Najkritičnije na putu od škole do kuće

Kada govorimo o ključnim elementima nasilja treba spomenuti kako je ono namjerno, dakle, nije slučajno. Namjera je da se drugog povrijedi i ponavlja se, a karakterizira ga i nerazmjer snaga. Što se tiče oblika, razlikujemo fizičko, psihičko, verbalno i socijalno nasilje, kaže Vera Šušić
Pretučeni Zagrepčanin Luka Ritza i Osječanin Josip Klasnić te izbodeni Marko Jurić trojica su mladića koja su podlegla ozljedama koje su im zadale skupine njihovih nasilnih vršnjaka. Ti tragični događaji zaprepastili su cijelu zemlju, ali i odaslali poruku cjelokupnoj društvenoj zajednici o eskalaciji nasilja među mladima u Hrvatskoj.
Profil nasilnika i žrtve
O fenomenu rastućeg nasilja među djecom i mladima, te prevenciji nasilništva razgovarali smo s psihologinjom Verom Šušić, UNICEF-ovom mentoricom za provedbu projekta “Stop nasilju među djecom” u Zadarskoj županiji, koja je istaknula kako nasilje postoji otkako je svijeta i vijeka, no posljednjih dvadesetak godina diljem svijeta je uzelo maha. Što se tiče Hrvatske, nasilje među mladima intenzivirano se u posljednjih desetak godina.
– Prva sustavna istraživanja o nasilju među djecom i mladima proveo je dr. sc. Dan Olweus u Norveškoj još 1983. godine, nakon čega su se ista nastavila i u drugim skandinavskim zemljama. Norveška se počela baviti prevencijom nasilništva nakon nekoliko slučajeva samoubojstava dječaka koji su bili ozbiljno zlostavljani početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Razlog zbog koje su ti dječaci bili zlostavljani jest zabava, govori psihologinja Vera Šušić, te nastavlja kako su rezultati istraživanja u skandinavskim zemljama pokazali kako su fizičkom zlostavljanju skloniji dječaci, a psihičkom djevojčice.
Istraživanja su, također, pokazala kako stariji učenici zlostavljaju mlađe i slabije te da zlostavljanje s uzrastom raste. Nadalje, rezultati istraživanja su potvrdili kako prisutnost odraslih bitno smanjuje zlostavljačko ponašanje, a što se tiče školskog uspjeha, nasilnici i žrtve imaju nešto niže ocjene od prosjeka. Razlike ili posebnosti u izgledu ne utječu na zlostavljanje, kao ni veličina mjesta, škole ili razreda.
– Kada govorimo o ključnim elementima nasilja treba spomenuti kako je ono namjerno, dakle, nije slučajno. Namjera je da se drugog povrijedi i ponavlja se, a karakterizira ga i nerazmjer snaga. Što se tiče oblika, razlikujemo fizičko, psihičko, verbalno i socijalno nasilje, kaže Šušić, te dodaje kako se o nasilju govori kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti.
Pod fizičkim nasiljem podrazumijeva se udaranje, guranje, nanošenje boli, otimanje i uništavanje stvari dok se psihičkim smatraju prijeteći pogledi, uhođenje i ucjenjivanje. Što se tiče verbalnog nasilja tu spada ruganje, psovanje, ponižavanje, nazivanje pogrdnim imenima… dok se socijalnim nasiljem smatra ogovaranje, izbjegavanje, ignoriranje, izoliranje itd.
Što se tiče profila žrtve, u principu riječ je o plašljivim i nesigurnim osobama, koje su najčešće osjetljive, oprezne i tihe, a reagiraju plačem i povlačenjem. Žrtve najčešće imaju manjak samopoštovanja, nemaju prijatelje, prezaštićene su od roditelja, rijetko su agresivne, a ukoliko su u pitanju dječaci, fizički su slabiji. Sve ove osobine najčešće se normaliziraju do 23 godine, osim povećane potištenosti i manjka samopoštovanja.
– Govoreći o profilu nasilnika, njega karakterizira agresivnost, nerijetko i prema roditeljima i nastavnicima, impulzivnost, želja za vladanjem, neprijateljstvo prema okolini, manjak suosjećanja, pozitivno mišljenje o sebi. Ukoliko je riječ o dječacima, oni su najčešće fizički jači i omiljeni u društvu, kaže Vera Šušić, te ističe kako do 24 godine života čak 60 posto nasilnika je osuđeno za prekršajna ili kaznena djela, što potvrđuje da se nasilničko ponašanje u školskoj dobi nastavlja i tijekom odrastanja.
Budući da zlostavljanje raste s uzrastom, s prevencijom nasilništva izuzetno je važno početi što ranije, u osnovnoškolskoj dobi. Upravo to je jedna od zadaća UNICEF-ovog projekta “Stop nasilju među djecom” koji je u Hrvatskoj pokrenut 2004. godine. Do danas oko 250 škola uključilo se u taj UNICEF-ov projekt.
Uzroci nasilja
