Naši restauratori nimalo ne zaostaju za ostatkom svijeta

Neda Hološ Ivetić i Jadranka Baković govore o restauraciji “Ifigenije” kao i o stanju na polju restauracije
Nedavno je u organizaciji Narodnog muzeja Zadar u  njegovu Odjelu muzeja grada Zadra postavljena izložba  “Ifigenija – povijest jedne restauracije”. Riječ je o izložbi koja  zanimljivim panoima i videomaterijalom prati dugogodišnji  minuciozan rad na konzervaciji i restauraciji slike “Žrtvovanje Ifigenije” nepoznatog autora iz 18. stoljeća koji su  obavili djelatnici Restauratorskog odjela u Zadru pri Hrvatskom restauratorskom zavodu. Ova, osim značajem, i  dimenzijama velika slika (390.5 x 323.5 cm) iz Zbirke starog  slikarstva Galerije umjetnina NMZ stradala je u Drugom  svjetskom ratu i metežu koji je u vrijeme neposrednog poraća  vladao u porušenom Zadru. U tadašnji Restauratorski atelijer donesena je 1958. godine. Radovi na njezinoj restauraciji započeli su 2001., a trajali su do 2011. godine.  Nadavno je, a to je bio povod spomenutoj izložbi, postavljena  i izložena na prvom katu Muzeja grada Zadra. Sve ovo povod  je našem razgovoru s Jadrankom Baković, voditeljicom  Restauratorskog odjela u Zadru i restauratoricom Nedom  Hološ Ivetić koja je vodila konzervatorsko restauratorske  radove na slici “Žrtvovanje Ifigenije”.
Romantičan posao
Kažite nam na početku nešto o izložbi “Ifigenija – povijest  jedne restauracije”! Kako je i na čiju inicijativu nastala? Što  prikazuje?
J. Baković: – Izložbu su inicirali Hrvoje Perica, kustos  Narodnog muzeja Zadar i Renata Peroš, njegova ravnateljica. Troškove organizacije izložbe financirala je Zadarska  županija. Budući da su radovi na konzervaciji i restauraciji  slike “Žrtvovanje Ifigenije” nedavno završili trebalo je naše  prostore osloboditi za nove zahvate, te je slika prenesena i  izložena u Narodnom muzeju, odnosno njegovom odjelu  Muzej grada Zadra. Bilo je govora o tomu da se izloži u  nekom od prostora Kneževe palače, ali kako tamo radovi ni  blizu nisu gotovi, od toga se odustalo. Njezin smještaj u  Muzej grada Zadra odlična je ideja i uklapa se u obilježavanje  180. obljetnice od osnutka Narodnog muzeja Zadar. Hrvoje  Perica izvrsno je osmislio postav izložbe. Radovi na njoj  trajali su otprilike tri mjeseca. Izložba svojim postavom široj  javnosti pokušava približiti sve one dugotrajne, minuciozne,  a često i fizički naporne radove na restauraciji jednog  umjetničkog djela. Slika “Žrtvovanje Ifigenije” uistinu jest  lijepa, ali smo mi željeli prikazati sav napor i trud uložen u  njenu restauraciju. Ljudi, naprotiv, naš posao uglavnom  doživljavaju kao romantičan i, u neku ruku, lagodan, ali često  nije tako. To je ujedno i prvi put da smo na ovakav način  predstavili jedan restauratorski zahvat.
Možete li nam kazati u kakavom je slika bila stanju kada se  2001. godine krenulo u njenu restauraciju? Koliki je pothvat  bio pred restauratorima? Je li, s obzirom na to, postojala  dvojba oko konačnog ishoda pothvata?
