Čovjek pred kojim se zadarski HDZ treba sramiti

Nakon dvadeset i pet godina krug se zatvorio. Stanislav Antić, legendarni direktor nekadašnjeg zadarskog gospodarskog diva SAS, kojega je 1990. s javne scene pomela HDZ-ova željezna metla, dobio je u utorak Zlatnu plaketu za životno djelo koje mu je uručio Dario Jurin, predsjednik Županijske gospodarske komore. Današnji vodeći akteri ove stranke, Božidar Kalmeta i Stipe Zrilić, uveličali su svečanost sjednice Gospodarskoga vijeća čestitavši Antiću na priznanju koje mu je uručeno u poznim godinama života. No, HDZ bi u kontekstu današnjeg glorificiranja jednog legendarnog gospodarstvenika trebao najprije odgovoriti na pitanje: je li to neka vrsta pokajanja, pranja prljave savjesti ili izraz naknadne pameti kojom je utvrđeno da je prije četvrt stoljeća prema ovom čovjeku učinjena velika, neoprostiva moralna nepravda.
Referendumi po “poduzećima”
Bilo je to, naime, 1990. godine, nakon što je, kako se voli reći, netko upalio svjetlo da bi kolektivno izišli iz višedesetljetnog mraka. Netko se u HDZ-u dosjetio kako po tadašnjim ‘poduzećima’ treba provesti referendume radnika na kojima će oni, zamislite vrhunca samoupravljanja u HDZ-ovoj režiji, odlučiti trebaju li njihovi direktori ostati na tim položajima ili ne. U toj inovativnoj referendumskoj atmosferi, dakako, HDZ-ovi su se režiseri pobrinuli da mobiliziraju politički nabrijano radništvo koje je u gotovo sto posto tadašnjih tvrtki izglasalo “ne” svojim direktorima, osim u nekim endemskim slučajevima poput primjerice Zadranke u kojoj je ovu HDZ-ovu političku dezinfekciju preživio Joso Štulina. Isti onaj koji će nedugo nakon toga Davoru Arasu i Petru Šali darovati ‘zlatnu karticu’ Zadranke. Ni do danas, doduše, nema suvislog, logičnog odgovora kako to da je neupitno lojalni zagovornik tadašnjeg režima Joso Štulina opstao, dok je jedan Antić kojega su komunisti permanentno optuživali za uvođenje kapitalizma na mala vrata i opstruiranje socijalističkih samoupravnih vrijednosti, izbačen na cestu?!
Doduše, taj referendum nije bio jedini politički izum jastrebova tadašnjeg zadarskog HDZ-a. Bilo je tu i famoznih organiziranih peticija koje su po tvornicama ‘dobrovoljno’ trebali potpisivati radnici srpske nacionalnosti, a u kojima su morali crno na bijelo iskazati lojalnost novoj državotvornoj vlasti. Bilo je to vrijeme i kada su se ravnatelji srednjih škola u Zadru birali na temelju životopisa u kojima je za jednog kandidata, primjerice, pisalo kako “nikada nije bio član Saveza komunista”, a za drugoga kako je “cijeli život, od djetinjstva, naučio hrvatski misliti”. Ti su ljudi, dakako, birani na visoke pozicije u školskom sustavu kako bi preuzeli kontrolu nad odgojem i obrazovanjem budućih generacija.
Dvadeset i pet godina poslije, njihovi učenici se nemaju baš čime pohvaliti, odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, a gotovo sve tvornice u kojima je “osviješteno radništvo” pomelo svoje direktore, pretvorene su u prah i pepeo, sami radnici završili na bojištima, da bi povratkom u normalan život shvatili da je došlo vrijeme novopečenih tajkuna i političkih uhljeba, a da je njima mjesto na – burzi.
Partija i HDZ ga nisu voljeli
Koliko god tu istinu netko zatirao jer mu se ne uklapa u sliku o samome sebi, ona uvijek negdje nesvjesno zaiskri na površini. Zaiskrila je tako i u utorak na dodjeli priznanja gospodarstvenicima kada je upravo taj politički nepodobnik, omraženi gospodarstvenik, “komunjara”, dobio najsnažniji i najduži pljesak nazočnih na sjednici Gospodarskoga vijeća. Nagradu je primio iz ruku – a i to je dio ovog malog teatra političkog apsurda – Darija Jurina. Naime, bivši šef SAS-a nije imao tu sretnu sudbinu poput Jurina koji ni u starom ni u novom režimu nije izgubio osjećaj za osvajanje tzv. ‘in’ društvenih pozicija. Dok je Antić za komuniste slovio kao režimski neprilagođeni tehnomenadžer sumnjivih liberalno-zapadnjačkih manira, Jurin se kao predsjednik Izvršnog vijeća izvrsno uklapao u socijalističko-samoupravne kadrovske gabarite hodočasteći svakog ponedjeljka u 12 sati partijski komitet gdje se odlazilo po mišljenje (u partijskom žargonu ta se vrsta izvaninstitucionalnog susreta na Trgu pet bunara nazivala ‘koordinacijom’). A kada su primjerice tadašnji omladinski aktivisti ispred zgrade Općine na Narodnom trgu prikupljali potpise na peticiju za oslobađanje tadašnjih političkih zatvorenika po jugoslavenskim zatvorima, iz zgrade u kojoj je stolovao upravo Jurin, stigla je naredba da se aktivisti sa svojim materijalima smjesta maknu s toga mjesta kako se ta heretička akcija protiv navade zatvaranja političkih neistomišljenika u ondašnjoj državi ne bi, ne daj Bože, pripisala pravovjernoj gradskoj vlasti. Sve je to, dakako, zabilježeno u tisku toga vremena.
