Spasimo hrvatsku košarku

Može li se išta  promijeniti? Postoji li i najmanja šansa da se nešto promijeni? Može li svatko od  nas napraviti nešto da se  stvari promijene? To su jedina pitanja koja se trebaju  postaviti nakon ispadanja  hrvatske košarkaške reprezentacije u prvom krugu Europskog prvenstva u Litvi.  Analizirati igru, poteze izbornika Josipa Vrankovića i  pojedinačno svakog igrača,  njihovo ponašanje, zalaganje, izjave i sve ostalo od  početka priprema do posljednje utakmice, nema nikakvog smisla. Svi su sve vidjeli.  Čak i oni potpuni laici, koji  na košarku naiđu samo u  onim rijetkim trenucima, kada je prenosi nacionalna televizija. Odnosno, nisu vidjeli ništa. Analizirati, komentirati, secirati svaku  utakmicu, igru igrača, selekciju i rad izbornika, nema  ama baš nikakvog smisla.  Baš kao što smisla nije imala  ni igra, ako je se igrom može  nazvati, hrvatske reprezentacije. Većina momčadi igrala je otprilike u okvirima svojih mogućnosti, neka bolje,  neka malo slabije. Jedino je  Hrvatska, s obzirom na kvalitetu igrača, i onih koji su  bili među dvanaest izabranih  i onih koji su tu morali biti, a  iz tko zna kojih razloga nisu,  odigrala daleko ispod svake  razine. Zašto je to tako, manje-više svi znamo. Vranković više nije izbornik, možda  za godinu ili dvije više neće  biti ni nekih igrača, koji su  bili u ovoj momčadi, ali daleko od toga da će se time  riješiti problemi koji muče  hrvatsku košarku. Ovo što  se događalo u Litvi je samo  jedna ružna slika, koju je  mogla vidjeti cijela zemlja  samo zato što se radilo o  velikom natjecanju. I možda  je dobro da se to dogodilo, da  svi vide u kakvom je doista  stanju ovaj prekrasan sport,  koji u Hrvata ima višedesetljetnu tradiciju. Bolje nego da se ta skupina igrača,  koja je bila sve samo ne  momčad, provukla u drugi  krug pa možda i do četvrtfinala i onda opet, po tko  zna koji put, “nesretno” ispala. Neki će reći da je ovoga  ljeta hrvatska košarka dotakla dno. Ispadanje seniora  u prvom krugu EP-a, povijesno ispadanje U-20 reprezentacije u diviziju B i  dva osma mjesta U-19 selekcije na Svjetskom i U-18  selekcije na Europskom prvenstvu. Jest, kadeti su ponovno osvojili zlato, no svatko, tko se imalo razumije u  sport, zna koliki put trebaju  proći do kvalitetnih seniorskih igrača, a naročito reprezentativnog kalibra. Uostalom, godinama smo svjedoci koliko se takvih talenata s vremenom pogubilo.
Promjene ili propast
Zašto? E to je ključno pitanje. Zbog iznimno lošeg  sustava, kojeg su konstruirali ljudi u Hrvatskom košarkaškom savezu. Zbog neznanja i nerada onih, koji bi te  mladiće trebali odgajati i  ljudski i košarkaški. Zbog  toga što je tim ljudima na  prvom mjestu njihov vlastiti  interes, a ne interes košarkaša, košarke pa i društva u  cjelini. Zbog toga je košarka  (i ne samo ona) u Hrvatskoj  pala na najniže grane otkad  je pratimo i pada sve niže. I  nastavit će padati ako se  nešto ne promijeni. Konkretno, to nešto je kompletno  vodstvo HKS-a, od predsjednika Danka Radića na niže.  I mogu se oni političkim izjavama pravdati i izvlačiti  koliko god žele, ali svakom  čovjeku zdravog razuma je  jasno do čega su doveli našu  košarku. Pitanje je samo  možemo li mi, kojima je ona  u srcu, dio života i koji smo  na ovaj ili onaj način povezani s košarkom, učiniti  išta da to promijenimo?  Možemo. Moramo moći. Jer  ako ne vjerujemo da  možemo, ako ćemo pristati  da se ovako stanje održi još  tko zna koliko godina, onda  si trebamo postaviti pitanje  kakvog smisla ima sve ovo  što radimo?
Jedinstvo za bolje sutra
Kakvog smisla ima pisanje  izvještaja s utakmica, komentara, intervjua? Kakvog  smisla ima trčanje, postizanje koševa, asistiranje? Kakvog smisla ima skautiranje,  educiranje, treniranje? Kakvog smisla ima gledanje, navijanje, živciranje? Kakvog  sve to smisla ima ako nema  nikakvog napretka? Zapravo, ne da nema napretka,  nego hrvatska košarka konstantno nazaduje. Ako svatko radi svoj posao samo da bi  ga odradio ili zaradio, a ne da  bi nastojao napraviti nešto  da nam svima bude bolje,  onda k vragu i svemu. Onda  je i ovaj tekst potpuni promašaj i najbolje se vratiti i  utopiti u sveopće sivilo.
No, sasvim sigurno ima  ljudi kojima nije svejedno.  Ima ljudi kojima je stalo da  se nešto pokrene i promijeni.  Sigurno ih ima i među  igračima i trenerima i navijačima i novinarima i svima ostalima, koji su na ovaj  ili onaj način dio svijeta  košarke. A jedini način da  nešto naprave je da se ujedine. Svi. Od prvog do posljednjeg, od niželigaškog  igrača do reprezentativca, od  novinara lokalnog do nacionalnog medija, od najmlađih  trenera do onih najuglednijih, od direktora i predsjednika klubova do navijača…  Dakako, i bivši igrači, koji su  proslavili hrvatsku košarku i  učinili je svojevremeno tako  popularnom. Svi trebaju reći  svoja razmišljanja i ideje kako zaustaviti njezin slobodan pad. I prije svega trebaju  jasno i glasno reći dosta sadašnjem režimu. Otvoreno,  bez okolišanja, prozvati odgovorne za sadašnje stanje  imenom i prezimenom te,  što je jednako važno, ponuditi svoju viziju bolje sutrašnjice. Možda se čini nemogućom misijom, možda  to uistinu i jest, ali bilo bi  šteta ne pokušati. Jer košarka i svi oni iskreni ljubitelji  sporta, a ima ih, to zaslužuju. Svjestan je potpisnik  ovih redova da će ovo najvjerojatnije ostati mrtvo slovo na papiru. I ne bi to bio  prvi put da je tako, vjerojatno ni posljednji, ali vjeruje da svatko treba pokušati  napraviti nešto, u okviru  svojih mogućnosti, da bi  nam svima bilo bolje. A sasvim je jasno da glas javnosti  neće biti dovoljan, već da  glavni dio priče treba krenuti  od klubova, funkcionera,  trenera i onih koji imaju veće  mogućnosti. Za uspjeh su  potrebna “samo” dva preduvjeta. Jedinstvo i dobra namjera, odnosno da svi, koji se  u to uključe, uđu bez ikakvih  osobnih interesa, već s isključivim ciljem da se hrvatska košarka u budućnosti  vrati na stare staze slave. I  potpuno mi je jasno da je  takvo što malo vjerojatno,  jer je gotovo sav sport (čast  iznimkama) samo ogledalo  stanja u državi, no sportaši  često znaju reći “borit ćemo  se dok postoji i najmanja  šansa”. Pa zašto jedanput ne  bi dobili takvu bitku? Zašto  ne?

