Kad kriza zakuca na vrata

Nema krize. Nema krize. To nas oni samo varaju. Tješim samu sebe kako bih otišla po čizme i torbu oko kojih oblijećem već mjesec dana i čekam finalno sniženje. A kako nisam karakter, što je već svima oko mene jako dobro poznato, prekjučer sam uzela prijateljicu za ruku i krenula u šoping. Pod izlikom da me odgovori od samoubilačkog šoping nauma. Ali našao lonac poklopac, našle smo milijun i jedan razlog zbog kojeg se isplati potrošiti to malo brdašce love na te dvije stvari. I nove hlače, suknju i majicu.
– Ma hajde, kad ćeš kupovati, ako ne sad. Nemaš kao ja djecu, muža, svekrivu i svekra, tako da ti nema tko prigovarati, a i nema te za što peći savjest, rekla mi je.
Njen muž je pomorac, djeca preživa, dovoljno za bar povremeno ispaliti na živce, tako da je i njoj trebala šoping terapija. Doduše nešto skromnija nego moja, ali dovoljno ugodna da bar na jedno popodne zaboravi na probleme i djecu koje je ostavila kod svojih staraca.
– Odmah mi je dan ljepši. Bit će i cijeli tjedan, rakla mi je na kavi…
– Što je žena bez seksa?, pitala sam je…
– Šopingholičarka?, pitala je zbunjeno.
– Da, šopingholičarka, nasmijala sam se i pomalo isfrustrirano konstatirala.
Male radosti šopinga, zaključila sam dok je još seksa i bilo bar u tragovima u mom životu, ljepše su čak i od seksa samog. Dobro, ne trostrukog orgazma, ali kad nađeš the čizme u pola cijene, staviš na vagu i trostruki orgazam, ne bih se zaklela da bih seks prije odabrala. A nikad nisam znala odabrati pravu stvar, jer da jesam ne bih bila Mare u butiku nego vjerojatno Đelo Hađiselimović. Jer taj fakat zna odabrati… Ali kad je šoping u igri, ne znam bi li se mogao natjecati sa mnom.
Počela sam i dnevni horoskop čitati. A tamo piše da se upustim u flert s kolegom. S kojim kolegom, tko je vidio da normalno muško a da nema gej sklonosti radi u butiku?! Mogu se baciti na flert jedino s dosadnim kolegicama, a lezbos đir me ne zanima nimalo osim u slučaju ako je trač partija. Tako da sam, zakinuta za muškarce u svojoj radnoj okolini zakinuta i za taj mali užitak. Ni susjedi mi nisu neki, kao ni iz susjednog portuna. Možda bih si i našla fak badija da nisam prelijena za to. Prekomotna. Izbirljiva. Preizbirljiva. Dosadna. I uljuljkana u samački život. Ne znam bi li mi se i dalo sad poput šiparice nalaziti s nekim na dejt u kino, pa kod njega ili kod sebe doma. Za to treba imati živaca i volje. A ja nemam ni jednog ni drugog već poduže vrijeme.
Penis bonus, pax in domus, govorili su stari Rimljani… Ne možeš više trunuti sama, vrijeme je da nađeš nešto barem za po doma, uvjerava me tog dana prijateljica na kavi…
– Ma znaš da mi latinski nije bio nikad jača strana, da sam to prepisivala za dvojku od tebe i u gimnaziji i na faksu, rekla sam joj.
– Mare, s vremenom dobivaš odlike stare, čangrizave naudane cure. Nađi si nešto bar za jednokratnu upotrebu, uvjeravala me…
– Ajde, nemoj me i ti dodatno spižđivati… Ko će se bakćati s time…
– Ali ne možeš vječito živjeti od kupovine čizama i torbi. Proći će i te i ta faza…
– Onda ću se prebaciti u neku drugu ili treću fazu. Počelo me pucati da prava žena ima moćno auto… sad bih neku limuzinicu u ljubičastoj boji.
– Da, pa će te se frajeri bojati…
– Nije mi jasno zašto bi me se frajeri bojali. Pa svaki mulac od 22 vozi bolje auto od mene. Nema veze što su mu se starci zbog toga obvezali na dužničko ropstvo bankama do kraja svog života…
Dosta mi je i kvazifrajera i muškaraca. Teško je ženama pomoraca, ali ja bih jednog takvog po mogućnosti. Dovoljno je daleko da ga se taman poželiš dovoljno kad dođe, a kad ti ga je puna kapa, pošalješ ga na brod… gdje takvi rastu? Jesu li se svi poženili?!
Mare
p.s. Sretan vam i sretan mi dan žena, ma što god ostali mislili o tome.