Ponašanje učenika ogledalo je društva u kojem živimo

Slika korisnika admin
djeca_nasilje
Mario PADELIN
Pravilo je - "Tlači svakoga tko je manji i slabiji od tebe!"

Posljednjih se godina sve češće vode rasprave o nastavnom programu, ponašanju učenika, eskalaciji nasilja među djecom i inim nabujalim problemima vezanim uz školu općenito. Da ne bi naši čitatelji morali i u Zadarskom listu čitati stručne tekstove tipa -"dijete je viktimizirano zbog svoje fragilnosti", u ovom članku neće biti razgovora sa stručnjacima, neće biti tabela, krivulja, dijagrama, podataka skinutih sa interneta, već samo sublimirana iskustva prosječnih ljudi, roditelja obične, pristojne djece, koja pokušavaju normalno rasti i obrazovati se, bez da se vraćaju iz škole traumatizirani, opljačkani, a ponekad čak i razbijenih glava. Sve se to na žalost događa, ma koliko se o tome nerado govori, i moramo priznati da je određeni broj djece osnovnoškolske dobi daleko od normalnog ponašanja, a još dalje od naivne pretpostavke da mogu nekome biti ponos i budućnost.

Naime, prihvaćajući samo negativne strane demokracije, uklopljene u divlji kapitalizam, potpuno se zanemaruju duhovne i moralne vrijednosti čije bi temelje djeca trebala učiti u školi kada već ne mogu naći prave primjere u svijetu koji ih okružuje. Onaj koji ima dijete te dobi, dobro zna o čemu govorim. Dijete s dobrim kućnim odgojem i usađenim moralnim vrlinama strši kao bijela vrana, osuđena na prijezir i porugu onih svojih suučenika čiji je glavni moto "prevari i ponizi". Kakva mogu biti djeca koju odgajaju opskurni tv-programi, okrutne video igrice, ulica, ili politika kojom ih se svakodnevno truje? Gledaju filmove koji ih uče nasilju, knjige zadane za lektiru i ne pročitaju, a kamoli da bi izvukli neku pouku iz njih, idu u školu gdje imaju vjeronauk na kojem ne razumiju (i što je važnije - ne slušaju) božje poruke o ljubavi i toleranciji, i sve u svemu ništa im se dobro ne piše.

MJERILA DRUŠTVENE VRIJEDNOSTI  KOD DANAŠNJIH UČENIKA

Kada dijete iz normalne obitelji (nebitno je li gradska ili seoska, jer je dobar kućni odgoj svugdje jednak) dođe u razred, mora paziti na sljedeće, jako bitne detalje:

1. MOBITEL - naravno da svaki učenik ima mobitel skuplji od onih kakve nose njihovi nastavnici. Mobitel nije kupljen da bi roditelji znali gdje su im djeca dok su oni na poslu, jer mnoge to i ne zanima. Ne, on služi za igranje igrica, slanje poruka, i što je najvažnije, za snimanje njihovog glupiranja prije, za vrijeme i poslije nastave. Učitelj nema zakonsko pravo uzimati mobitel ukoliko se ne ometa nastava, nema uvida u poruke koje često znaju biti krajnje zabrinjavajuće, tako da tzv. SMS bulling upravo cvjeta. 

2. ODJEĆA - teško je i pomisliti kakve zlobne babe mogu biti današnje trinaestogodišnjakinje. Djevojčice čije su mamice do jučer nosile štrample i plastične sandale, postale su vrhunski modni eksperti. One precizno određuju koliko je koja od njih dala za neku krpicu, i na taj način prave neke svoje tablice društvene vrijednosti. Većina ih je to naučila gledajući mnogobrojne celebrity emisije i isprazne mediokritete u njima, a na čijim su negativnim primjerima od ranog djetinjstva krivo odgajane, tako da im je glavni životni cilj postati cijenjena i društveno korisna osoba poput Paris Hilton.

3. VRSTA TENISICA - strahovito je važno koliko su tenisice koštale, jer samo je marka ono što čovjeka čini vrijednim. Onaj čija mama odabere neku materijalno povoljniju varijantu, sasvim će izvjesno biti proglašen "jadnikom", "papčinom" ili "luzerom". To su Vam inače omiljeni nazivi kakvima se voli služiti naša divna omladina.

4. BEZOBZIRNOST I OKRUTNOST - u današnjem sustavu vrednovanja poželjno je svakoga tko ima neku tjelesnu manu ponižavati i na njemu se iživljavati. Ma i ne treba imati tjelesnu manu. Dovoljno si "kriv" ako nisi lijep, snažan i skladno razvijen. Svako dijete koje nosi naočale osuđeno je da ga zovu "ćoro" ili benignije "očalinko". Djevojčica koja mora nositi kičmenu ortozu postaje "kornjača Korni", dijete s krivim zubima je "štakor", a ona malo deblja je "miss Piggy". Svatko tko ne prihvaća takav krasan način izražavanja je "reto", što hoće reći - retardiran.

