Kolumna o Smrti

Naravno, većini je čitatelja odmah jasno kako je tema ove kolumne posljedica novinskih vijesti o smrti Dina Dvornika. I to Dina, a ne Dine Dvornika, jer napustio nas je Dino, a Dina je, koliko znam, fala bogu i hvala na pitanju, još uvijek živa i zdrava
Znam, nije baš neka tema za novinsku kolumnu, reći će neki, ali, jer uvijek postoji i jedno ali, Smrt iz naslova je kao iz naslova jedne pjesme, svuda oko nas, “i imat će tvoje oči”. Pogotovo u posljednje vrijeme. Naravno, većini je čitatelja isto tako odmah jasno kako je tema ove kolumne posljedica novinskih vijesti o smrti Dina Dvornika. I to Dina, a ne Dine Dvornika, jer napustio nas je Dino, a Dina je, koliko znam, fala bogu i hvala na pitanju, još uvijek živa i zdrava. No, prije nekoliko dana preminula (mi) je i moja majka. I to je ona prava, velika Smrt iz naslova, ona riječ s velikim S. Ne kao smijeh, ili suze, i ne kao san i snoviđenja, kao Sunce ili smiraj, već kao konačan i neopoziv čin, kao konačna odluka, neopoziva ostavka. Ostavka Životu. I još neki kažu kako je Smrt sastavni dio tog života s velikim Ž. A ne, ne bih se složio, jer je Smrt sve ono što nije Život, ili obratno, život je sve što nije smrt. Kako reče grčki filozof, kada su ga pitali plaši li se te famozne riječi, odnosno ne puke riječi, već Smrti same: ne, ne plašim se, odgovorio je, jer kad je Smrt nisam ja, a kad sam ja, nije Smrt. Nema smrti.
Riječju, smrt je za mrtve, a život za žive. I nije baš da je se ne plašimo. Ipak nam je život poznatiji, a time i bliži, jasniji, i draži. Ima više draži. Smrt nam je nepoznanica, velika nepoznanica. I nije nam nikad ni bila dobra znanica. Ona ima vlastiti život, život smrti. Kao što postoji život u Smrti. Što će reći, u našem sjećanju, u mislima drugih. Kada jednom i mi odemo.
Mnogo ih je koji misle kako je ljudska vjera stvorena iz straha od Smrti. I kako su sve velike religije htjele čovjeku olakšati život, da ne misli na Smrt kao na nešto konačno, kao na nužnu konačnost. Pa kažu: i poslije Smrti ima Života. U Edenu, u Raju, s onu stranu.
A skeptici poput Camusa čak su postavili ovakovu tezu: prije nego li se uopće odlučimo za Život, odaberemo živjeti, valja nam se zapitati je li to sve ima smisla? Ili je Život jedan apsurd?! Čekanje na Smrt. Pa je samoubojstvo jedini izlaz, jedino pravo rješenje. Je li i Dino mislio isto, je li bio sljedbenik Camusove teorije apsurda, i nije htio biti više u ulozi Sizifa? Ne znam.
Ali znam da smo uvijek na rubu, i da je tako tanka ta crta između života i smrti. Narod je to lijepo i jednostavno izrekao: sad nas ima, a sad nas nema.
Ali, dok nas ima, itekako nas ima. I moramo živjeti. Punim plućima, raširenim krilima.
Jer za Smrt uvijek ima dovoljno vremena. Ona nas sve ionako odavno negdje čeka. A kada će doći po nas, i gdje će se taj sastanak zbiti, to je, pjesnički rečeno, zapisano u gibanju zviježđa.
Još samo da Smrt ne znade čitati, da je, barem, Smrt nepismena…