Voda prodire na sve strane, tko će udariti šakom o stol?

Izgovorena u kontekstu teškoga poraza s Jollyjem u nedjelju navečer, jedna od nekoliko rečenica iz usta Ante Matulovića više od bilo čega ogoljuje stanje u klubu i oko njega. Matulović je, sav rezigniran očajnim izdanjem svoje momčadi, kazao da može i sam u sebe uperiti prst kao jednoga od krivaca i odgovornih za blamažu. Poraz s Jollyjem u utakmici u kojoj se, između ostaloga, stanoviti Jozo Brkić doslovce rugao sa Zadrom i Zadranima nije ništa nego logičan slijed, to jest posljedica višegodišnje promašene sportske politike koja je po naravi stvari sastavnica opće poslovne politike kluba koji je sportsko dioničko društvo. Ante Matulović samo je jedan u nizu trenera što ih je preporučivao Branko Skroče, sportski direktor, a poslije kojih su u većoj ili manjoj mjeri ostajale crne rupe. Od Aleša Pipana preko Ante Nazora u dva navrata do Ante Matulovića.
Štetne posljedice
Skročini trenerski odabranici u pravilu su zabrljali jer niti jedan od njih nije napravio ništa korisno za tvrtku/klub u svom djelokrugu posla. Možda zvuči pretjerano, ali istinito je. Dok je Pipan kao Slovenac nudio i prodavao maglu, dotle je Ante Nazor, kao navodno perspektivni hrvatski trenerski kadar, krčmio s igračima iz BiH pa je, eto, za njegova prvoga mandata stigao i taj neobični lik Jozo Brkić čiji je preveliki ugovor bio odličan povod za cmizdrenje u FIBA-i i za blokadu tvrtke/kluba, a da se o drugim promašajima i ne govori. Na koncu, Ante Matulović preuzeo je momčad na Skročin prijedlog i vrijeme je pokazalo da mu je svlačionica relativno brzo zamrsila konce pa je poslije Jollyja zavapio čak i da ima nekih igrača koji ne cijene majicu Zadra. Kao da je te igrače doveo… ne znamo tko! Matulović u jednom dijelu priče ne spada na razinu dvojca Pipan – Nazor, jer za razliku od njih nije sklon demagogiji i prozirnim trikovima, no veoma bolno manifestirala se njegova nesnalažljivost u građenju i održavanju pozitivnih relacija s igračima. Da je bilo drugačije, ne bi mu pojedinci igrali privatne utakmice (koji, možda on sam jednog dana otkrije) kad im se prohtije. Matulović je, svem svojemu igračkom iskustvu unatoč, te donekle i nevelikom trenerskom, pokazao da tijekom utakmica znade donijeti neobične i u najmanju ruku nekorisne odluke. Koliko god mu znatno smanjeni broj kvalitetnih igrača jest olakotna okolnost, ipak se dogodilo x primjera da svi igrači, kakvi jesu da jesu, nisu optimalno (is)korišteni. Uopćeno, nije Matulović uspio ‘proplivati’ kad su u pitanju treninzi, priprema i vođenje utakmica, a možda bi se uskoro u traženju nekih odgovora u svojim reminiscencijama mogao dotaknuti i pitanja učinka svojih pobočnika u čijem je izboru imao slobodne ruke.
Odlasci bez odšteta
Neželjeni rezultati današnje prve momčadi imaju jedan dio uzroka i u tomu što se godinama provodila štetna i kratkovidna politika dovođenja igrača. Jednosezonski ugovori, kakvih je bilo na pretek, te posudbe, zapravo su oblik klasičnoga odrađivanja posla za druge. Ako zanemarimo teške promašaje poput već spomenutoga Brkića, pa Ante Đuguma,Tonija Brnasa, Henrika Širka, Uroša Zadnika… valja se zapitati što je Zadar dobio od toga što je u njemu igrao Josip Sobin. Da, dobio je njegovu borbenost, poene i skokove ali u kontekstu stalne bitke za ostanak u ABA ligi i drugih utakmica gdje Zadar nije bio ni blizu trofeja. Ili, zašto je Filip Kraljević, kao i Sobin i još neki, otišao bez odštete? Ili, zašto je Nazor domaće dečke slao u košarkaške nedođije u Slavonskom Brodu, Šibeniku, Rijeci? Pa, kad su se vratili, danas i klupska struka ‘znalački’ govori da nisu za razinu ABA lige.
Struka je, a tko bi drugi, pronašla u inozemstvu Maja Kovačevića i Igora Marića, pa se tvrtka/klub i u tomu izblamirao jer je šira javnost u nekom trenutku informirana kako dvojac nije moguće licencirati zbog FIBA-ine blokade. Nije razvidno zašto su ciljani i dovedeni igrači koji mogu samo živjeti u Zadru i trenirati, ne i igrati i srećom da je jedan (Igor Marić) odlučio otići u Slovačku. Tako je tvrtki/klubu prištedio barem stan i hranu, dok Maj Kovačević još čeka.
Ako Zadar danas ne može na hrvatskom tržištu naći dovoljno igrača, a očito ne može, nema nikakvog drugog izlaza nego pribjeći radikalnim promjenama. Tim prije što godinama već mlađe kategorije sustavno ne izbacuju ‘repromaterijal’ za prvu momčad odakle bi ih mudrim potezima trebalo lansirati na tržište i – zarađivati. A kad se neka iznimka i nađe u prvoj momčadi, kao Mario Špaleta, onda ima – oprostite na izrazu – tretman trinaestoga praseta.
Puno bi se našlo još argumenata za brzo provođenje radikalnih promjena. Samo je pitanje tko će udariti šakom o stol. Zadarska javnost nestrpljivo to iščekuje…