Umjesto pšenice sadit će se lubenice

Slika korisnika admin
Maja MARINOVIĆ
Na pet hektara problem je saditi pšenicu, i s tim ući u EU, no lubenice bit će itekako dobrodošle

Državni zavod za statistiku proveo je istraživanje o strukturi poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj, koje je pokazalo da prosječno poljoprivredno gospodarstvo u Hrvatskoj koristi 5,7 hektara poljoprivrednih površina. Poljoprivredom se, ukupno, bavi 230.173 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva i još 2.155 poslovnih subjekata, na ukupno 1,3 milijuna hektara površine. Gledano statistički, kažu upućeni u poljoprivredu, po veličini prosječnog imanja ne odstupamo puno od prosjeka EU-a, no problem je u onome što na tim površinama uzgajamo.

Poticanje efikasnih posjeda

Europsku uniju čine dva poljoprivredna "bloka" - to su sjeverne zemlje poput Velike Britanije, Češke ili Poljske, u kojima se poljoprivredni posjedi u prosjeku kreću od 60 do 80 ha, dok na jugu Europe dominiraju mali posjedi, od oko osam hektara, no i tako mali, oni su vodeći u EU u proizvodnji nekih kultura. Italija, čiji posjed u prosjeku ne doseže niti sedam hektara, vodeći je proizvođač voća i povrća, što i hrvatskim proizvođačima ulijeva nadu u opstanak u EU-u, no samo pod uvjetom da se preorijentiraju na dohodovno "jače", Europi potrebnije kulture, ili pak da svoje sitne posjede okrupne zadrugarstvom. Kako se može čuti od stručnjaka, problem je na pet hektara saditi pšenicu, i s tim ući u EU, no lubenice na toliko površine bit će itekako dobrodošle!

- Cijela je Bavarska premrežena malim posjedima, u prosjeku od oko šest hektara, no to su dobro organizirani, efikasni posjedi kakve potiču i Austrija i Francuska, ne bi li seljaka zadržale na zemlji. U tim je državama normalno da dva člana obitelji rade u nekom poduzeću, pogonu, a dva se bave poljoprivredom kao dodatnom zaradom za obitelj - ističe Darko Grivičić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore.

A da bi postojeću, tradicionalnu proizvodnju zamijenio konkurentnijom, hrvatskom bi seljaku itekako dobro došao novac iz predpristupnih EU fondova, za koje je, međutim, malo interesa.

Teško dostižni EU fondovi

I dok se može čuti kako je krivnja djelomično u samom seljaku, koji se ne želi odreći ratarskih kultura i državnih poticaja koje one još uvijek nose, veći je problem u tome što europski novac traži ispunjenje kriterija koje hrvatski seljak ne može lako zadovoljiti - primjerice, vlastitu proizvodnju na najmanje 20 hektara poljoprivrednog zemljišta, velika ulaganja u studije utjecaja na okoliš i skupu projektnu dokumentaciju, koja ujedno ne garantira da će novac iz fondova na kraju i dobiti. Osim toga, novac iz tih fondova ne može biti iskorišten za nabavu nove mehanizacije, osnovnog sredstva za rad. To su razlozi zbog koji su seljaci, prvenstveno iz Slavonije i Baranje, dosad povukli tek manji dio sredstava iz EU fondova. Vladina Agencija za plaćanje u poljoprivredi, osnovana za povlačenje sredstava u Hrvatsku, za SAPARD program je od 2004. do kraja 2009. godine isplatila poljoprovrendicima 48 milijuna kuna, a za IPARD 32 milijuna, dok je samo na osoblje iste agencije u tom periodu potrošeno 22 milijuna kuna!

U EU smanjit će se proizvodnja hrane
Ulaskom Hrvatske u EU smanjit će se domaća proizvodnja hrane, što se dogodilo svim novim članicama Unije, a u poslu će, smatra Damir Kovačić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ostati najviše 20.000 obiteljskih gospodarstava u klasičnoj proizvodnji, ratarskim kulturama, i do 15.000 njih u eko-proizvodnji, odnosno neratarskoj proizvodnji. Danas, sa čak 192.000 registriranih obiteljskih poljoprovrendih gospodarstava, u poljoprivredi EU-a sudjelujemo s tek 0,6 posto, isplaćujući za 60.000 korisnika poticaje u iznosu od 20.000 do 25.000 kuna godišnje. Tek će dio tih gospodarstava moći na tržištu i opstati ulaksom u EU, i to pod uvjetom da se prilagode, i da im se omoguće isti uvjeti proizvodnje kao i ostalim članicama. Kako, posebno je pitanje, jer je do eurospkog novca teško doći, a do onoga u bankama - još teže.
Hrvatska preopterećena zakonima
Hrvatska je nefleksibilna i preopterećena zakonima, "pametnija" od EU-a, a u praksi zaostaje. "Kad bi hrvatski seljak na svom imanju želio proizvoditi kravlji sir, i istovremeno peći kolače za prodaju, ne bi to mogao. Zašto, to nikome nije jasno, ali ne može!", ilustrira Darko Grivičić primjerom. Treba nam, kaže, zadrugarstvo prilagođeno novim potrebama u poljoprivredi, i sustav koji će seljake savjetovati, kako bi se novac iz predpristupnih fondova EU-a mogao povlačiti, i ulagati u finalni proizvod. Domaći bi seljak, smatra Grivičić, mogao živjeti od malih površina, no ne s ovim, pretežno ratarskim kulturama. A da bi pokrenuo proizvodnju, primjerice cvijeća, treba mu ogroman novac. "Koliko to košta, najbolje pokazuje podatak iz Nizozemske, u kojoj samo jedan četvorni metar kompletno opremljenog staklenika za cvijeće košta sto tisuća eura, novac o kojem naš seljak može samo sanjati!", ističe Grivičić.
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno