Opustošeno podmorje brguljskog zaljeva

Upravo kršenje propisa dovelo je do devastacije pojedinih uvala kao što je to, npr. brguljski zaljev. Ne samo što na pojedinim odavno poznatim “poštama” više nema npr. manule, girice, skuše itd., nego otočani umirovljenici nisu više u mogućnosti u svoju mrežu ili vršu uhvatiti gotovo nikakvu ribu

Nekoliko uglednijih mještana otoka Molata, mještana Brgulja osobito, negodovalo je zbog problema koji nazvaše devastacijom brguljskog zaljeva. Riječ devastacija uvale možda je najblaži mogući oblik koji označava stvarno stanje ove, osobito nautičarima dobro poznate uvale.
More život znači
Ali, dobro poznate i ribarima i “ribarima”. Njima što se koliko-toliko drže važećih zakonskih propisa, kao i onima koji ne bi smjeli sebe nazvati ribarima. Jer, govoreći o ovim potonjima, njih bi se bez imalo grižnje savjesti moglo nazvati štetočinama. Zbog njihova ponašanja tj. nepoštovanja odgovarajućih ribarskih propisa, brguljska vala, ali ne i samo ona, “umire”. Umire, odumire njezin podvodni svijet, s njime pomalo i cijeli ovaj otok. Gotovo da i nema gdje u miru baciti “sanadižu”, poponice su im odavno zabranjene, i uloviti kilogram ribe za ručak i večeru. Jer, oni nemaju ni ribarnice ni mesarnice, ni pijace, ni velike robne kuće. Imaju samo more. To je njihova ribarnica.
Dakako, ne žive od mora samo otočani. More je izvor zarade, življenja i preživljavanja ljudi kojima je brod i mreža glavni izvor opstanka. Od onih što podigoše velika i mala tunogojilišta, ribarskih zadruga što im je srdela i inćun izvor prehrane i zarade pa do onih što zapasaše morske uvale kavezima za uzgoj riblje mlađi ili pak za uzgoj konzumne (bijele) ribe. Spomenimo još i one ribare kojima su koća, migavica pa i ludar sredstvo, ribarski alat koji im znači život.
 Ali onaj tko od mora živi danas, a misli živjeti i sutra, trebao bi itekako voditi računa upravo o tome. Dobro je što se ipak jedan veliki broj naših profesionalnih ribara pridržava zakonskih propisa koji reguliraju ponašanje na moru i pod morem. Točno se zna kad se koja vrsta ribe može loviti, a kada je za pojedine vrste riba lovostaj. Znaju se i to vrlo precizno zone dopuštene za ribarenje, vrsta veličina oka, vrijeme i, što je vrlo bitno, pozicije na kojima je dopušten izlov pojedinih vrsta ribe. Znaju se također određeni morski prostori na kojima je zabranjena uporaba pojedinih ribarskih alata.
Kršenje propisa
Upravo se najviše krše propisi koji reguliraju zabranu izlova pojedinih vrsta ribe na pojedinim pozicijama uz obalu ili otok. Upravo kršenje propisa dovelo je do devastacije pojedinih uvala kao što je to npr. brguljski zaljev. Ne samo što na pojedinim odavno poznatim “poštama” više nema npr. manule, girice, skuše itd., nego otočani umirovljenici nisu više u mogućnosti u svoju mrežu ili vršu uhvatiti gotovo nikakvu ribu.
Imajući u vidu stanje ribljeg fonda većeg dijela naših zatvorenih uvala koje su osiromašili oni koji ih nedopušteno “oru” potpuni nestanak rijetkih vrsta školjkaša, preorana riblja staništa, nameće se pitanje – što činiti da se stane na kraj ovakvom ponašanju.
Jedna od mjera trebala bi biti povećana kontrola Pomorske policije, kao i njihovo brže reagiranje na dojave otočana. Odgovarajuće županijske službe zadužene za ribarstvo trebale bi uz sudove oštrije reagirati na prijave otočana kad je u pitanju očito kršenje propisa.
Kad su u pitanju uvale, zaljevi i sl. kao što je to, npr. brguljski zaljev, onda bez razmišljanja i velikih studija na takvim se lokacijama ne smije dopustiti izlov niti jedne vrste ribe ribarskim alatom kao što je to, npr. koća. Molaćane, Brguljce i Zapuntelce treba podržati u njihovu apelu za očuvanje njihove uvale. Ali, oni to čine i radi svih ostalih otočana čije su uvale, kao ova brguljska, gotovo postale lokve uvale bez života u podmorju.