Petra iz Sali: Za žene itekako ima mjesta u pomorstvu

Prema podacima servisa MojaPlaća, koje su objavili u povodu obilježavanja Međunarodnog dana žena, prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj, s uključenim dodacima na plaću, iznosi 6.824 kune. Međutim, ako usporedimo plaće muškaraca i žena, navode u ovom servisu, uočavamo velik nesrazmjer. Naime, prosječna plaća muškaraca iznosi 7.469 kuna, što je čak tisuću i dvjesto kuna više od mjesečnog prihoda žena koji iznosi 6.255 kuna. Osobito su potplaćene radnice u uslužnim djelatnostima, turizmu i ugostiteljstvu te prodaji.
Najmanja razlika u plaćama žena i muškaraca je u srednje velikim tvrtkama s 20 do 49 zaposlenih, dok je najveća razlika kod tvrtki s tisuću ili više zaposlenih.
Za MojuPlaću je svoja iskustva o radu u poslovima prepoznatljivima kao tipično muškima i gotovo u potpunom muškom okruženju ispričalo nekoliko žena, među kojima je i jedna sa zadarskog područja, Petra iz Sali na Dugom otoku, koja je pomorkinja na tankeru.

Prihvaćanje kolega
– S obzirom na to da sam veći dio djetinjstva provela u mjestu Sali, moj život je otpočetka na neki način bio povezan s morem i brodovima. Sve to skupa me oduvijek fasciniralo, stoga je bilo sasvim prirodno krenuti u tom pravcu. I, iskreno, nisam baš tip osobe koji se vidi na nekom uredskom radnom mjestu. Iako, istini za volju, pomorstvo zadnjih godina sve više ide u tom smjeru zbog puste papirologije koja se neumorno gomila. Kolege su me prihvatili izuzetno dobro, naravno, uvijek ima izuzetaka i ponekih suludih komentara, govori Petra dodajući kako je mišljenja da za žene itekako ima mjesta u ovoj vrsti zanimanja.
– Isto tako, ima tu i podosta fizički zahtjevnog posla i to treba imati na umu svaka djevojka koja se odluči ‘navigat’. Bude tu zanimljivih situacija i reakcija, pogotovo kad se plovi u nekim i ne baš tako razvijenim zemljama, dok se, primjerice, u Americi nitko ni ne obazire na ženu na brodu. Kod njih je to već sasvim normalna stvar, priča ova pomorkinja, a zanimljiva iskustva iznosi i Ivana, marketing menadžerica hrvatske ragbi reprezentacije, koja priznanje da je u ovaj sport došla slučajno.

Radila za Savez pa ostala
– Na fakultetu smo kao izborni predmet imali Marketing neprofitnih organizacija, u sklopu kojeg smo za ocjenu radili projekt za Hrvatski ragbijaški savez. Sa svojom sam grupom osvojila prvo mjesto te počela povremeno raditi za Savez, da bih nakon diplomiranja ovdje i ostala. Iako nikada nisam trenirala ragbi, ovo je sada moj sport i svoj posao volim najviše na svijetu.
Iako ragbi možda djeluje kao isključivo muški sport, u Hrvatskoj djeluju tri ženska ragbi kluba, a u savezu su zaposlena dvojica muškarca i dvije žene te nas se na seminarima i projektima za ravnopravnost spolova često navodi kao pozitivan primjer, kaže Ivana dodajući da je svaki početak težak jer treba vremena da se prilagodite, pokažete što znate i možete te svojim radom zadobijete povjerenje kolega i nadređenih.
– Predrasude i negativnosti, ako ih ima, obično dolaze od ljudi koji su uvijek tu negdje, ali nisu dovoljno upućeni u moj rad i rad saveza te sam se na takve naučila ne obazirati. U svojem radnom okruženju i među ljudima s kojima blisko surađujem nikada nisam primijetila da me se gleda na neki drugačiji način te me kolege cijene i poštuju. Između ostaloga, radim i kao menadžer hrvatske reprezentacije, gdje smatram da sam uspjela stvoriti obiteljski odnos; igrači znaju da na mene uvijek mogu računati i to mi vraćaju i svojim ponašanjem i poštovanjem; u poslu nikada nemamo apsolutno nikakvih problema i baš zbog tog odnosa i povjerenja reprezentacija organizacijski dobro funkcionira. Uz mene, u reprezentaciji je i naša fizioterapeutkinja, a na utakmicama se igrači i stručni stožeri drugih ekipa često čude kada na klupi vide dvije žene, no reakcije su uvijek pozitivne te često nailazimo i na oduševljenje jer se tako nešto u ragbiju ne viđa često, ističe ova sportska menadžerica.

Predrasude se smanjile
Još jedna njezina kolegica koja aktivno djeluje u sportskim vodama je Jelena, nogometna sutkinja koja priznaje kako ju je oduvijek privlačila ta profesija, a suđenjem se krenula baviti nakon što je čvrsto odlučila raditi ono što doista voli.
– U samom početku nam nailazila na predrasude, bilo je i neugodnosti, međutim sada se to ipak smanjilo. S problemima sam se nosila tako što bih dala sve od sebe kako bih svoj posao odradila kvalitetno i dobro odsudila svaku utakmicu, čime sam ujedno dokazivala kako i žene mogu suditi na jednakoj razini kao i muškarci. S vremenom je narastao broj žena u suđenju, pa je samim time i problema danas nešto manje. Svim ženama bih poručila da budu jake i ustrajne, da se bore za ono do čega im je stalo i da nikada ne odustaju od svojih ciljeva jer, u konačnici, svaki posao mogu raditi i žene i muškarci, govori Jelena koja za kraj poručuje da se, ako se nešto želi, onda se to i može!