Preparandija u Arbanasima

Slika korisnika anamarijabilan
Četiri kantuna
arhiva Zadarski list

Ljudi s periferije Zadra beznačajni doseljenici iz godine 1726. došavši  iz junačkih granica kršćanstva, grubi od borbi s opstankom svojim uhvatiše se obnove starog Lazareta. Nitko se više i ne sjeća u četvrti Arbanasa tog mukotrpnog posla. Ne znam sve podrobnosti te njihove pustolovine. Samo znam da je jezik kojim se sporazumjevahu, bio stran i  nekako čudan domicilnom stanovništvu. Kad ih budem saznao nadopuniti ću ovu priču.

Odmah po dolasku u znak zahvalnosti dobročiniteljiu svome koji ih  pred grad dovede i podignu im petnajstak potlelušica ovi doseljenici  dadoše četiri dječaka za potrebe njegova glagoljaškog sjemeništa. 1727.  Đoniju Ivanu Petaniju trinaest je godina. Učit će u tom sjemeništu na  jeziku koga vlastodršci u Gradu ne preziru manje od njegovoga. Zavoljet će ga gotovo jednako poput materinjeg. Postat će svećenik.. propovjednik koji je narodu propovjed držao na tom narodnom jeziku...  Postat će biskupom Šibenika. Obuzet neizrecivom i možda podsvjesnom radošću govorit će mise i pisat će spise upravo tim jezikom sjemeništa njegova. Zmajevića nadbiskupa. Zbog toga bit će tužen Rimu.  Tužitelj će ustrajati u progonu svome. Rim će ga u tom dugom nastojanju Dužda, razriješiti biskupova štapa. Za utjehu poslat će ga preko  mora, u Loreto, za ravnatelja Ilirskog zavoda. Odatle možda, iz tuge  njegove i nostalgije za domom ime koje župa ona pred Gradom nosi.  Gospa loretska... Ostali njih četrdesetorica sjemeništaraca koji će u to  sjemenište ulaziti protokom vremena, propašću Presvjetle republike i  odlaskom Galskih pjetlova sad su već na čvrstom tlu. Vezani uz narod  svoj i onaj okolice svoje. Dionici njihove sudbine i nastojanja. Bude po  tim malim seoskim crkvama narodu svijest o njegovoj samobitnosti o  potrebi preporoda. Bez obzira koliko siroto izgledali, rasparani i izgladnjeli.. bili su zvijezda bijede, svjetlost obreda Roda Hrvatskoga. San o  ujedinjenju Dalmacije i Hrvatske... Osnovat će u župi svojoj stranku  onu oca Starčevića... Prvu u Dalmaciji... Dana onoga  godine u Gospodina 1866. krenut će na onaj zabačeni zapušteni posjed pored Fontane  simbola života mjesta njihova. Na Lazaret sv. Marka. Mjesto koje oni  zvahu, mjestom u kome se peru rane ("Kolo Vara")... U želji uzgoja  učitelja nardoda... Jer jedan Dmitar od njih reče: "Što bi se dogodilo,  ako i pođe za rukom podići kulturu na kugli zemaljskoj, da oživi trgovina, obrt, da zakon i ustav dođu do najviše savršenosti, ako ljudi nisu  dostojni stanovati na toj lijepoj zemlji, ako nisu sposobni u njoj naći  spas? Uvijek se čuje, kako sudbina nekog naroda, njegov procvat i njegova propast, stoji do toga, kako on svoju mladež uzgaja. Zalud o uspjesima u uzgoju, kad ne bi ta "ars artium" imala uzornih umjetnika za  uzgojnu umjetnost. Danas se općenito priznaje da uz Dom svoj, početna je škola najvažniji činitelj u uzgoju. Pa se mi moramo starati o uzgoju uzgojitelja u početnim školama, jer one predstavljaju temelj roda  hrvatskoga".

Usred žestoke borbe počeše slagati kamen na kamen Preparandije za  narodne učitelje u Arbanasima — "za kandidate zvanja učitelja za potrebe seoskih pučkih škola". I nijedna škola izazvala nije toliko prijepora koliko Preparandija u Arbanasima. Napadali su je jednako snažno  taljanaši koliko i rišćani. "Djeca iz pravoslavnih sela neće pohađati tu  školu Preparandiju u Arbanasima jer nju vode popovi iz glagoljaškog  Zmajevićevog sjemeništa", govorio je narodni poslanik Bjelanović u  Bečkom Parlamentu. Usprkos tome pedeset je šest ljeta trajala.. imena  je velika našem rodu dala.. sedamdesetak ju je djece onih davnašnjih  doseljenika završilo, zbog nje proganjeano bilo... Štošta se poslije dogodilo... Od toga znademo ponešto.. mnogo se toga skrilo, što pepelom,  paljevinom.. što arhivom... Posljednji prizor ove pripovjesti odvija se u  metežu jutara i noći godina sotonskih 1921-1922. Tih je noći momčad  gradska upala među zidove Lazareta starog, a Grad šutke i ravnodušno  prati neumitnost sudbine... Bez namjere da se na Kolovorima isperu rane roda... Škola hrvatska, Učiteljska razabire, prije smrti, da su je izdali,  zajedno s gradom u taljanske ruke predali, da je osuđena na smrt... Ali  sluti duboko u sebi da su joj tim činom priskrbili ljubav i vječnost, pobjedu zato što su je proglasili pokojnom... Uskrsnuti će jer o njoj će u  onoj Providura davno nestalog – Kneza palači opet govoriti potomci  naroda onog koji pred vrata grada stigoše ko stranci 1726. ne hajući za  planinama i jezerom onim Skadra, za domovinu i narod svoj računaše  Hrvate.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)