J. Baković: – Slika je kod nas dopremljena 1958. godine i to  u tri dijela. Tada je u skladu s  tadašnjim metodama, koje su u  međuvremenu napuštene, konzervirana voskom. Što se tiče  početka radova na njenoj restauraciji 2001. godine i veličine  zahvata koji je bio pred nama valja kazati kako to nije prva  tako velika, niti toliko oštećena slika koju smo uspjeli  restaurirati. Primjerice, u crkvi sv. Šime nalazi se slika  približno istih dimenzija nazvana “Povijesna slika” koju su  djelatnici naše radionice: Mario Kotlar, Šime Vitori i Aleksandar Kotlar također uspješno restaurirali 80-ih godina  prošlog stoljeća, a u Državnom arhivu u Zadru bio je  pronađen veliki carski portret Franje Josipa I. slikara Vlaha  Bukovca koji je bio u donekle lošijem stanju nego li “Žrtvovanje Ifigenije”, ali mu je uspješnim zahvatom vraćen  izvorni sjaj. Što se tiče eventualnih iznenađenja prilikom  rada na restauraciji ili straha od neuspjeha, njih smo otklonili  dobrom pripremom i podrobnim istraživanjem.
Slavna firentinska škola
Kad ste ju već spomenuli, kažite nam nešto o suradnji s  firentinskim majstorima restauracije!
J. Baković: – Suradnju sa Stefanom Scarpellijem i Antonijom Cascianijem, renomiranim restauratorima iz Firenze  inicirali su kolege Mario Kotlar i Miljenko Domijan. Suradnja je započela na restauraciji poliptiha sv. Martina, a  pomogli su nam i pri restauriranju slike “Žrtvovanje Ifigenije”. Od njih smo dobili paletu novih informacija. Ipak su  oni izvrsno upućeni u tajne restauratorske i slikarske tradicije slavne firentinske škole. Što se tiče slike koja je tema  ovog razgovora valja kazati kako je suradnja s talijanskim  kolegama urodila saznanjima o novim metodama konzervacije platna i specifičnim načinima dubliranja koje smo  primjenili. Riječ je o restauratorskoj tehnici kojom sliku s  oštećenim platnom (čija je vezivna moć oslabila) lijepimo na  novo platno, odnosno (stabilnu) podlogu. Posebno je značajna tehnologija retuša koju smo naučili od Stefana Scarpellia.  Na ovom mjestu treba kazati kako oštećenja tretiramo na  način da retuš bude nenametljiv. Nastojimo postići što više  koristeći što manje retuša. Riječ je o donekle novoj metodi.  Najveća razlika u odnosu na staru metodu jest ta što je  potonja išla za tim da se posao restauratora na restauriranom  djelu uvijek jasno raspoznaje, dok kod nove metode to nije  slučaj.
Kažite nam, napokon, nešto o samom restauratorskom  zahvatu na ovoj slici! Koliko je trajao? Koliko je ljudi  sudjelovalo? Koje su bile njegove glavne, a koje najteže,  odnosno najkritičnije faze?
N. H. Ivetić: – Kao što smo spomenuli radovi na restauraciji su započeli 2001. godine, a završili 2011. Naravno,  nije se u tom razdoblju svaki dan radilo samo na ovoj slici –  imali smo niz drugih hitnih intervencija i obaveza. Zahvat je  bio podijeljen u dvije faze: konzervatorski dio zahvata sa  svrhom stabilizacije nositelja slikanog sloja, njegovog preciznog izravnavanja, uklanjanja suvišne količine voska iz  prethodnog zahvata, saniranja poderotina i mehaničkih  oštećenja, te podlijepljivanje s dva sloja novog platna. Druga,  restauratorska faza uključivala je reintegraciju slikanog  sloja, odnosno njegovo oslobađanje od tragova prethodnih  intervencija, voska, slojeva starih potamnjelih lakova, mjestimičnog preslika te priprema za završno retuširanje  oštećenja. Spomenuli smo kako su velike dimenzije slike  onemogućile korištenje našeg vakuum stola, pa je bilo  potrebno izgraditi novi. Njene dimenzije otežavale su nam  njeno okretanje za potrebe naizmjeničnog izvođenja pojedinih faza konzerviranja s lica i poleđine slike, pa smo sliku  vakuumizirali između dva sloja melineksa, te izradili posebne valjke uz pomoć kojih smo ju preokretali. Velik dio  oštećenja slike činile su poderotine i mehanička oštećenja.  