Deset Radićevih pošasti

Premda bi za nabrajanje svih grijeha aktualnog vodstva HKS-a trebalo mnogo više od deset točaka, pokušali smo u najkraćim crtama sažeti one najbitnije. Dakle, zašto su nužne promjene u HKS-u?
1. Zbog sustavnog zanemarivanja nacionalnog prvenstva.
2. Zbog postavljanja podobnih, a ne sposobnih ljudi na ključna mjesta u piramidi moći i odgovornosti te na mjesta koordinatora i izbornika u reprezentacijama.
3. Zbog sustavnog zanemarivanja daljnjeg obrazovanja hrvatskih trenera, koji su sada već godinama iza svojih istočnih pa i zapadnih kolega.
4. Zbog podilaženja interesima menadžerskih agencija, koje su u posljednjih desetak godina postale prava vlast u hrvatskoj košarci, te već godinama kroje nacionalnu vrstu po svojim interesima zbog lakšeg plasiranja podobnih igrača na tržište. To se očituje u uvjetovanju pojedincima da potpišu za pojedine menadžerske agencije te čak i plate svoje sudjelovanje u reprezentacijama i uvjetovanju pojedincima da potpišu za pojedine klubove, u kojima je menadžerska hobotnica bacila svoje krakove, ne bi li preko njih došli do reprezentacije i plasmana na europsko tržište.
5. Zbog nepostojanja marketinga i promocije košarke, koja je od omiljenog i jednog od najpopularnijih sportova u Hrvata, s godinama postala marginalizirana i u medijima i u javnosti.
6. Zbog pogodovanja pojedinim klubovima i rada po načelu „podijeli pa vladaj”, kako bi izbjegli stvaranje bilo kakve opozicije.
7. Zbog brojnih neregularnosti na utakmicama domaćeg prvenstva i kupa.
8. Zbog toga što su doveli nacionalnu selekciju do toga da moraju „kupovati” strane igrače, te im preko veze sređivati državljanstvo, jer po mišljenju struke Hrvatska nema dovoljno kvalitetnih domaćih igrača na toj poziciji. Iako, jedan od razloga je i taj da bi određeni klubovi mogli imati više stranih igrača.
9. Zbog dugogodišnjeg nepoštenog načela odlučivanja predstavnika Hrvatske u Euroligi, koje je dugo sprečavalo naše klubove da naprave europski iskorak i postanu stabilni klubovi i nositelji hrvatske košarke.
10. Zbog dugogodišnjeg popuštanja klubovima po pitanju neispunjavanja financijskih obveza, što se moglo i moralo kontrolirati, a danas je dovelo do milijunskih dugovanja i stvaranja loše reputacije najpopularnijih hrvatskih klubova.