5. TJELESNO NASILJE - pravilo je -"Tlači svakoga tko je manji i slabiji od tebe!" Osnovni principi socijalnih odnosa temelje se na tjelesnoj a ne na intelektualnoj dominaciji, kao što bi to trebalo biti u civiliziranom društvu. Po tom se pitanju ubrzano vraćamo u mračni srednji vijek. Lijep običaj ugnjetavanja, otimanja, a osobito reketarenja, već se godinama udomaćuje u našim školama. A nije da nemaju gdje naučiti. Gledaju djeca vijesti, filmove, i što je najvažnije, upijaju iz okoline i - uče. Najgore je to što one dobro odgojene nitko u svemu tome ne može zaštititi. Nastavnici su ili nezainteresirani (rijeđe) ili nemoćni (češće), a roditelji ugrožene djece nikada ne znaju na kakvu poremećenu osobu mogu naletjeti u pokušaju da djeluju na savjest onih čija djeca teroriziraju okolinu.

KAKAV OTAC -TAKAV SIN, KAKVA MATER - TAKVA KĆI

Bio sam nedavno na jednom dječjem rođendanu na kojem su, po običaju, roditelji zasjeli u kuhinju oko obilate trpeze i vodili konverzaciju primjerenu svome kulturološkom nivou. Posebno su im na tapetu bili profesori, i to samo na osnovu onoga što su čuli od svoje djece i susjeda, a što je naravno ovisilo o trenutnoj ocjeni iz određenog predmeta. Pri tome se nije govorilo o tome na koji način koji profesor predaje ili ocjenjuje, već je pažnja bila usmjerena na puno važnije stvari. Tko je od njih rastavljen, tko je usidjelica (na ove su posebno alergični), kako se tko šminka i oblači, što je čiji bračni drug po zvanju, kakvo im je imovinsko stanje (vrlo bitno!) i na osnovu toga se donosio sud o kvaliteti pedagoškog rada pojedinog profesora. A nisu nesretnice znale da sam intiman prijatelj jedne od najogovaranijih, i da sam se s drugom družio još u srednjoj školi. Znao sam dakle sve o njima, ali je pokvarena mašta ovih žena prešla sva moja  očekivanja. Toliko neistina, izmišljotina, toliko otrova i animoziteta uistinu nisam očekivao. Najgore je bilo to što su im se djeca cijelo vrijeme motala oko njih i to slušala. I kakvo ponašanje od te djece možete sutra očekivati u školi? Kakav autoritet ti nastavnici mogu imati?

ŠTO MOGU UČINITI NASTAVNICI?

Ovo je vrlo delikatno pitanje. Jer kao što u svakoj branši postoje oni uzorni koji služe na čast svojoj profesiji, tako ima i onih drugih koji su u manjini, ali preko kojih se generalizira struka. Pustimo sada polemike o potplaćenosti i satnici, a zadržimo se na odgovornosti i stresnosti, jer mi se čini da će uskoro profesore koji vode djecu na eskurziju obučavati kao specijalce koji idu u misiju u Afganistan ili Ruandu.

Jer, kako sam već primjerom naveo, roditelji ponekad uistinu znaju biti isključivi i rigidni, a da i ne spominjem one koji bi svoje argumente htjeli iznositi šakama. S druge strane, imamo situacije u kojima profesori grade autoritet rigoroznim ocijenjivanjem, ravnatelje koji Vijeće roditelja sazivaju u ranim jutarnjim satima, kada naravno svi roditelji rade, a da i ne govorimo o slučaju kada jedna srednjoškolska profesorica radi vlastitog komoditeta uskračivala djeci korištenje novih, doniranih računala. Zato ne teba uopćavati. Kao što većina djece nije devijantnog ponašanja, tako je i većini nastavnika ipak stalo do svojih učenika. Pa i onakvih starih 10 g. (!?) koji časnu sestru koja predaje vjeronauk zgrabe za vrat, onakvih koji profesoru buše gume na autu, a i onakvih modernih koji otvaraju "blogove" na kojima se potpuno raspojasaju i pod krinkom anonimnosti pišu najodvratnije prljavštine o svojim profesorima i suučenicima.

HIPERAKTIVNO DIJETE

Hiperaktivnost je omiljen izraz za dijete koje se neadekvatno ponaša. Ja sada neću potrošiti pola stranice na stručnu analizu tog poremećaja, iako bi to s obzirom na svoje obrazovanje i iskustvo i mogao, ali je činjenica da se tu trpa uistinu sve i svašta. U istoj su vreći malo življe, zaigranije i komunikativnije dijete, kao i ono agresivno koje već ima naznake sadističkih devijacija. Imamo primjer iz jedne zadarske škole gdje je učenik 4. razreda pravio takve probleme da je nakon stručne obrade dobio terapiju koju je morao redovito uzimati, a nije, jer su roditelji prigovarali da je "dijete pospano", tako da se cirkus u razredu nastavio. Najgore je bilo to što se radilo o obrazovanim roditeljima koji su uporno odbijali suradnju. U takvim slučajevima, kada škola više ne može izlaziti na kraj, obavijesti se Centar za socijalnu skrb, dijete ponekad ode u neku ustanovu iz koje ga vrate nazad uz preporuku da mu je u obitelji najbolje. To je istina, ali koja korist od toga što je njemu u obitelji dobro, ako se ostalih 29 učenika ne može normalno školovati.

