Više od 400 antičkih izložaka stakla u stotinama različitih oblika

Uz skoro otvaranje Muzeja antičkog stakla u Zadru u nekoliko nastavaka objavljujemo tekst Tomislava Marijana Bilosnića
Prateći, na Relji, kako grupa smrtnika mrtve otkopava, a da ni jedni ne gube svoje dostojanstvo, učinilo mi se da je zraka svjetla pala među sjene. Pitao sam se: da li se bolna ili slatka tajna u tome krije. Zaklonjeni, ovdje su stoljećima ležali, neki davni Zadrani, kojima konačno nikakvi orkani sudbine ništa nisu mogli. Zemlja oko njih ostala je i dalje podjednako mlada, a vrijeme, sada kao i onda, lebdi kao list što pada sa stabla.
Ne znam koliko dugo arheolozi trebaju klečati pred mističnim lukovima skeleta, i da li čuju vapaj iz dubina, daleko dolje ispod ljudskih armatura, koje se očišćene javljaju kao blistave zvijezde iz modrine. Tu divnu oholost skeleta samo čeljusti zemlje mogu pretvoriti u prah. Slika smrti puna je tajni i straha.
Ključ tajne
Hodajući ovuda godinama, samo zamjećujući vrtove pune bilja, i ljude u njima kako motikama nad zemljom zamahuju, nisam ni slutio da su to samo ograde groblja, a cvijeće što je pod njim raslo da je tek znak mrtvih. Ogluhli u tami i već davno zaboravljeni, oni su čekali u svom ležaju, tihom i dalekom, nad kojima je već tisuće puta iznikla trava, razrastala se stabla i rušila rasipajući toplinu svojih plodova. Nisu li ta stabla, cvijeće i bilje, bila samo zrcala duša onih dolje, sada otkrivenih, nije li to bio bljesak njihova nadnaravna sjaja, tek odškrinuta vrata u plavo nebo, njihova i dalje upaljena luč pod njim. Ako pitanje i ostane bez odgovora, jedno je sigurno: u grobovima zemlja dotiče nebo.
«Mrzim sjaj grobova» pjevao je Baudelaire, ali svaki je grob Božji grob. Čini mi se da su svi oni koji su istraživali na Relji proživjeli jedan Veliki petak. Možda je to kazna našoj oholosti, ali valja dati priznanje onima koji su poput svećenika skrušeno još jednom nad mrtvima izvršili svoj obred u ime civilizacije i ljudske istine. Ljudski ostaci u otvorenoj zemlji, pod crijepnim krovovima, u urnama i kamenim grobnicama, još jednom izišli su na sunce, pod visoki plavi svod, da više nikad ne budu zaboravljeni.
Naposljetku, pitajući se da li je ključ tajne u ključnim kostima, lopaticama kao bjelucima, u vrhovima kralježaka, ili u lubanjama, što tek su maske ljubavi, zanosa i grijeha što su u njima gorjeli, a koje su nježne ruke mladih arheologinja s pomnjom čistile, zaključio sam: treba živjeti!
Glasnici u staklenim brodovima
Glasnici s drugoga svijeta stižu u staklenim brodovima, kao što se naši glasi na drugi svijet šalju u staklenim bocama. Ovi stakleni predmeti koje ćete ovdje vidjeti brod su i škrinjica tajnih spoznaja i otkrivenja koja će tek doći. To je jedna velika ljudska tajna izložena svim olujama, jer ove su bočice pune božanskog eliksira. Otkrivene u grobovima, one su isto što i one boce koje u času oluje i potonuća moreplovci bacaju u more, kako bi boca odnijela njihovu poruku, misao i ime do konačne i sigurne luke, kao što je danas ovaj Muzej.