– U prevenciji nasilništva ključnu ulogu imaju promatrači, stoga na njihovu ulogu stavljamo naglasak. Naime, u situaciji kada nasilnik nema namjeru prestati s nasilničkim ponašanjem, a žrtva je preslaba da se odupre nasilju, ključnu ulogu imaju promatrači. Njih je najviše i njihova snaga je najveća, oni su svojevrstan ključ prevencije, kaže psihologinja Šušić, te pojašnjava kako promatrači, ukoliko prijave nasilje, pomažu i žrtvi i nasilniku.
No, u stvarnosti je situacija mnogo drugačija jer većina promatrača ne reagira na nasilje. Razlozi takvog ponašanja su različiti, no uglavnom riječ je o strahu, nepovjerenju u odrasle, izostanku sankcija te ravnodušnosti odnosno manjku suosjećanja. Stoga, već u ranoj školskoj dobi, ističe Šušić, djecu treba naučiti kako da reagiraju na nasilje, bilo da u njemu sudjeluju kao promatrači ili žrtve. Ne reagirati znači podržati nasilje!
– Kad govorimo o nasilju često se zna čuti pitanje, što uzrokuje nasilje? Iako bismo najradije čuli jedan odgovor, isključivog krivca, situacija je mnogo složenija. Svi smo dijelom odgovorni za nasilje koje se događa među djecom i mladima te društvu općenito, kaže Šušić, te pojašnjava se kao uzroci nasilja najčešće navode obiteljski, osobni i školski faktor.
Što se tiče obiteljskog faktora, nasilje može uzrokovati agresivan, ali i prepopustljiv odgojni stil, nedostatak topline prema djetetu te slab nadzor djeteta. Temperament, manjak suosjećanja, sklonost tuči, krađi ili uništavanju tuđih stvari, nedostatak strpljenja i prebrza reakcija, osobni su faktori koji mogu uzrokovati nasilje. Glede školskih faktora koji utječu na nasilje, tu zasigurno treba istaknuti nedostatak bliskosti i poštovanja između nastavnika i učenika te nedostatak pravila ponašanja na nivou razreda i škole.
Naime, u provođenju preventivnih programa ključna su pravila ponašanja, te posljedice za one koji ih se ne pridržavaju jer izuzetno je važno da se djeca što ranije nauče odgovornom ponašanju. Ukoliko krše pravila, navodi Šušić, neminovno ih stižu posljedice, naravno iz područja u kojemu je “prekršaj” napravljen. Također, nereagiranje osoblja škole na agresivna ponašanja može uzrokovati nasilje jer time se šalje poruka kako nasilje može proći bez posljedica. Kritične školske točke gdje se događa nasilje su hodnici, igrališta, dvorišta, stoga, kako navodi Šušić, na tim mjestima nadzor djece vrlo je važan u prevenciji nasilništva. Općenito, nasilje se događa najčešće na putu od škole do kuće, dakle mjestima koja nisu pod nadzorom niti školskih djelatnika niti roditelja. I tom slučaju, ključna je uloga promatrača.
– Istraživanja su pokazala kako su današnja djeca nasilna više nego ikada. Na to je utjecalo niz faktora, no treba spomenuti kako je prisutnost nasilja u medijima tolika da su djeca razvila neosjetljivost na nasilje. Prezaposleni i financijski opterećeni roditelji istresaju nerijetko svoje frustracije na djeci što dovodi do nedostatka bliskosti. Isto tako, sve veće je prihvaćanje nasilja u kući i društvu kao dozvoljenog načina ponašanja. Djeca rastu naviknuta na nasilje kao normalni način rješavanja razmirica ili normalni način da dobiju ono što žele. Isto tako, djeca i mladi vjeruju da imaju pravo nasilno reagirati na male provokacije, a iskustvo im govori kako je nasilje najbrži način postizanja ciljeva, kaže Šušić, zaključujući kako su djeca iz generacije u generaciju sve pametnija, ali su njihove emocionalne i društvene vještine – suosjećanje, samosvladavanje, upravljanje emocijama, prilagodljivost, poštovanje – u opadanju.

ŽRTAVA NASILJA ČAK 29 POSTO

Podaci o nasilju među djecom na razini Hrvatske:
– 71 posto učenika osnovnih škola izjavljuje kako nad njima nije izvršeno nasilje
– 29 posto učenika izjavljuju da su bili žrtve nasilja
– škole se međusobno razlikuju (5 do 20 posto)
– svi oblici nasilja su učestaliji što su učenici stariji, tako u osnovnim školama najviše nasilnih ponašanja čine učenici osmih razreda

ZNAKOVI ZA UZBUNU

Znakovi koji upućuju da je dijete možda žrtva zlostavljanja:
– promjena ponašanja
– ima noćne more
– mijenja uobičajeni put od škole do kuće
– ima ogrebotine i modrice koje “ne zna” kako je dobilo
– potrgana odjeća ili stvari
– glavobolja, bolovi u trbuhu
– opadanje školskog uspjeha
– traži dodatni novac za marendu