Svako oštećenje je posebno tretirano, a svaka nit spojena s  pripadajućom. Obrađeno je oko 80 poderotina, a u sliku je  umetnuto oko 150 umetaka. Uslijedilo je dubliranje slike, te  retuširanje koje je obavljeno najkvalitetnijim pigmentima  pomiješanim sa adekvatnim vezivom na način kako su to  radili stari majstori. Najviše smo se bojali faze lakiranja slike,  te, posebice, njezina transporta na novu lokaciju. Naime,  zbog njezinih dimenzija bilo ju je potrebno demontirati,  unijeti u Muzej i ponovno postaviti na okvir. To nam je  uspjelo uz pomoć posebno napravljenog valjka. To je, zajedno s idejom o zaštiti okolnog prostora prilikom lakiranja  ove velike slike, bila odlična ideja kolege Aleksandra Kotlara.  Sve je, na koncu, prošlo savršeno. Na zahvatu su, pored  mene, radili Mario Kotlar, Jadranka Baković (dokumentacija), Aleksandar Kotlar, Šime Vitori, Rita Antišin, Tomislav Grzunov, te vanjski suradnici Katarina Urem, Lara  Žufić i Marko Tišljar.
Restauriranje štafelajnog slikarstva
Na otvaranju ove izložbe Ferdinand Meder, ravnatelj  Hrvatskog restauratorskog zahvata je spomenuo kako iduće  godine zadarski restauratori slave 55. godinu postojanja  Restauratorskog odjela u Zadru. Kako je danas Odjel  ustrojen, te koji su njegovi najznačajniji dometi u proteklih  55 godina?
J. Baković: – Da, u planu nam je naš 55. rođendan obilježiti  prigodnom izložbom. Odjel je osnovan 1958. godine kao  radionica pri zadarskom odjelu tadašnje JAZU. Osnivači su  bili restauratori Mario Kotlar i Ivan Tomljanović. Gospodin  Kotlar je bio dugogodišnji voditelj radionice i naš učitelj.  Osamdesetih godina se uključuje u sastav tadašnjeg Zavoda  za zaštitu spomenika kulture u Zadru. Tadašnji njegov  ravnatelj Miljenko Domijan dobio je i osposobio novi  smještaj restauratorskog odjela u užoj povijesnoj jezgri  Zadra, odnosno u kapeli sv. Roka 1999. godine i time  omogućio znatno unapređenje našeg rada. Četvero naših  djelatnika je stalno zaposleno. To smo Rita Antišin, Šime  Vitori, Aleksandar Kotlar i ja, dok je Tomislav Grzunov naš  vanjski suradnik. Kolegica Neda H. Ivetić odnedavno je u  mirovini. Rita i Tomislav, mladi i talentirani restauratori,  budućnost su ove radionice, odnosno odjela. Zadarski restauratorski odjel usmjeren je i opremljen za restauriranje  štafelajnog slikarstva, polikromirane drvene skulpture, te  predmete od metala. Do 2012. godine obradili smo više od  500 umjetnina, među kojima su i djela vrhunskih umjetnika  poput Paola Veneziana, Vittorea Carpaccia, Jacopa Tintoretta, Palme Mlađega, Vlahe Bukovca, Celestina Medovića  i drugih.
Kažite nam nešto o položaju vaše struke u našoj zemlji!  Možete li hrvatske restauratore usporediti s kolegma iz  inozemstva?
J. Baković: – Obrazovanje mladih restauratora u nas  funkcionira odlično. Postoje studiji restauracije u Splitu i u  Zagrebu i zbilja je teško kazati koji je bolji. Hrvatski  restauratori odlično surađuju s kolegama iz inozemstva.  Dobro smo opremljeni, te treba kazati kako se od osnutka  Hrvatskog restauratorskog zavoda kao krovne nacionalne  institucije prije petnaest godina puno uradilo na usavršavanju hrvatskih restauratora. Moj je sud da nimalo ne zaostajemo za svijetom.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU