Smjenjivali su me i kad sam bio prvi…

Nije najstariji trener u Hrvatskoj, ali je trener koji je skupio najviše prvoligaških utakmica. Radio je u prvoligašima, radio u drugoligašima, nije bježao ni od klupa nekih trećeligaša…
– Trenersko zvanje sa sobom nosi taj dio, idemo gdje nas pozovu. I imamo punu vreću stresa – kaže Stanko.
Njemu su nedavno u vinkovačkoj Cibaliji raskinuli ugovor. Sad je na burzi.
– U Zadru, doma. Čekam što će biti. Podnio sam prijavu arbitraži HNS- a, tražio sam zaštitu svojih prava.
Trenerski status u Hrvatskoj lošiji je od igračkoga. To Stanko nedvosmisleno tvrdi.
– Hej, igrači su uspjeli u tomu da utemelje sindikat i bar donekle su zaštićeni. Mi treneri nismo niti to uspjeli napraviti. Prije nekih 15, 16 godina kad sam bio u Čakovcu živa je bila inicijativa da treneri dobiju sindikat, ali…
Razbila se kao stari brod kad naleti na hridi.
– Je, čak su mnogi klubovi energično zatvorili vrata ljudima koji su htjeli taj sindikat utemeljiti. Bilo je tako i s igračkim sindikatom, no to su oni nekako prevladali. Mi nismo.
Ciljevi i uvjeti
Treneri su nesigurni, prvi na udaru, a njihova fluktuacija na visokoj je razini.
– Najgore je kad se pred trenera postave nerealni ciljevi. Jasno je da za ostvarenje bilo kakvoga cilja trebaju postojati uvjeti. Ako ih nema u dovoljnoj mjeri, kako je moguće ostvariti cilj? Na to pitanje odgovor je uglavnom samo jedan – trener dobije otkaz.
Zanimljivo je da je Mršić dobivao otkaze i kad su aktualna postignuća njegove momčadi bila veoma visoka i zapažena.
– To se dogodilo u Osijeku. Prije međunarodne utakmice u Pragu sa Spartom kulminirao je nered. Igračima je klub bio dužan i po 100 tisuća ondašnjih DEM, nekima čak i više. Tadašnji predsjednik Novalić bio je pod udarom pravosuđa… Nismo uspjeli ući u osam u Kupu UEFA i sve je puklo.
Svašta je još bilo u Osijeku u to doba.
– Ja sam sezonu prije došao umjesto Stanka Poklepovića. To je sezona kad smo igrali s West Hamom, a Igor Štimac je tad bio u tom klubu i imao je crveni karton koji je nekako promaknuo UEFA-i. Za taj crveni karton znao je jedan zadarski nogometni fanatik (Bistričić, pr. a.), ali nije nam uspio dojaviti.
Osijek je tada prijetio najvećima. Igrao je izvrsno.
– Uskraćena mi je prilika da s Osijekom osvojim dva trofeja. Nadvladali su brojni izvannogometni čimbenici i u prvenstvu i u Kupu. Nikad za tim prilikama neću prestati žaliti.
Jednom je Cibalia smijenila Mršića nakon 18 kola bez poraza…
– Ha, prijetili smo i Dinamu. Igrali smo u Osijeku, a Dinamo s Istrom. Naravno, mi smo izgubili, oni dobili kao i Hajduk i eto…
Cibalia i Zadar
Prva Mršićeva prvoligaška utakmica bila je na Cibalijinoj klupi.
– S druge strane Zadarkomerc. Dobili smo 4:1 koliko se sjećam.
Dva su kluba s kojima je Stanko emotivno povezan – Cibalia i Zadar.
– Ima tu nešto. U Cibaliji sam počeo kao trener, a Zadar mi je bio drugi klub. Zapravo Zadarkomerc se tada zvao. Kad me telefonom nazvao Ante Jurjević i ponudio mi mjesto trenera nisam se puno dvoumio. I uvijek sam na toj prilici zahvalan i Jurjeviću i njegovim tadašnjim suradnicima, te Zadru.
No, Jurjević vas je i smijenio…
– Ha, ha, smijenio je on puno trenera! A ništa, život je išao dalje.
I tako, Cibalia i Zadar nekoliko puta…
– Iz Vinkovaca se moja obitelj preselila u Zadar. Tu smo, logično je da mi je Zadar emotivno dosta blizu, kao i Cibalia. Opet, trenerski posao traži ozbiljnost i odgovornost i makar gdje bio, uvijek sam tako i radio.
Obišli ste, praktički, cijelu Hrvatsku.
– Da, a nešto malo bio sam i u BiH.
U više od dva desetljeća Mršić je radio s brojnim igračima. Neke je od anonimusa lansirao među značajna imena.
– Evo, najbolji je primjer Mato Neretljak. Prije nego je došao kod mene u Osijek bio je u nekim klubovima i nije uspio naći povoljan angažman. Znao sam za njega i rado sam mu dao priliku, ali istodobno i zadaću da individualno radi na programima koji će mu pomoći da bude bolji. Izgleda je nesklapan onako visok, no imao je solidnu tehniku, takti.čki je sazrijevao i polako je postao bitan igrač. U Osijeku je udario temelje velikoj karijeri. Slično i Vranješ i Babić koji su Osijeku dali milijunske transfere. Pa Marijan Buljat u Zadru.
Neozbiljni postali ozbiljni
U Zadru ste više ili manje radili s nizom igrača koji su poslije napravili velike karijere.
– Danijel Subašić danas je u Monacu i prvi reprezentativni vratar. Dragan Blatnjak uspješno je igrao u Hajduku i vani. Želimir Terkeš bio je prvi strijelac 1. HNL. Danas je Tomislav Rogić etablirani trener vratara (Zadar, Hajduk, Šahtar, Zenit) koji surađuje s velikim Lucescuom. Dalibor Zebić postao je trener, a Ferdo Milin, izbornik U-18 isto… Neki igrači imali su problema s ozljedama pa nisu dosegli razinu koju su objektivno mogli. Na primjer, Jerko Mikulić, ali on je danas uspješan fizioterapeut u Monacu.
Jednom ste rekli da niste očekivali da će Tomislav Rogić biti cijenjeni trener vratara.
– To je bilo relativno davno. U Zadru je uvijek postojala skupina igrača koja je voljela šale, čak i iznad mjere. Tumba je bio u toj skupini, pa Jole Butić i još neki. Ne jednom potjerao sam ih s treninga… No, Tumba je pokazao da svatko ima trenutak kad se ozbiljno prihvati posla. Nije slučajno što je sve postigao, a pred njim je još puno godina rada u nogometu. I Butić je trener, eto.
Zadar vas je jednom izbacio u utrci za 1. HNL.
– Ajme… Bolje da se toga ne sjećam. Vodio sam Istru i svašta je tu bilo. Zadar je tada sa Daliborom Zebićem rezultatski bio bolji.
Kvalifikacije znaju biti pune horora.
– Je, kao nedavno ona utakmica u Šibeniku. Ja sam bio kažnjen, čak mi nisu dali ni na stadion. Ne znam ni sam kako bih to opisao, što je sve bilo. Igralo se ‘sto godina’, ali Cibalia je održala rezultat i vratila se u 1. HNL.
Možda i knjiga
A da jednoga dana napišete knjigu.
– Hm, svašta bi u toj knjizi bilo.
Kako to da niste otišli vani?
– Ono u BiH ne računam. Bilo je nekih prilika, ali uvijek me nešto zadržavalo u Hrvatskoj.
A sad?
– Nemam prevelikih očekivanja kad je o hrvatskim klubovima riječ. Postoje jaki kontakti s Lukom Radmanom koji je u Iranu i moguće je da otiđem onamo. Prije su hrvatski treneri bili začahureni, ali od nekog vremena otvorilo se i nama tržište.
A Kina?
– Ne znam dokle će vladati ovo ludilo u Kini. Sigurno je da Kina želi proširiti nogomet, učiniti ga boljim, privlačnim i pretvoriti ga u biznis. Vidjet ćemo kako će sve to ići. To je zemlja golemoga potencijala i budu li pravilno ulagali, daleko će dogurati.
Vaš angažman u hrvatskim selekcijama bio je dosta zapažen.
– Prije nego što je Mirko Jozić imenovan izbornikom A reprezentacije imao sam s njim razgovore. Smatrao je da bismo dobro surađivali, ali dva – tri dana prije njegova ustoličenja dogodili su se neki pomaci i priliku su dobili drugi. Ja sam poslije bio angažiran u mladoj reprezentaciji s Martinom Novoselcem. Uspješno smo surađivali. Cijela plejada igrača prošla je tada tom selekcijom, od Tudora, preko Modrića, Šimića, Srne, Da Silve, Babića, Vranješa, M. Buljata, Šarlije…
Almiru Turkoviću dvaput ste bili trener.
– U Zadru i u Osijeku. Čudesan igrač.
A Joško Popović?
– Kod mene je bio najbolji strijelac 1. HNL. Nogometni umjetnik.
Što ste kao trener najviše motrili u procjeni igrača?
– Kako igra bez lopte, kako se ponaša, na koji način iskazuje ingeligenciju, kakav je u odnosu sa suigračima izva terena, u kolikoj mjeri poštuje klub, svoj posao, itd. Kad bih zaključio da će netko u dužem razdoblju klubu donijeti više, predložio bih za nj ugovor.
I Ivano voli nogomet
Kažu da ste povremeno preoštri s igračima.
– Nekad je to nužnost. Igrače poštujem, ali treba se znati tko je tko. U nenogometne odnose ne ulazim jer to prije ili poslije unese zbrku.
Trenirali ste i sina Antonija.
– Skupa smo bili u Imotskom, Primorcu iz Biograda i u Splitu. Nezahvalno je imati sina među igračima, ali smo nadvladali taj odnos i držali se onoga trener – igrač. U Splitu je, recimo, on došao prije i to kao jedan od najboljih mlađih igrača tada u 1. HNL.
Antonio je neko vrijeme u Izraelu (Bnei Yehuda) i dobro mu ide.
– U njegovoj karijeri bilo je jedno razdoblje od tri ili četiri godine kad je u Zadru bio na nekakvom ledu. Držim da mu je to odmoglo, ali bio je ustrajan. Hvala Bogu, našao je dobar angažman.
U obitelji Mršić postoji i treći naraštaj nogometaša.
– Je, je… Antonijov sin, a moj unuk Ivano. Jedanaestogodišnjak je, živi i ide u školu u Murteru, a trenira isto u Murteru. Ljevak je, visok, ima neke finte, energiju, voli nogomet…
Možda i Max jednog dana postane nogometaš.
– On ima tri mjeseca, a s tatom i mamom je u Izraelu. Vidjet ćemo. Imam od kćeri i unuku Mei, petogodišnjakinja, a uskoro će i još jedna prinova.
Svaki dan Stanko se na peti kat penje skalinama.
– Na Bilom brigu u mojoj zgradi nema dizala. Nije to ništa, još sam kao zvrk. Teretana, udaram u boksačku vreću, pravim trbušnjake… Igram tenis, uglavnoms Edijem Perovićem.
A društvo, Edo Kvartuč, Svetko Ćustić…
– Nađemo, se, he, he, he… Drago mi je što je Svetko Ćustić u NK Zadar. Radi na obnovi kluba naporno s Jakovom Suraćem koji je isto bio moj igrač. Veselim se danu kad će Zadar ponovno biti prvoligaš.
Hoće li?
– Treba i hoće!
A Stanko na klupi Zadra?
– Nikad ne reci nikad.
Kad je mogao i Ćiro Blažević…
– Ja sam puno mlađi od Ćire, zar ne!