Dvadeset godina poslije Domovinski rat živi u svakoj pori Vukovara

Suživot sa srpskim stanovništvom, kako to Vukovarci nazivaju, “komšiluk”, još uvijek je težak i svakodnevno otvara rane

U ponedjeljak ujutro (koje inače volim, a ovaj put sam iščekivala) našli smo se kod OŠ Šimuna Kožičića Benje. Tamo su učenici, sretni što nisu na nastavi, rado žuljali ruke ukrcavajući brojne pakete odjeće, hrane i potrepština koje su Zadrani zadnjih dana prikupljali za humanitarnu akciju “Vukovaru ZaDar”.
Nikad puniji šleper darova
Nakon blagoslova darova sjedamo u pun autobus. Ima nas šezdesetak – predstavnici organizatora (Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar, agencije RMC Zadar, Zadarske županije, Puntamika line, Sirovina), učenici, učitelji, medicinske sestre, novinari…; Zadrani, Ninjani, Filipjanci, Prečani…; Nikad puniji šleper darova i nikad puniji autobus krenuli su put Grada heroja.
Časna sestra Melhiora Biošić, inicijatorica i organizatorica akcije te vođa puta, molitvom, pjesmom, pričom i animacijom skraćuje nam daleki put. Kao da nam smanjuje broj kilometara do krajnjeg istoka Hrvatske.
Razgled Spomen galerije Ivana Meštrovića u njegovom rodnom mjestu Vrpolju, dolazak u kišovito Đakovo, razgled fascinantne đakovačke katedrale svetog Petra te susret s nadbiskupom đakovačko-osiječkim Marinom Srakićem i dolazak u Vinkovce na večeru i noćenje. Iza nas je divan dan, upoznavanje suputnika i Slavonije, susret s gostoljubivim i raspoloženim Slavoncima.
Rano ujutro putujemo za Vukovar. U autobusu je uglavnom muk ili lagano šaputanje. Priče č. Melhiore o ratnim stradanjima Vukovara i o njenom iskustvu iz Škabrnje prati pogled kroz prozor na napuštenu tvornicu, razorenu kuću, skele na kućama koje se obnavljaju. Puno je više toga tamo obnovljeno, negoli razoreno (barem što se građevina tiče), ali mi koji dolazimo iz Zadra gdje nam smeta i nekoliko ratnih ruševina, u Vukovaru na prvi pogled vidimo samo to. Vidimo i osjećamo rat, vraćaju nam se snimke, vapaji i izvještaji, kao i osobna iskustva koja smo možda negdje zakopali.
Č. Melhiora, koja je od završetka rata u Vukovaru bila nebrojeno puta, govori nam da je svaka od tih kuća koje sada izgledaju normalno i kojima ljudi udišu život – bila bez krova. Iz tih kuća su stabla rasla, govori ona…
Čudo Vukovara
Kada je u kolovozu počeo napad na Vukovar, pričaju nam Vukovarci, agresori su mislili da će pasti u tri dana. I po tome koliko su bili pripravni i naoružani u odnosu na pripadnike JNA i mogao je pasti u tri dana. Kako kažu, čudo Vukovara je što se, umjesto tri dana, držao tri mjeseca.
Veliku ulogu u tome igrala je Vukovarska bolnica. Crveni križ na zgradi koji je trebao spriječiti granatiranje bolnice, što je zabranjeno i u međunarodnim pravilima ratovanja, kao da je to granatiranje privukao pa je na bolnicu na dan padalo prosječno 700 granata. U podrumskom hodniku bolnice i skloništu pružana je pomoć hrvatskim, ali i srpskim ranjenicima, zbrinuto je 4.000 ranjenika, od kojih je 2.250 operirano.
Sada moderna, lijepa i velika bolnica u svom malom dijelu čuva Mjesto sjećanja na Vukovarsku bolnicu 1991.
U predvorju je kirurški stol preko kojeg su u ta tri mjeseca prošli gotovo svi ti ranjenici jer je bio jedini kojeg su imali. Imali su i jedan jedini inkubator, koji je spasio preuranjeno rođene bebe. U Vukovarskoj bolnici je tada rođeno ukupno 16 beba.
Kako priča, dok prolazimo hodnikom voditeljica muzeja Mjesto sjećanja, Nevenka Soldo, na pločicama je ispisana kronologija događanja po sjećanjima dr. Vesne Bosanac i drugih djelatnika jer je dokumentaciju odnijela vojska na čelu s Veselinom Šljivančaninom.
Videoprojekcija na zidu pokazuje snimku tog istog hodnika 1991. prepunog ranjenika i kreveta sa svake strane. Osvijetljena je rupa na stropu koju je napravila bomba od 250 kilograma, tzv. “krmača” koja je prošla kroz pet etaža i pala pacijentu kroz noge, a nije eksplodirala niti ozlijedila pacijenta (koji je inače bio srpske nacionalnosti).
U skloništu bolnice je sve ostavljeno kao što je tada bilo, a siluete ljudi od gipsa predstavljaju nekadašnje pacijente. Skučeni kreveti na tri kata, soba u kojoj su boravila djeca, medicinski instrumenti, od nekud dopiru apeli Siniše Glavaševića koji je, također, ranjen boravio u tim prostorima. Siniša je kasnije odveden na Ovčaru i ubijen.
– Bili smo više u mraku nego u svjetlu, na kraju smo ostali bez vode, hrane, lijekova… Hodnici su bili puni prašine od padanja granata. Ovdje je bilo 450 ranjenika, 300 djelatnika bolnice i njihovi članovi obitelji. Pred pad Vukovara je dolazilo sve više građana, smatrajući da će ovdje biti najsigurniji, što se nije pokazalo točnim, kaže Nevenka.
267 ljudi je odvezeno iz bolnice navodno kako bi otišli u slobodni dio Hrvatske.
– Odvedeni su na Ovčaru ili negdje drugdje, a putem su ih mučili i tukli. Najmlađa osoba odvedena iz bolnice na Ovčaru je Igor Kačić koji je imao 16 godina, a odvedena je i trudnica u osmom mjesecu trudnoće, govori Nevena Soldo.
Ulicama Grada heroja
Osim toga, za pun autobus ljudi se ne zna gdje je završio i oni se vode kao nestali.
Vozimo se dalje ulicama Grada heroja, prolazimo kraj vodotornja i dolazimo do Franjevačkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova gdje nas je dočekao gvardijan fra Gordan Propadalo. Uz samostan preko Dunava koji označava granicu gledamo u Srbiju.
Na crkvu i samostan je tijekom rata, priča gvardijan, palo više od 2.000 granata. Franjevci su isto odvoženi i mučeni u srpskim logorima.
– Nakon Oluje su u crkvi izbušene 22 rupe namijenjene za dinamit. To je spriječio UN-ov general Jacques Paul Klein, a jednu rupu smo ostavili za sjećanje. Od šest oltara u ovoj crkvi ostao je jedan, a tijelo vukovarskog zaštitnika sv. Bona su spalili. Pronašli smo samo nekoliko košćica koje sada ljubomorno čuvamo, rekao je fra Gordan.
O okrutnosti agresora govori i drveni kip Isusa bez ruke i noge kojeg je kasnije u Hrvatskoj blagoslovio papa Ivan Pavao II.
Nastavljamo dalje do Ovčare. Na radnoj jedinici kombinata Vupik hangari su nekad služili za skladištenje, a od listopada do prosinca 1991. za koncentracijski logor za mučenje nesrpskog stanovništva, civila, ranjenika i medicinskog osoblja od 16 do 72 godine. Danas je to Spomen dom Ovčara. U njemu je uvijek mrak, osvijetljena su imena i slike stradalih i kanal s njihovim osobnim predmetima na slami. Čak je i na sam pogled na njihove slike i osobne stvari teško zamisliti da se iza svakog broja koje su nam vodiči navodili krije po jedan ljudski život. Svaki broj je jedan čovjek koji je imao ime, obitelj, posao, išao u školu, koji je imao budućnost i dostojanstvo, a na najokrutniji način bez svega toga ostao…
Klizna vrata na hangaru su simbolično zabetonirana da se nikad više ne zatvore, da se takvo što nikad ne ponovi.
Zatočenici su s Ovčare odvođeni do jaruge, ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu koja je kasnije otkrivena i ekshumirana. Na mjestu iskopa su grmovi koji označavaju žrtve.
Najveća masovna grobnica u Hrvatskoj je na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Sada je tamo 938 bijelih križeva za svaku ekshumiranu osobu. Izdvojeni su križevi najstarije osobe, starice od 104 godine i najmlađe – šestomjesečne bebe!
Ostavljeno je još 325 praznih grobnih mjesta za nestale osobe.
U agresiji na Vukovar ubijeno je između dvije i 2.500 osoba. A silna zlostavljanja i mučenja o kojima svjedoče preživjeli zdravom razumu su nepojmljiva.
I danas nakon dvadeset godina djeluje kao da Domovinski rat još živi u svakoj pori ovog grada. (A možda se to samo čini nama došljacima koji smo navikli na grad s novim fasadama u kojem je sve manje moderno domoljublje i razgovor o ratu). Suživot sa srpskim stanovništvom, kako to Vukovarci nazivaju, “komšiluk”, još uvijek je težak i svakodnevno otvara rane. A upravo je to razlog nepovjerenju koje među njima tamo vlada.
– Svakodnevno se susrećemo i ja ih pozdravljam, a što ću? Ali rat u Vukovaru se nije dogodio u Vijetnamu, nego ovdje sa susjedima s kojima smo odrastali. Bilo je i puno rastava mješovitih brakova, a danas se mješoviti brakovi ne sklapaju. I da mi se sin zaljubi u Srpkinju teško bi mi bilo razgovarati i družiti se s njezinim roditeljima, priča Zoran Hrnjak koji živi u Vukovaru od kada se rodio 1967. godine.
Kako kaže, u Vukovaru je “špica” do podne, a kasnije više na ulicama nema nikoga.
Grad-slučaj
– Teško se zaposliti sposobnima, a kamoli onesposobljenima za rad, govori Zoran koji je na svojoj koži itekako osjetio ratne strahote.
Grad heroj se, nažalost, redovito pretvara u grad-slučaj. Kažu da je Vukovar grad s najvećom nezaposlenošću, najmanjim plaćama, a najvećim troškovima života.
Nekadašnji giganti poput Borova, Vupika i Vuteksa danas su izblijedjeli, a nekad bogat grad, sada je na margini.
To pokazuju i podaci Caritasa vukovarskog dekanata u kojem su darovi pristigli iz Zadra većim dijelom odmah razgrabljeni. Dio korisnika je na licu mjesta čekao da stigne humanitarni konvoj pomoći.
– Trenutačno je 737 obitelji, to jest 2.154 korisnika našeg Caritasa. To je veličina jednog gradića! Nema radnih mjesta, tvrtke otpuštaju radnike. Ali kod nekih nema ni samopomoći. Treba raditi i zaraditi. Jedan dio tih ljudi je stvarno siromašan, a jedan dio je naučio živjeti na visokoj nozi i sada ne želi raditi. Slavonija bi mogla hraniti milijune ljudi, a mi kupujemo brašno. Bojim se građanskih nemira, a i mladi nam odlaze. Imat ćemo na kraju zapuštenu zemlju i cijelu Hrvatsku u Zagrebu, rekao je fra Vjenceslav Janjić, ravnatelj Caritasa vukovarskog dekanata.
Njihovo skladište nakratko su malo popunili zadarski darovi, ali pomoć lokalnih vlasti i pomoć iz inozemstva ne stižu.
– Nikad u ovo vrijeme naše skladište nije ovako prazno. Dubrovčani i Zadrani stalno pomažu i misle na nas. Ovdje su odolijevali neprijatelju dok se ostatak Hrvatske naoružavao. Najviše pomoći dolazi iz mjesta koja su također stradala u Domovinskom ratu. Ovi drugi danas nemaju srce za one koji su krvarili da bi postojala Hrvatska, rekao je fra Vjenceslav.
Kako kaže č. Melhiora, samo u akciji na Narodnom trgu je prikupljeno 22.000 kuna, paketa pomoći nikad nije bilo više, a neki još uplaćuju i na žiro račun.
– Da sam nešto, ja bih napravio autocestu od Vukovara do Zadra, a ulicu u Vukovaru nazvao po časni Melhiori, rekao je fra Vjenceslav.
Ove godine je akcija proširena pa smo na povratku iskrcali pakete pomoći i u Babinoj gredi. To je č. Melhiora organizirala nakon potresne reportaže o siromašnim obiteljima s više djece u Babinoj gredi. Kako je naglasila, nije ništa otkinuto od akcije za Vukovar, već su posebno angažirane osobe za prikupljanje pomoći za Babinu gredu. Darove su u njihovoj župnoj crkvi sv. Lovre dočekala brojna dječica.
I akcija “Vukovaru ZaDar” nastala je tako da je č. Melhiora čula o siromašnim i skromnim obiteljima kada je jednom prilikom posjetila Vukovar.
– Kada sam čula da neka dječica ne idu u školu, ne zato što nemaju noge, nego zato što nemaju što obuti, nemaju čarapice, cipele, rekla sam “moramo nešto učiniti”. Tada smo posijali sjeme i pogledajte kako se rasplamsalo. Sada dvaput godišnje nosimo pomoć u Vukovar, govori č. Melhiora.
Na povratku slažemo pomiješane dojmove, mučne i lijepe osjećaje; tugu, žalost, ponos, zahvalnost…
Povratak je veseo. Nešto smo lijepo učinili za taj, kako je u autobusu rekla Igris Smrkinić iz RMC-a, grad ljubavi.
Bilo je lijepo vidjeti da darovi koje Zadrani vjerno skupljaju dolaze na pravo mjesto. Cijela akcija ima važan cilj – pomoć siromašnim Vukovarcima i duboku poruku “Da se ne zaboravi”. Kako je rekla jedna naša suputnica, ne želimo da naša djeca jednog dana pričaju o oslobodilačkom Domovinskom ratu kao o “građanskom ratu”.
Zato, koliko god je ona velika, akcija “Vukovaru ZaDar” tek je mali znak zahvalnosti u odnosu na to koji je dar Zadru i cijeloj Hrvatskoj dao Vukovar.

Malo Vrpolje čuva velika Meštrovićeva djela

Mjesto Vrpolje u Slavoniji cijelo je u duhu Ivana Meštrovića, hrvatskog kipara koji je stekao svjetsku slavu, a rodio se u malom slavonskom selu. Rodio se na blagdan Velike Gospe 1883. u polju i kršten je odmah sljedećeg dana, jer je postojala bojazan da neće preživjeti. Iako nije odrastao, ni živio u Vrpolju, Meštrović je svom rodnom mjestu darovao svoje brojne skulpture, a uz donacije njegove supruge i uz velika nastojanja Vrpovljana, 1972. otvorena je spomen galerija Ivana Meštrovića. Tako se u ovom malom mjestu na međi tri županije ponosno čuvaju velika djela najvećeg hrvatskog umjetnika.

Nećemo odustati od puta domoljublja

Imali smo i tu čast da nas u Vukovarskoj bolnici pozdravi ravnateljica dr. Vesna Bosanac, koja je postala ravnateljica upravo 1991. godine i to ostala do danas. Zovu je još heroinom Vukovara.
– Pratim vaše akcije i znam što činite u svom humanitarnom radu. Hvala vam što mislite na Vukovar i Vukovarce, rekla nam je dr. Bosanac.
Kako dodaje, Vukovarska bolnica se i dalje trudi liječiti ratne rane kroz obnovu i kroz centar za rehabilitaciju žrtava rata koji planiraju otvoriti.
– U relativno kratkom roku od 20 godina uspjeli smo ishoditi slobodu za svoju zemlju, časno i hrabro smo branili svoj dom. 1991. je Vukovar bio sravnjen sa zemljom, ali nije sravnjen duh i ostao je duh svih poginulih. Njihov duh nam je uz Božju pomoć dao snage za izgraditi novi Vukovar. Sve novo izgrađeno je spomenik njima, rekla je dr. Bosanac dodavši da neće odustati.
– Učinit ćemo Vukovar lijepim i ponosnim gradom. I bez obzira na rezultate parlamentarnih izbora, ne odustajemo. Oni koji su pobijedili su imali pomagače i sada je ovo nova borba. Mi ćemo i dalje stajati na putu domoljublja i idemo naprijed korak po korak. Oni koji to misle promijeniti, ne znaju što čine, rekla je dr. Bosanac.
Na kraju joj je Anamarija Galešić, najmlađa u našem autobusu kao znak pažnje uručila dječji ručni rad anđela.
– Vi ste anđeo Vukovara, a mi nikad nećemo zaboraviti Vukovar, rekla joj je č. Melhiora.

Vukovarci ne osjećaju mržnju

Čuli smo i svjedočanstvo Zorana Hrnjaka koji je kao 24-godišnjak 1991. završio kao ranjenik u vukovarskoj bolnici.
– Kada je Šljivančanin došao po nas u bolnicu, rekao sam mu da me njegova vojska probudila, a on je rekao da to nije hotel. Htjeli su me odvesti na Ovčaru, ali slučajno su otišli bez mene. Ipak, završio sam u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Tamo sam 70 dana proveo u jednoj sobi s još sto i nešto osoba, priča Zoran.
Tamo su ih mučili, skakali po njihovim tijelima kao da su u igraonici.
– Jednog mladića kojeg sam tamo upoznao su na jednoj četničkoj svadbi uzeli kao igračku. Izderali su ga po leđima s razbijenim bocama pive. U zatvoru su nas vezali žicama, metke smo jeli, trgali su nam udove, ali zlo nije uspjelo istrgati život, govori Zoran.
Zahvalan je što nije završio s drugima na Ovčari. Iako je nakon rata imao psihičkih problema, vjera ga je spasila.
– Kako se sve ovo dogodilo i to pred očima europskih promatrača? Danas nas optužuju za prekomjerno granatiranje, a Vukovar tu ne spominju. A mi Vukovarci smo tako hrabri i nemamo mržnje. Nijednog Srbina nismo u Dunav bacili, nijednom kuću kamenovali, ističe Zoran.