim uvjetima. To su naši građani koji, svaki put kad ih se pita, iskazuju želju da se ovdje vrate, a nemaju se vratiti gdje. To su vam oni ljudi koji pune autobuse kad su ovdje izbori. To nisu nikakvi autobusni birači, nego ljudi koji svaki put i na taj način pokazuju da je njihov dom ovdje
S dr. sc. Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za ljudska prava i društvene djelatnosti, razgovarali smo u Kakmi nekoliko dana nakon što je, zajedno s predsjednikom Republike dr. sc. Ivom Josipovićem obišao povratnička naselja u benkovačkom zaleđu.
Prije dvadesetak dana provedeni su dopunski izbori u pet županija, među njima i u Zadarskoj za koju je to bio “drug krug”. Koliko možete biti zadovoljni činjenicom da su se, nakon dugotrajnog otpora, oni uopće dogodili? Očekujete li da će biti novih otpora, s obzirom da je nepoznata lokacija ureda zamjenice župana Rajke Rađenović, te da je potrebno u Gradsko vijeće Benkovca kooptirati jednog vijećnika s liste SDSS-a?
– Što se ocjene tiče napravljena je šteta, politčika i financijska, izgubljeno je vrijeme. Mi možemo biti zadovoljni što smo upornošću uspjeli napraviti to što je trebalo napraviti odmah, ali to mrcvarenje i dokazivanje nekome da je mlijeko bijelo potpuno nas je sve skupa zadržalo na stvarima koje se nisu smjele dogoditi. Ako je iskustvo za neka buduća vremena cijena toga, onda je to veća dobit od činjenice da su ti ljudi nakon dopunskih izbora, u nekoliko dodatnih koraka, ipak počeli raditi svoj posao. Korist je ta da su ti ljudi konačno došli u priliku da dijele odgovornost za to što trebaju raditi i da počnu raditi zajedno s ljudima koji su ranije izabrani, jer posla na manjinskim temama je iznimno puno. Zadovoljstvo je više „pro futuro”, jer se nadamo da ćemo imati ljude koji će te probleme rješavati, naročito u situaciji gdje smo vidjeli da dosadašnji timovi na lokalnim razinama nisu baš dnevno bili prisutni među ljudima o kojima je riječ.
Izabrani su zamjenici koji jesu dio izvrše vlasti, ali je po zakonu nositelj izvršne vlasti župan, gradonačelnik ili načelnik koji zamjenicima može i ne mora dodijeliti zadatke i ovlaštenja, te o vijećnicima koji su, u svim sredinama gdje su dopunski izbori provedeni, vijećnici opozicije. Hoće li oni uopće biti u prilici djelovati?
– Ja se nadam da hoće, a što mi drugo preostaje?! Međutim, problemi su tako veliki, tako teški, tako produženo neriješeni, da mislim da nitko neće imati priliku da se indolentno odnosi prema njima, ni ljudi koji su na vlasti, ni ljudi koji su u oporbi, pogotovo što je suviše vremena prošlo od rata, suviše vremena za ljude koji su sve to vrijeme u neriješenim statusima. Ovdje govorimo o dvije skupine; jedna su povratnici, pretežno etnički Srbi, građani Republike Hrvatske, a druga su useljenici, etnički Hrvati, najčešće iz BiH. To su ljudi kojima nisu stvoreni elementarni uvjeti za život, i mislim da će težina problema prizvati odgovornosti, da ne kažem pameti, sve, neovisno o tome gdje pripadaju u toj političkoj podjeli vlasti. Da ćemo držati tu tenziju potpuno je jasno iz onoga što jesu obveze Vlade koje Vlada sama sebi zadala, a ni međunarodno okruženje nam nije takvo da će trpjeti zemlju koja ulazi u EU s tako neriješenim elementarnim ljudskim pravima koja, eto, imaju dodatno nacionalno obilježje.
Činovnici muče ljude
„Ako do preokreta ne dođe, politika povratka će kolabirati”, upozorio je Milorad Pupovac na okruglom stolu u Benkovcu u vrijeme posjeta predsjednika Josipovića koji je poslao poruku kako nije dovoljno izgraditi zgrade već ljudima treba omogućiti zaposlenje. Koliko je u tom smislu, s obzirom na ekonomsku krizu, realno očekivati nešto od Vlade do konca tekućeg mandata?
– Nažalost, mi u Vladi smo već do sad propustili šansu koji nismo smjeli propustiti, a to je veće ulaganje u regionalni razvoj koje je zapisano u programu Vlade, a nije se dogodilo. To bi se ticalo upravo obje skupine ljudi koje su najviše i ugrožene. Drugo strateško opredjeljenje Vlade je proizvodnja hrane. Ovo je područje za proizvodnju hrane, a proizvodnja hrane, makar je u nju silno uloženo, ne ide kako smo željeli. Štoviše, vidim silnu opasnost da sve to zapravo propadne. Naime, umjesto da dosljedno zatvorimo krug onoga u što smo opravdano uložili nemala poticajna sredsva, mi zapravo preferiramo nekontrolirani uvoz pa i sumnjivih prehrambenih proizvoda koji bi u iole ozbiljnijem inspekcijskom pregledu vjerojatno bili zabranjeni i otpremljeni na deponij za smeće. Ukratko, proizvodnja hrane u našim periferijama, gledano politički i gospodarski, neiskorišteni je prostor na kojemu će sve razine vlasti morati više inzistirati.
Milorad Popovac je govorio u futuru. Ipak, kad se prođe benkovačkim zaleđem, ili ako se pogleda da je svega desetak posto upisanih birača glasovalo na dopunskim izborima za zamjenicu župana, nije li razvidno da je proklamirana Vladina politika povratka već kolabirala i treba li priznati da na djelu imamo posljedice uspjeha Tuđmanove politike iz ’95.?
– Nama se dogodilo ono što se i inače događa u situacijama kad rat završi tako da gubitnik ne bude samo poražena vojska, nego narod ili dio naroda kojem ta vojska pripada, a da i ne govorim da su ranije vladajuće političke doktrine bile kako će sreća nastupiti bude li stanovništvo humanitarno razmjenjivano. Nije, zato, nikakvo čudo da je broj povratnika puno manji od onoga što je planirano i što bi bilo, ne samo u interesu tih ljudi, nego i u interesu zemlje o kojoj je riječ, a to je prije svega Hrvatska. Moja je teza da je odlaskom i ne-povratkom srpskog stanovništva nakon rata, na ovim područjima, gdje je i inače bila prisutna depopulacija, dugoročno oštećen razvojni potencijal RH i da, nažalost, u nekim elementima taj proces, paralelno sa procesom povratka, traje i dalje. Povratak u oba smjera ne ide, nije nestalo pogrešno uvjerenje da će svima biti bolje ako svi Srbi budu u Srbiji, a svi Hrvati u Hrvatskoj. Dakako, pritom Bosna ostaje prazna. Riječ je i dalje o, politički i psihološki, silno snažnim iracionalnim silama, koje nikad ne treba zanemariti. Sad je pitanje jesmo li mi u Vladi učinili sve što smo trebali. Na deklarativnoj razini Hrvatska je učinila puno; i predsjednik Mesić ranije, i premijer Sanader, i premijerka Kosor, a pogotovo novi predsjednik Josipović. Učinilo se i na zakonodavnoj i financijskoj razini. Međutim, što se ide na niže razine vlasti, to prestane biti uvjerljivo, presahne. Ne mislim samo na dužnosnike u županijama, gradovima i općinama, nego i na činovnike u uredima za ovo ili ono koji moraju dati papire, a koji muče ljude. Još nije zaživjelo, inače zdravom razumu lako shvatljivo, uvjerenje da je povratak izbjeglica iznimno koristan za Hrvatsku, a ako još imate i ljude na čelnim pozicijama koji žive i svoju vlast grade na suprotnom uvjerenju i koji, umjesto da probleme rješavaju, probleme generiraju, onda je to objašnjava otpore za koje me pitate. Vlada će napraviti dodatne stimulanse da bi olakšala povratak onih koji sve te godine uporno iskazuju želju da se vrate ali, kad se i oni vrate pokazat će se na koncu da je ipak određen dio ljudi našao svoju sreću negdje drugdje, a tako će u useljenici iz Bosne također zaključiti da im je ipak bolje ovdje. Naše je da svakome pustimo na volju da kao istinski slobodan čovjek može birati koristeći svoja prava, ma kava njegova odluka bila.
Mijenjati zakon o gradnji
Kad najavljujete nove mjere Vlade mislite li na novo otvaranje mogućnosti za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje i reviziju postupaka u onim slučajevima gdje su ljudi dobili negativna rješenja?
– Mislio sam na nekoliko stvari od kojih ću neke inicirati. Uglavnom u Srbiji, a manje u BiH i Crnoj Gori, imamo ljude u kolektivnim centrima koji su i dalje u nemogućim egzistencijalnim uvjetima. To su sve naši građani koji se sve te godine, a petnaest ih je prošlo, nisu integrirali u toj drugoj sredini i koji, svaki put kad ih se pita, iskazuju želju da se ovdje vrate, a nemaju se gdje vratiti. To su oni ljudi koji pune autobuse kad su ovdje izbori. To nisu nikakvi autobusni birači, nego ljudi koji svaki put i na taj način pokazuju da je njihov dom ovdje. Upravo sad, uz pomoć UNHCR-a, vlasti Hrvatske i Srbije rade popise da vidimo koja je istinska socijalna situacija kod tih ljudi i ona će se, uz pomoć međunarodne zajednice, u najkraćem roku riješiti – da te centre konačno zatvorimo i da ljudi idu tamo gdje žele. Relativno mali broj ljudi se još javlja da bi htio dobiti stambeno zbrinjavanje, a propustili su rok zbog različitih razloga, i mi mislimo da nije nikakav veliki napor da se to dopusti. Ja sam to već i predložio, podržava me i međunarodna zajednica, i mislim da ću imati razumijevanje i svojih kolega u Vladi. Kad je u pitanju pravo otkupa stanova u najmu, imamo situaciju da su ti stanovi prazni. Korisnici ih ne čuvaju kao svoje jer i nisu njihovi. Država je danas u situaciji da popravlja razbijena stakla i mijenja brave, umjesto da dopusti njihov otkup po cijeni po kojoj su i druge slične kategorije građana mogle otkupiti stanove u vlasništvu države.
Govorimo o ljudima koji su posljednjih 15 godina postali ugrožena kategorija i čija je kupovna moć, ako uopće i postoji, značajno pala. Hoće li oni doći u situaciju da zbog materijalnog stanja neće moći otkupiti stan koji im treba pripasti?
– U pravu ste, ali ovo što imamo sad je još gore. Još jednu stvar smo vidjeli za vrijeme posjeta predsjednika Josipovića u Kašiću; bivši nositelji stanarskog prava koji imaju pravo na stan Gradu nude zakonom predviđenu alternativu da im se u istom novčanom iznosu pomogne da sagrade kuću na svom privatnom posjedu u selu. Sve je izgledalo jako dobro dok nije otpočelo ono što ljudi s pravom nazivaju terorom birokracije. Traže im, kažu, gomile papira, a za svaki se čeka do vječnosti. Po Zakonu o obnovi ljudi su, srećom, bili oslobođeni tog terora birokracije, jer im je rješenje o obnovi kuće imalo značaj građevinske dozvole. Upravo ovih dana nastojim pojasniti mojim kolegama potrebu izmjene Zakona o gradnji kako bismo tako postigli željeni cilj
Nisam nezadovoljan HDZ-om
Oponenti primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kao svoju argumentaciju ističu nesrazmjer u broju pripadnika srpske manjine koji ovdje žive u odnosu na popis birača, ali i tezu po kojoj etnički Hrvati u Srbiji, pa i drugim državama, nemaju toliko prava koliko ih Hrvatska daje svojim manjinama. Kako gledate na tu podjelu na „naše” i „tuđe” pri čemu se „našima” podrazumijevaju osobe koje u Hrvatskoj nikad nisu živjele, dok su oni koji su do prije petnaest godina tu živjeli prestali biti „naši”?
– Svi su ovi ljudi naši, i ja ih tako ne dijelim. Osim toga, nije točno da u drugim državama bivše Jugoslavije nemaju stanarska prava. Uostalom, jedino smo mi u Hrvatskoj ukinuli stanarska prava. Usput, veće probleme s ostvarenjem tih prava nemaju ljudi u Srbiji, nego u BiH,pa moram kazati kako oponenti o kojima govorite ne znaju što govore, ili, ukoliko znaju, lažu. A o političarima koji govore kako ljudi koji su ovdje živjeli prije rata nisu njihovi, a novodošli ljudi jesu njihovi, ne bih htio iznositi komentar jer je suvišan. Ne bih, naime, htio podcjenjivati svijest vaših čitatelja. Tragedija je, dakako, kad ljudi s takvim retrogradnim predrasudama zauzimaju čelne političke pozicije u zemlji koja s pravom ulazi u Europsku uniju. Usput, čisti je cinizam njihova tvrdnja kako u Zadarskoj županiji ne prebiva toliko Srba koliko ih je na popisima stanovnika ili birača, jer upravo oni koji to govore čine sve da povratnicima zagorčaju život, pa da ih se vrati što manje, a i da oni koji se vrate opet odu tamo gdje su svojedobno izbjegli.
Treba li se prije sljedećih lokanih izbora, koji će se provesti nakon ulaska RH u EU, HDZ razračunati s takvim „cinicima” u svojim redovima?
– Nisam nezadovoljan ponašanjem vladajuće stranke. Dapače, riječ je o stranci koja je donedavno bila pokret u kojem je bilo i ultradesnih ideja i stremljenja, i raduje me što se s tom vladajućom strankom može naći dogovor unatoč svim otporima u unutar nje same.
Kad će doći vrijeme da u Zadarskoj županiji predstavnik vlasti iz hrvatskog naroda kaže „Hristos se rodi” a predstavnik vlasti iz srpske nacionalne manjine ode u Škabrnju i pokloni se žrtvama na dan sjećanja?
– Što se tiče prvog, to ne treba forsirati. To neka bude onda kad ljudi koji misle da to trebaju kazati, to i kažu. Što se tiče Škabrnje, ja mislim da je to vrijeme odavno prošlo. Ja sam bio na svim stratištima, bio sam i u Škabrnji, nažalost ne i službeno, i rado ću se odazvati prvoj prilici da i to napravim. Želim reći da takve geste ne smiju biti iznuđene. Iznuđene geste nisu dobe, one ne trebaju nikome. One moraju biti istinske, iskrene. Samo takve su vrijedne.
 

Naći sredstva za referendum, ma kakva bila cijena

U situaciji u kojoj su posljedice ekonomske krize nešto čega se boji veliki broj građana, nije li govoriti o referendumu licitirajući njegovom cijenom raspirivanje sveprisutnog egzistencijalnog straha?
– Ako aludirate na ono što je kazala premijerka, ja bih to više tumačio žarom političkog diskursa s jedne strane, i s druge strane potrebnom da svi imamo svijest o težini situacije u kojoj se nalazi država, i to ne od danas. Došlo je vrijeme, a bojim se da to još nije dovoljno jasno, da danas i Vlada, i svi mi, moramo platiti dugove za ono prije što su radili, i Vlada i svi drugi. Uistinu, svaku lipu morat ćemo paziti i pratiti, ali naravno da je obveza vlada, ma kakva cijena bila, kad je riječ o referendumu, da ta sredstva nađe. Bojim se da svijest o težini situacije u kojoj se, ne Vlada, nego svi mi, nalazimo, još uvijek ne postoji. To ne govorim zato da bih plašio bilo koga, nego zato što mislim da toga treba postati što prije svjestan, kako bismo to što prije riješili, a ja i dalje mislim da to riješiti možemo. Samo ću dvije stvari ponoviti; regionalni razvoj i proizvodnju harne. Ne poznajem ni jednu razvijenu zemlju koja ima nerazvijene svoje periferije. Mi taj potencijal još nismo ni približno aktivirali. Prostor od Siska do Gračaca je prostor najbogatiji pitkom vodom u Europi. To je već danas bogatstvo, a znate li kako možete doći do tih sela? Samo ako zalutate. Nema ni traga od nekadašnje željezničke pruge ni puta, a na putu ni autobusa osim školskoga koji sakuplja pojedine učenike iz međusobno udaljenih sela.

Rađenović pobijedila bahate muškarce

Među izabranim vijećnicima SDSS-a, iako je zamjenica župana žena, vidljiv je izostanak žena. Ne bi li trebalo očekivati da će stranka, koja se bori za pravo jedne etničke zajednice da se afirmira kao manjina, biti senzibilna i za vlastite unutarnje „manjine”?
– Kad govorim o tome da su neke kategorije stanovništva u pravilu žrtve kršenja ljudskih prava, a to su ona prava koja čovjeku krši njegova rođena vlast, onda kažem da su to u pravilu manjine, nacionalne, političke, invalidi, i jedna većina, a to su žene. Nažalost, to je stvar naše tradicionalne kulture koja se sporo mijenja, iako za to danas više ne postoje nikakvi formalni razlozi. Reći ću vam podatak; u jednoj od najtradicionalnijih islamskih zemalja, Iranu, u studentskoj populaciji žena je 70%. Ne budemo li brže mijenjali stvari, bojim se da ćemo biti iza i onih zemalja kojima smo se skloni s visine, i – naravno, bez pokrića narugati. Ali moram i pohvaliti moje kolege u stranci. Za mjesto zamjenika župana bilo je više kandidata i ja, i ne samo ja, što se vidi po konačnome ishodu, bili smo za to da bude gospođa Rajka Rađenović, pa i zato što je riječ o ženi. Ne samo zato, ali i zato. Ja čak mislim da je, i to dosta uvjerljivo, baš i zato pobijedila bahate protukandidate – muškarce. I neka je tako.