Volonterskim radom snimili film vrijedan milijun eura

“Mali div” svoju premijeru će, ako vremenske prilike dopuste, imati sutra na Starigrad Paklenica film festivalu u najljepšem kinu na svijetu

Prvi u cijelosti zadarski igrani film “Mali div” svoju premijeru će, ako vremenske prilike dopuste, imati sutra na Starigrad Paklenica film festivalu. Iako je festival danas trebao završiti, organizatori festivala su izašli u susret ekipi filma i festival produžili za jedan dan.
– Jako smo sretni što su organizatori odlučili dodati bonus dan kako bi nam pružili maksimalne uvjete za premijeru na najboljoj lokaciji, rekao nam je Branimir Čakić, čovjek čija je vizija nadahnula i pokrenula “Malog diva”, prvi u potpunosti zadarski film u čijem je stvaranju sudjelovalo čak 408 duša.
U povodu premijere filma razgovarali smo s Čakićom koji je Zadranima osim kao scenarist poznat i kao pisac romana “Vanian”, kao i zaljubljenik u film i glazbu koji će vam na multimedijalnom odjelu Gradske knjižnice uvijek moći preporučiti pravi film i pravi CD.
Tko je glavni krivac zbog čega je naš grad dobio prvi u cijelosti zadarski igrani film?
– Ja ću uvijek reći da je kriv Igor Gojić. Da nije bilo njega, ovoga filma danas ne bi bilo. Ja sam u jednom trenutku skroz digao ruke od filma, bio sam umoran od objašnjavanja i nerazumijevanja okoline. Sam sebi sam rekao “Brane, jesi lud, što tebi sve ovo treba, ima toliko načina na koje se možeš izraziti kao umjetnik”. Ali onda se tu našao Igor koji je skupio dobru tehničku ekipu i jednostavno smo morali započeti.
Glumačka ekipa je sastavljena u cijelosti od zadarskih glumaca. Kako ste našli prave ljude za likove?
– Najteže nam je bilo naći glumca za glavnu ulogu. Trebao nam je tip koji je sportaš, a koji je ujedno i emotivna bomba. Vrlo brzo smo došli do Enia Meštrovića koji je bio sve što smo tražili, čovjek čije je lice čista emocija. Nakon što smo smo to napravili, ja sam u jednu ruku bio oduševljen, a u drugu razočaran. Oduševljen jer smo našli pravog glumca za pravu ulogu, razočaran jer sam u tom trenutku shvatio da više nema nazad. Jer da nije bilo Enia, ja bih sigurno bio odustao od snimanje filma i film nikad ne bi našao svoj put do publike.
Zašto baš “Mali div”?
– Priča je to o ocu koji je kćer od najranijih dana učio kako treba biti milosrdan prema svakom obliku života, bio to čovjek ili običan komarac, svaki je život vrijedan življenja i uvijek ga treba spasiti ako se to može. Eniov lik je čovjek koji je osjetljiv na svaku nepravdu, puno više nego što je to prosječan čovjek, dok je njegova kćer koju glumi odlična Paola Slavica bila puno čvršća. Ona je bila ta koja ga je držala na zemlji da jednog dana ne bi završio u ludnici, sve dok se jednog dana ona nije razboljela i njihov cijeli svijet se srušio.
Film je svoju zatvorenu premijeru imao u svibnju u Kazalištu lutaka. Kakve su bile reakcije?
– Tri dana nakon što smo prikazali film priđe meni moj susjed i kaže mi da je zahvaljujući mom filmu spasio ranjenu pticu. Na mobitel mi dolaze poruke od nepoznatih ljudi koji mi govore kako ih je film dirnuo i kako su zahvaljujući njemu počeli drugačije gledati životinje o kojima prije nisu razmišljali ni sekunde u danu – mrave, komarce, puževe.
U filmu koji traje 95 minuta koju scenu vam je bilo najteže snimiti?
– Uh, ima toga dosta. Jedna od najtežih je definitivno bila uvodna scenu koja je snimana u Lunu. Riječ je o sceni u kojoj izgleda kao da su likovi sami na svijetu, a kad ono tamo pravo odmorište za turiste. Cijeli dan mi smo se borili s kolonama biciklista, kamperima, svako malo bi za vrijeme snimanja nekomu pozlilo. To je bio jedini trenutak kad sam požalio zbog čega sam se uopće započeo sa snimanjem filma. Nazvao sam ženu doma i sav nikakav joj rekao “ajme, u što sam se ja uvalia”. Nakon toga nisam više nikad nisam istinski poželio da nema filma.
Za razliku od toga, snimanje na Plitvicama je bio san snova, nešto što bih poželio svakom filmašu. Ljudi s Plitvica su nam maksimalno izašli u susret. Besplatno su nam dali korištenje broda na Kozjaku, rendžere, potpunu slobodu da zaustavljamo kolone turista po svojoj procjeni. Snimali smo u šestom mjesecu kad su Plitvice pune turista i nitko se nije bunio na čepove koje smo stvarali osim grupice hrvatskih turista. Japanci su bili oduševljeni, slikali se s nama, grlili nas, ispitivali nas što radimo, ali grupa hrvatskih turista nije imala vremena tridesetak sekundi pričekati da završimo sa snimanjem.
Snimanje filma je timski rad, osobito u vašem slučaju kada su cijeli posao obavili volonteri. Koliko su vam ljudi izlazili u susret za vrijeme snimanja filma?
– Dovoljno je reći da je časna sestra na Kamenitim vratima misu prebacila sat i pol kasnije samo kako bismo mogli snimiti scenu. Za vrijeme čitavog snimanja filma nailazili smo na ljude. Bio je tu Robinzon Mile Šarlija koji nas je ugostio na Velebitu, ima kućicu nedaleko od mjesta snimanja. Otac Josipa Milina u Lici nam je dao kuću na korištenje – i to s punim frižderom. Osim toga nam je spremio večeru, jeepom nas je vozio na lokaciju. Čak nam je i našao savršenu lokaciju jer je tamo kao doma i zna najbolja mista za snimanje. Zahvaljujući ovom filmu otkrio sam koliko ljudi mogu biti dobri i velikodušni, ali i ono drugo, koliko ti mogu zagorčati život samo zato što to mogu.
Koliko vam je pomogao Grad Zadar? Ipak je ovo film koji slavi Zadar i njegove ljude.
– Grad Zadar je dao ulice, dao je Kalelargu i most i policiju koja nam je jako pomogla što je i više nego dovoljno da bih zahvalio svima.
“Mali div” je vjerojatno jedinstveni primjer u povijesti hrvatske kinematografije – film u potpunosti snimljen zahvaljujući volonterskom radu. Da ste snimali film u studiju koliko bi vas to bilo stajalo?
– Oko šest do sedam milijuna kuna. Treba se samo sjetiti koliko bismo novaca potrošili na glumce, lokacije, hranu, dozvole, o snimanju na Plitvicama da i ne govorim. Meni ni dan danas nije jasno kako smo dobili dozvolu za snimanje na Plitvicama. Ja sam išao na emotivno pismo u kojem sam im pokušao objasniti što nama znači taj film, poruka koju želimo prenijeti i nekim čudom to je uspjelo.