Pobuna seljaka

S tri tisuće izašlih traktora u seljačke prosvjede svijetu iskazujemo jaku poljodjelsku silu, je li to tako Bage, želi znati prijatelj Mirko.
Naoko je tako, ali ako ove jake konjske sile prevedemo u obrađene hektare dobivamo da su traktori korišteni tek s 40 % kapaciteta.
Pridodamo im unutrašnji i vanjski transport i zaštitu, prihranjivanje, sjetvu i berbu podižemo iskoristivost do najviše 60 %.
To stvara manjak oko 20 postotnih poena iskoristivosti, izračuna Mirko.
Ispada tako, ali nije u tome stvar.
Traktori su dobiveni na kredit pod hipotekom, zalogom gospodarskih i stambenih zgrada i poljodjelskog tla, što bi to značilo, pita Mirko.
Pa, prosječno poljodjelsko gospodarstvo u nizinskoj Hrvatskoj vrijedi negdje oko 60.000 eura.
Znači da poljodjelska proizvodnja, opterećena jakom amortizacijom od 12.000 eura i uz pridodane anuitete, kamate i troškove održavanja, ne može izdržati, izračuna Mirko.
Moglo bi se reći da su ta gospodarstva prezadužena, kako će opstati, zabrinuto će Mirko.
Teško, kada se zna da cjelokupnu dobit od poljodjelske proizvodnje povuku troškovi leasinga ili anuiteti za traktore.
Padom proizvođačkih cijena seljaci su upali u bezizlaznu novčanu rupu.
Smanjene prihode i narasle troškove očekivali su – pokrit će im poticaji. Kada su oni izostali, seljaci su postali očajni i s pravom se pobunili.
Osuvremeniti naše poljodjelstvo i učiniti ga konkurentnim bez pomoći države, gotovo je nerješiva zadaća.
U državnom proračunu moramo imati poticajnu stavku, inače nema nam poljodjelstva, zaključi Mirko.
Vaš Bage