Stanislav Antić nije, dakako, svetac, nije se u bivšoj državi isticao nikakvom posebnom antidržavnom retorikom ni djelatnošću, ali ga Partija, za razliku od nekih svevremenskih igrača, nije voljela. Nije ga, dakako, volio ni HDZ. Ali, Antić i SAS, za razliku od njih, nerazdvojne su ikone zadarskog kolektivnog imaginarija. Tvornica specijalnih alatnih strojeva pod njegovim čvrstim vodstvom koje se nimalo nije sviđalo tadašnjim komunističkim vlastodršcima, ostvarivala je uspjehe kakvi se ne pamte ne samo u lokalnoj, nego i u društvenoj, gospodarskoj povijesti ove zemlje. Radnici SAS-a živjeli su ‘ko bubreg u loju’, za njih je njihova tvrtka gradila stanove u prestižno koncipiranim zgradama koje su projektirali najbolji arhitekti u državi. Svaki je radnik SAS-a imao automobil, a mnogi su bez ikakvih problema kupovali i vlastitu brodicu. Na sindikalne izlete išlo se avionom u Pariz! Kružila je gradom priča da čistačice u SAS-u imaju plaće kao sveučilišni profesori. Od te se priče ljudima u partijskom komitetu dizala kosa na glavi jer je Antić oskrnavio režimski ideal koji se mora temeljiti na neumornom radniku punom žuljeva koji se, osim za vlastitu egzistenciju, bori i za besklasno društvo, kao i protiv neprijatelja, a među neprijateljima je dakako i kapitalizam.
Liliputanci i div
U ispiranju svoje savjesti mnogi su hadezeovci nakon političke dekapitacije Stanislava Antića prodavali tezu kako je sva ta priča sa SAS-om bila napuhana, da je sve utemeljeno na klirinškoj suradnji s Rusima, kako je on vladao despotski, kako je maltretirao radnike, uveo čeličnu disciplinu, itd. Dobro, a gdje su danas ti ideolozi magle i paučine kada treba reći pokoju riječ o današnjim instant bogatunima koji su sve rastjerali, pokrali ili rasprodali da bi ono malo neophodnih radnika koje su ostavili na minimalcima stjerali u ponižavajući položaj suvremenih ‘robova’ koji za sitan novac rade u strahu da i ono malo ne izgube?!
Stanislav Antić je svojim likom i djelom bio antipod huljama naše novije povijesti, tim lažnim domoljubima koji su omotavši se pod državne insignije zapravo iskoristili neponovljivu šansu za materijalno i svekoliko bildanje osobnih interesa i probitaka. Kad iz današnje perspektive sagledavamo tko je te 1990. politički režirao ‘likvidaciju’ jednoga Antića iz gospodarskog i javnog života ovoga grada, lako je shvatiti da su to bili liliputanci kojima je div poput direktora legendarnog SAS-a bio nepremostivom sjenom iz koje su oni bili jednostavno nevidljivi. Ljudi koji su cijeli život zarađivali plaću na državnim jaslama, u javnim institucijama, koji u životu na realnom tržištu nisu nikada zaradili ni pet kuna, pomeli su sa scene čovjeka koji je svojim radom, vođenjem jedne natprosječno uspješne tvrtke, obogatio ne samo tu tvrtku i njezine zaposlenike, nego i cijeli ovaj grad. Njegova poruka gospodarstvenicima u utorak da vode računa o općem interesu, načelo je koje je on ne samo deklarativno zagovarao nego ga je i provodio u djelo, gradeći zgradu Pedijatrije, marinu u Sukošanu i na desetine drugih projekata i stotine akcija koje su se u Zadru oživotvorile upravo zahvaljujući empatiji ove tvrtke i njezina direktora za opću, društvenu dobrobit.
 Dobro je i pravedno da je Stanislav Antić dobio ovo javno priznanje. Zaslužio ih je daleko više i daleko prestižnije. Dobro je i ako je to barem donekle umirilo savjest onih koji su ga prije četvrt stoljeća nemilosrdno i sebično šutnuli sa scene, umjesto da su inteligentno i razumno koristili njegovo iskustvo, znanje i marljivost u interesu grada i županije. Dobro je i za sve nas, dakako, ako smo iz svega toga naučili barem jednu malu lekciju koja kaže da povijest ne počinje od nas i da činjenice ne prestaju postojati samo zato što ih mi ignoriramo. A jedna od takvih činjenica jest upravo Stanislav Antić.