Zvijezde tamo više nemaju na koga padati

Pustinjaci su ovdje razvili gospodarstvo, digli zgrade, imali podrume, veliku biblioteku, vrijedne slike, vlastitu tiskaru, raskošno pokućstvo, bogatu zbirku satova, oružja i meteoroloških instrumenata: menzura za mjerenje količine oborina, termometar, barograf, anemometar i slika ruže vjetrova govore o zainteresiranosti i za meteorologiju. U 19. stoljeću, u doba najveće moći, posjedovali su brojne vinograde, imali preko tri tisuće stabala maslina, brojne pčelinjake, na tisuće ovaca i goveda, tri trgovačka broda i kuće u Milni i Nerežišćima
Brač je, kao što su već primjetili mnogi putopisci, mali, do kraja neotkriven kontinent. Gledajući ga na karti, lako je povjerovati da nije ništa drugo do dio kopna koji je prkosno isplovio na pučinu – kao da se u nekoj silnoj kataklizmi greben Mosora odvalio i survao u more. Početkom srpnja na bračkom kontinentu počinje invazija turista. Široke ceste vode u sva mjesta preko cijelog otoka i ne manjka im prometa. Rijeke automobila hrle na obalu: u Sutivan, Supetar, Pučišća, Milnu, Bol, Sumartin. Još tamo sedamdesetih godina Brač je plakao kako je on jedini otok bez komadića asfalta, a sad je, čini se, najasfaltiraniji otok na kugli zemaljskoj. Sve su asfaltirali: ceste i prilaze, prolaze i kozje staze, vrtove i dvorišta. Niti kokoš nema više gdje zabiti kljun. Ne miriše više zemlja – posvuda samo asfalt, crni asfalt.
Zato se valja maknuti s njega i potegnuti do bračkih suhozida i gomila što poput kardiograma vrludaju brdima kroz nepregledno krško prostranstvo izrovane crvenice. Treba lutati kroz napuštene pastirske stanove, kroz obalna mjestašca i skladne malene luke. Uteći na kamene terase, ravnice, klance i pojila. Pitate se zašto? Zato jer je Brač najljepši kad se skriva, kad je daleko od bolskih klubova i turističke špice, kad izmiče koktelima, partijanju i tajkunskim jahtama – svemu onome banalnom po čemu se danas otok najčešće prepoznaje.
U potrazi za tragovima življenja koje je iščezlo iz unutrašnjosti Brača, visoko u brdima iznad uskog kanjona, nabasali smo na napušteni zaselak. Teško biste ga sami našli, skriven je, zaštićen kao tvrđava dračom i koprivama. Vijugavi puteljak što se iz jednog zavoja neočekivano širi u maleno krško polje, a onda, samo nekoliko koraka dalje, zatvara strmom brdskom padinom, čuva jedino što je od njega preostalo – desetak kamenih kućeraka ostavljenih na milost i nemilost gušterica i korova.
Oaza u pustinji
Tu, uz rub polja, skutrile su se Dragovode. Odavno su, još tamo koncem 1960-tih, ljudi s djecom pobjegli iz ovog kamenjara, od brdske čamotinje i duboka mraka zimskih noći, raselili se, zaposlili, školovali djecu, zaboravili zavičaj i svoju vjekovima dugu stočarsku povijest. Narod je otišao, prihvatio gradska pravila i u njemu se sasvim isprala narav predaka koji su ovdje, na otoku, napajali stada ovaca na prastarim lokvama, sačuvanim još od rimskih vremena.
Prekrivene šipražjem raščupanih grana, u usporedbi s onim što su bile nekoć, cijele su Dragovode vlastita utvara. Na kamenitoj, suncem obasjanoj zemlji nekoliko je njiva i krčevina ograđenih suhozidima, uokolo njih zarasle su kuće i niske štale razbijenih crijepova. Škure su nagrižene crvotočinom, željezo prošupljeno hrđom, kamen se raspucao pod pritiskom korova i utonuo u sparnu siestu bračke vrleti. U urušenim kuhinjama u potkrovljima na otvorenim ognjištima nema vatre, više se ne suše pršuti, mjehovi i kozja rebarca. Male uljene svjetiljke zauvijek su zgasnule. Preobražene zubom vremena, napuštene Dragovode svjedoče o vremenu koje se iscrpilo i zamelo svaki ljudski trag. Svejedno, drevne su Dragovode i mrtve lijepe.
Napuštamo zaselak spuštajući se u društvu Zorana Vranjičića puteljkom kojim su nekoć mazge i magarci prolazili divljim padinama kanjona Blaca tegleći preko kamenjara planine grožđa. Zoran je profesionalni čuvar glagoljaške pustinje Blaca, koji svakodnevno automobilom vozi gotovo deset kilometara od rodnog Nerežišća do mjesta odakle staza postaje prohodna tek za pješake. Potom slijedi pješačka ruta od najmanje pola sata nizbrdo pri dolasku i nekih sat vremena uzbrdo pri odlasku. Supetarski Centar za kulturu te županijski Ured za prosvjetu i kulturu, koji se formalno brine o samostanu i muzeju Blaca, ne priznaje mu troškove benzina, plaća mu uredno kasni, a o njezinu iznosu najbolje govori Zoranova izjava kako “ne bi mogao prehraniti obitelj da nema stotinjak ovaca”. Žurno koračamo preko bezvodne kamene pustoši kroz koju nas vode jedva vidljivi putokazi, strateški raspoređeni na gotovo neuočljivim mjestima, praćeni pogledima usamljenih divokoza koje nas fiksiraju sa strmih obronaka. Poslije pola sata stižemo do uske zaravnjene površine podno pećine Ljubitovice, gdje se u dva uska sklopa građevina pod strmim Jakovljevim stijenama smjestio svjetski biser – Pustinja Blaca – glagoljaški samostan koji je u četiri stotine godina postojanja od skromne pustinjačke špilje prerastao u ekonomski najrazvijeniju otočku zajednicu i svjetski priznat opservatorij, a kasnije u jedinstven spomenik kulture i muzej kakvog nigdje na Mediteranu nema.
Samostanska baština
Čovjek valjda treba doći ovdje, u pustinju, da bi naučio što je to ekologija, marljiv rad i mudro vođenje. Pustinjaci su ovdje razvili gospodarstvo, digli zgrade, imali podrume, veliku biblioteku, vrijedne slike, vlastitu tiskaru, raskošno pokućstvo, bogatu zbirku satova, oružja i meteoroloških instrumenata: menzura za mjerenje količine oborina, termometar, barograf, anemometar i slika ruže vjetrova govore o zainteresiranosti i za meteorologiju. U 19. stoljeću, u doba najveće moći, posjedovali su brojne vinograde, imali preko tri tisuće stabala maslina, brojne pčelinjake, na tisuće ovaca i goveda, tri trgovačka broda i kuće u Milni i Nerežišćima. Pustinjaci glagoljaši prirodu nisu zagađivali nego su je obogatili i oplemenili. Kad vidiš odakle su u ono doba po čitavom Mediteranu vodili brodsku trgovinu, shvatiš da je jedan brački pustinjak onda vrijedio kao danas Čobanković, Biškupić, Šuker i Kalmeta zajedno.
Kerumovski rečeno, ti su pustinjaci zbilja bili sposobna čeljad. Kad je početkom 16. stoljeća islam galopom krenuo osvajati mletačku Dalmaciju, bezbrojni valovi osvajača razvili su svoje zelene zastave ispred utvrda Poljičke kneževine, izolirane stočarske zajednice skrivene planinom i okružene rijekom Cetinom. Turski je teror odnio mnogo života i u izbjeglice pretvorio stotine obitelji pa je narod stao bježati na otoke pod mletačku vlast, a s njima i svećenici hrvatskog obreda – poljički glagoljaši, gotovo jedini pismeni ljudi onoga doba. Osamu i mir pronašli su na južnoj strani otoka Brača, u nenaseljenu, krševitu i nepristupačnom kraju, u divljini obasjanoj mjesečinom.
Tu u najljepšem dijelu Brača, popovi glagoljaši, izbjeglice iz male poljičke kneževine, stvorili su autonomiju vlastita svijeta. Najprije u špiljama i pećinama – poput prvih stanovnika otoka u dalekoj prapovijesti – a kasnije i u blizini sela Murvica, gdje su nastali pustinjački stanovi, eremitaži: Zmajeva špilja, Silvio, Stipančić, Dračeva luka i Dutić. Danas su ondje, osim Zmajeve špilje, samo ruševine zarasle u makiju i agave. Posljednji stan u nizu, sedam kilometara zapadno od murvičkih eremitaža, podigli su u špilji Ljubitovici 1550.godine dvoje poljičkih popova glagoljaša. Bila je to pustinja Blaca, njihovo mjesto za razmišljanje, molitvu i mirnu savjest.
Istina, pamte zgrade Pustinje Blaca i gorih razdoblja u svojoj višestoljetnoj povijesti. Davne 1725. u Blacama je izbio požar, nakon kojeg su ostale samo zidine. No, potom je crkva posvećena Uznesenju Marijinu, izvorno sagrađena u renesansnom slogu, obnovljena po baroknom slogu, obnovljena po baroknim uzorima, iz čega se može zaključiti kako ovdašnji svećenici i nisu bili tako izolirani od izvanjskog svijeta kao što bi se moglo reći sudeći samo po zabačenosti samostana. Sve ostale prostorije i gospodarske zgrade, radne sobe i spavaonice, blagovaonica te knjižnica, koja je sačuvala više od 10.000 vrijednih, dijelom još neproučenih naslova, dovršene su tijekom 19. stoljeća. Unatoč tome, danas ne postoji cjelovita evidencija ukupne samostanske imovine, što je ponajprije posljedica neuspjevanja lokalnih vlasti da u Blacama zaposle kustosa koji bi snimio aktualno stanje. Stoga je danas najveća opasnost za Pustinju Blaca to što tamo nitko ne živi. To je objekt koji traži stalnu, a ne povremenu skrb. Na kraju krajeva to nije muzej u klasičnoj smislu, jer Blaca mogu opstati jedino ako funkcioniraju kao zajednica. Ministarstvo kulture moralo bi o tome razmisliti.
Šećući kroz ove, danas beživotne zgrade, udišući miris vlage i plijesni iz zidova i drvenih podova, teško je zamisliti da je upravo ovdje svojedobno djelovala i u Europi glasovita zvjezdarnica, pod vodstvom don Nikole Miličevića mlađeg, inače posljednjeg upravitelja blatačke pustinje. Don Nikola Miličević (1887.-1963.) je u razdoblju od 1926. pa do početka Drugog svjetskog rata posjedovao i najveći teleskop na Balkanu, koji je nabavio ponajprije zahvaljujući svojim odličnim kontaktima s kolegama astronomima u Beču. Tim je teleskopom don Nikola otkrio i dvije zvijezde te nekoliko kometa. Zahvaljujući don Niki, njegovom opservatoriju i karti neba, pustinja je zvijezde gledala. Međutim, zvjezdani trenuci potrajali su do 1963. kad je Pustinja Blaca zauvijek napuštena, a s njom i sela koja su joj gravitirala: Dragovode, Smrka i Obršje. Otad pa nadalje priča o Blacama i blačanskim pustinjacima preselila se u legendu, u relikviju onoga doba. Novca za veća ulaganja u obnovu Pustinje Blaca nema, proračun općine Nerežišća pretanak je za bilo kakvo značajnije investiranje, a od malih skupina turista koji obilaze samostan nije i neće biti neke veće koristi što se investiranja u samostan tiče. Ni podrška države nije na nekoj razini. Po svemu sudeći, postolje predviđeno za teleskop ostat će još dugo vremena prazno. Nitko neće zuriti kroz pustinjakov teleskop i gledati kartu neba, gristi sir iz ulja i piti murvičko crno vino. Za ljetne večeri kad padaju zvijezde.