Muzej antičkog stakla u Zadru, smješten je u klasicističkoj kući Cosmacedi izgrađenoj 1877. godine na bastionu Moro iz 16. stoljeća. Za potrebe prvog muzeja stakla u Hrvatskoj kuća je obnovljena i na nju je dograđen moderni trakt u površini od 1600 četvornih metara, s podrumom, prizemljem, prvim katom i potkrovljem. Ideja o osnivanju Muzeja antičkog stakla u Zadru začeta je još pri otkrivanju stakla na antičkoj nekropoli na Relji 1989. godine, kad je otkriveno 1039 staklenih predmeta. Uz otkriveno staklo na Relji danas fundus Muzeja čini stari fundus Arheološkog muzeja u Zadru  od 1500 primjeraka, kao i 1983 staklena predmeta otkrivena u istraživanjima 2005. godine na prostoru današnjeg Trgovačkog centra, 129 primjeraka stakla pronađenih u vrtu Relja, 147 staklenih izrađevina otkrivenih u istraživanju prostora današnje zgrade Hypo banke i 53 staklena predmeta s prostora kolektora u Zrinsko Frankopanskoj ulici. Raritetna arheološka staklena građa Muzeja antičkog stakla u zadru broji ukupno oko 4000 tipološki i kronološki raznovrsnih primjeraka stakla, što ovaj Muzej čini jednim od najznačajnijih muzeja stakla na Sredozemlju, gdje je ovo staklo i poteklo i nastalo.
Staklo je jedna od najstarijih umjetnih tvorevina, čisto impresivno ljudsko otkriće koje seže u duboku ljudsku prošlost, u 15. stoljeće prije Krista. Sirija, Libanon i Izrael, stara Galileja imali su izniman pijesak za izradu stakla. Mogli bismo slobodno reći kako je  iskra nebeske vatre, objavljenje i poruka božanskog zrna koje se odvojilo od zvijezde ovdje palo na zemlju i postalo staklo. Već Mojsije obraćajući se plemenu Zebulun, kaže kako ljudi «žude za obiljem mora i za blagom skrivenim u pijesku». Nije li to dio alkemijske žudnje za pretvaranjem kamena u staklo, ili kovine u zlato. U Bibliji ćemo kasnije vidjeti kako Zebulun plemenu na moru uz bok leži Sidon, glasovito staklarsko središte. Kad Atena kroz palaču kralja Alkinoja na otoku Sherija prati Odiseja, staklo, taj liveni kamen, kako su ga nazivali Grci, spominje se u opisu palače. Staklo kao da je rođeno iz morske pjene poput Afrodite, proteže se i prelijeva poput zelenomodrih algi po pješčanim mediteranskim obalama. Bez obzira bile to obale Bliskog istoka, Babilona, Fenikije, ili Egipta, Sredozemlje je zasigurno kolijevka stakla, pa tako i davnim civilizacijama našega hrvatskog, jadranskog prostora pripada staklarsko rodoslovlje. Po priči Plinija Starijeg Feničanima su na obali rijeke Belus (danas Naaman) uz logorsku vatru potekli potočići staklene taline, što bi značilo kako su fenički trgovci slučajni izumitelji stakla. Izidor će Seviljski u 7. stoljeću ovu Plinijevu legendu o pronalasku stakla potvrditi kao točnu. Kako je iz 7. stoljeću prije Krista u ruševinama biblioteke kralja Asurbanipala u Ninivi pronađen recept za dobivanje stakla, neki s pravom vjeruju kako su Babilonci njegovi izumitelji. Antički povjesničar i geograf Strabon tridesetih godina prije Krista donosi vijest o velikoj staklarskoj aktivnosti proizvodnih kuća u Rimu. Staklenim dobom i naziva se doba Rimskoga Carstva, kad dominiraju italske i galsko-rajnske staklarske radionice. Ciceron će još prije donijeti podatak kako je Aleksandrija najpoznatiji i najveći izvoznik staklarskih proizvoda. U 3. stoljeću poslije Krista Egipat je u proizvodnji stakla veliki takmac Rimu, pa će car Aurelijan donijeti zakon o oporezivanju stakla kako bi se na uvezeno staklo nametnula carina. Antička središta staklarske industrije su Diospolis, Sidon, Aleksandrija, Rim, Atena, Lion, Salona. Dokaz o staklu u Hrvatskoj u to doba pronađen je u kamenom spomeniku u Solinu, gdje se nazire i ime staklara. Arheološka su istraživanja u Hrvatskoj preko staklenih posuda, žigova s imenima majstora i radionica, kao i kamenih spomenika kao pisanih izvora o staklu, otkrila radionice i staklarske peći u Solinu, Sisku, Asseriji i Srijemskoj Mitrovici, tako što su neka imena, škole i radionice  vrlo rasprostranjene.
U nastavku: Tehnika pješčane jezgre