POZITIVAN PRIMJER

U zadarskoj školi Bartul Kašić, koja je uključena u UNICEF-ov program "škola bez nasilja", svake se godine početkom nastave na satu razrednika donose pravila gdje djeca sama predlažu norme ponašanja, konzekvence za kršenje istih, kao i vrijednosti kojih se žele pridržavati. Obično se radi o poštenju, slozi, potrebi međusobnog pomaganja, a sve u okvirima razrednih zajednica. Iz tih se razrednih pravila naknadno donose pravila koji će vrijediti za cijelu školu. Kod učenika se na taj način nastoji stvoriti svijest o etičkim principima i normama ponašanja. Npr., ako učenik prekrši neko od razrednih pravila, razrednik traži od učenika da prepozna koje je pravilo prekršio, a potom se provodi restitucija tipa "Što ti misliš da bi sada trebalo napraviti da se načinjena šteta popravi?" Takav je način rada naravno moguć onda kada je na nivou razreda stvorena kolektivna svijest, a što u mnogome ovisi i o onome što su djeca sa sobom u školu donjela iz svojih obitelji.

Da bi se, osim u razredima, zadovoljavajući stupanj discipline postigao i po hodnicima i dvorištu, u ovoj su školi u cilju spriječavanja nasilja, još prije tri godine, uvedena tzv "dežurstva učitelja". Učitelji  su raspoređeni i prisutni među učenicima kako za vrijeme malih, tako i na velikom odmoru. Na taj se način spriječava anarhija i bilo kakav oblik provođenja nasilja u školi. Usprkos takvom sustavu, koji evidentno pokazuje dobre rezultate, moramo konstatirati da djelatnici ipak ne mogu pratiti i čuvati svako dijete na putu od kuće do škole i obrnuto, tako da je to, usprkos zavidnoj organizaciji, segment kojem se još nije adekvatno doskočilo.

ISTINI TREBA POGLEDATI U OČI

Dijete koje konstantno pravi probleme najčešće  ima roditelja sličnog sebi koji mu ne zna (i ne želi, recimo to otvoreno) usaditi prave postulate. Imamo poremećeni odnos vrijednosti u kojem oni koji zastupaju stavove potpuno suprotne klasičnom poimanju riječi božje, vrlo često za sebe vole pričati da su visoko moralno osviješteni. Dijete koje odrasta u takvom svijetu ima velike šanse prihvatiti devijantni način razmišljanja, a samim tim i ponašanja, bez obzira na utjecaj škole koja, zašto to jasno ne kazati, jednostavno ne može djelovati na djecu čiji je mentalni sklop prvih i najvažnijih godina života pogrešno formiran.

Mi moramo otvoreno pogledati istini u oči i ne živjeti u zabludi. Današnja djeca nisu anđeli sa starih slika, nisu simpatični plavokosi vragolani iz stupidnih limunadastih uvoznih tv-serija i filmova, a ponajmanje ne neka zamišljena idealna stvorenja kakve ih predstavlja netko tko očigledno nema nekog dodira sa stvarnim svijetom. Izgubio se svaki strah od pedagoškog sistema, od policije i zakona. Junak je onaj koji zakon krši, a ne onaj koji ga se pridržava. Ponašanje učenika ogledalo je društva u kojem živimo.

TV TEROR

Hrvatska televizija, kojoj plaćate pretplatu, jedno je vrijeme bila potpuno ukinula obrazovni program, dok dvije privatne kuće jutarnje termine popunjavaju bezprizornim čudovištima iz trećerazrednih japanskih crtanih filmova. HRT je hvala Bogu ipak pokrenula nekoliko vrlo dobrih odgojnih emisija na čemu im uistinu treba skinuti kapu, ali što to vrijedi kada će dijete jednim pritiskom na daljinski upravljač upasti u svijet mutanata, kiborga, i ostalih monstruma.

Svake je večeri na programu niz američkih serija o ubojstvima, otmicama i raznim oblicima nasilja, nakon kojih bi svako normalo dijete trebalo osjećati nelagodu. Posebno je degutantna "Istraga", emisija u kojoj se ne ustručavaju pokazati svježe umoreno novorođenče kako pluta u kanti punoj krvave tekućine, ili detaljnu rekonstrukciju okrutnih ubojstava. Netko će reći -"tako će naučiti što ne valja." Ne, dragi moji! Neće! Dijete koje ima pametne roditelje već će znati, i prije te emisije, da se bebe ne smiju bacati u kante ili ubijati ljudi. Ovakav eksplicitan prikaz mu može samo nabiti traume i strahove. Ono dijete koje je naviklo mučiti životinje, maltretirati vršnjake, ovdje će se samo dobro educirati. Budimo realni. Perverzni pornografski film većini će nam biti odvratan. Ali, netko tko voli morbidnosti u njemu će uživati i dobiti poticaj za nove podhvate tog tipa.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno