Prostran je izuzetan talent kojeg treba pretvoriti u igrača

S obzirom da smo imali mnogo problema, u jednu ruku smo zadovoljni. No, nisam zadovoljan, ako je suditi prema početku natjecanja i prve četiri pobjede u nizu. Mogli smo završiti pokoju stepenicu više. Imali smo puno poteškoća, a pritom mislim na ozljede i bolesti tri naša najbolja igrača, koja su uz to došla sa SP-a na Novom Zelandu. S jedne strane smo učinili puno, ali s druge strane, mogli smo i više da je bilo sreće – kaže Vlašić
U ljeto, kada se zemlja gotovo prži a asfalt topi, mnogi bježe od paklenih vrućina u spas hladovine. S druge strane, mnogi sportaši u to vrijeme prolijevaju litre znoja i spremaju se za predstojeća natjecanja. Slična je situacija i u hrvatskoj košarci. Gotovo sve reprezentacije su ovoga ljeta u pogonu. Tako je i s hrvatskim juniorima. Mladi zadarski stručnjak Hrvoje Vlašić nije imao puno slobodnog vremena nakon završetka klupske sezone u Širokom koja je ovjenčana osvajanjem Prvenstva. Vlašić, izbornik U-18 reprezentacije, netom je poslije toga krenuo na pripreme juniorske reprezentacije s kojom je na Europskom prvenstvu u Francuskoj osvojio 8. mjesto.
– S obzirom da smo imali mnogo problema, u jednu ruku smo zadovoljni. No, nisam zadovoljan, ako je suditi prema početku natjecanja i prve četiri pobjede u nizu. Mogli smo završiti pokoju stepenicu više. Imali smo puno poteškoća, a pritom mislim na ozljede i bolesti tri naša najbolja igrača, koja su uz to došla sa SP-a na Novom Zelandu. Oni su na SP-u jako dobro igrali. S jedne strane smo učinili puno, ali s druge strane, mogli smo i više da je bilo sreće. Dugo smo gurali bez dvojice ključnih igrača, a u jednom trenutku smo čak igrali bez trojice. Na kraju krajeva, napravili smo najbolje što smo mogli i realno, izvukli smo svoj maksimum u tom trenutku – kaže Vlašić u uvodu.
Jeste li očekivali više nakon četiri uvodne pobjede? Redom su padali: Španjolska, Njemačka, Ukrajina, Slovenija.
Očekivali više
– Naravno da smo očekivali više. Dugo vremena smo vodili i čak bili prva momčad po uspješnosti na turniru. Međutim, ti problemi su presudili. Nakon nesretnog poraza poslije produžetaka, u jednoj vrlo čudnoj utakmici, od kasnijeg prvaka Srbije, razina forme nam je pala. Nismo mogli igrati bez dvojice vrlo važnih igrača, Luke Babića iz Splita koji je slomio prst i Ivana Batura koji je pet dana bio bolestan. Nakon toga Batur nikako nije mogao uhvatiti formu koja ga je krasila na SP-u na Novom Zelandu.
Pet igrača (Prostran, Batur, Došen, Babić i Bubalo) je nekoliko dana prije priključivanja juniorskoj reprezentaciji bilo na Novom Zelandu koji je 11 sati razlike od Hrvatske. Je li vam nedostajalo neko vrijeme za uigravanje s njima?
– Oni su došli u subotu poslijepodne na trening, a već u ponedjeljak ujutro smo krenuli na put za Francusku. Jasno je da nam je nedostajalo vremena za uigravanje. Stoga naš ulazak s četiri uzastopne pobjede u turnir izgleda još bolje. Međutim, juniorska reprezentacija ima sličan sustav igre kao i U-19 selekcija, tako da im nije trebalo puno vremena. S druge strane, ipak treba neko vrijeme za uspostavljanje odnosa i prilagodbu igrača u momčad i njen sustav igre. No, mi ipak nemamo dovoljno igrača da možemo paralelno očekivati medalje s dva natjecanja koja su u razmaku od pet dana. Nama je ove godine prioritet bilo SP. Tamo je ostvaren izuzetan rezultat. No, to je moralo povući određene probleme sa sobom. Igračima je trebalo neko vrijeme za adaptaciju. Pet igrača ipak nije malo. U sastavu u kojem smo prošli čitave pripreme nismo imali poraza. U pripremama smo pobijedili Turke koji su osvojili medalju – govori Vlašić, pa nastavlja:
– Kasnije su nam se priključili ostali igrači koji nedvojbeno imaju kvalitetu, ali treba uzeti u obzir vrijeme provedeno na parketu na SP-u. To je izuzetna fizička potrošnja. Puno toga nam se na EP-u moralo posložiti da zadržimo razinu forme s početka natjecanja. Prije svega mislim na ozljede i bolesti. Da smo to uspjeli izbjeći, ne znam tko bi nas mogao zaustaviti. Sve momčadi koje su osvojile medalje, Francuska i Srbija prije svih, nas su tijesno pobijedili. Srbija je protiv nas imala lagani vjetar u leđa, to je činjenica. Srbija kao izuzetno agresivna momčad je u bonus ulazila 20-30 sekundi prije kraja četvrtine, a mi u prvoj minuti. Jedan kriterij je vladao na jednoj, a drugi na drugoj strani. Prostran kao najbolji igrač se nije uopće štitio. Treba se puno stvari posložiti kako bi došli do rezultata koji smo priželjkivali. Kvalitetu imamo, ali zadesili su nas mnogi problemi. Protiv Francuske smo igrali bez Prostrana i Babića. I u takvoj situaciji smo 20 sekundi prije kraja bili u igri za pobjedu. S druge strane, treba gledati realno. Napravili smo dobar posao i nisam nezadovoljan. Neki porazi su mi teško pali, ali cjelokupno gledano, biti među 8 najboljih je dobar i realan rezultat nakon svih objektivnih problema koji su nas “napali”.
Međutim, manje su bitna individualna, ali i momčadska priznanja u mlađim kategorijama. Najvažnije je koliko će igrača kasnije dospjeti do seniorske reprezentacije. Mnogo se talentiranih igrača “pogubilo” na prijelazu iz juniora u seniore.
U službi A selekcije
– Upravo nam je to bio cilj. Nakon svakog prvenstva mi treneri moramo u pisanom obliku dati svoju ocjenu za daljnje selekcije. Rad u mlađim kategorijama mora biti u službi A selekcije. Posljednjih godina je vrlo važan angažman Vlade Vanjaka kao instruktora HKS-a i mentora. On cijelu godinu prati sve igrače, gleda njihov razvoj i učinak u klubovima. Izbornicima stoga nije posao toliko težak, jer sve od njega dobivaju na uvid – reći će Vlašić, pa nastavlja:
– Na svim reprezentativnim razinama imamo česta okupljanja. Zbog toga bi se trebao smanjiti taj problem – prijelaz iz juniora u seniore. To je inače najosjetljivija stvar u košarci, jer treba pažljivo vidjeti gdje, kada i koga priključiti. To je vrlo složen posao za trenere. Oni koji to nisu prolazili imaju problema. Kako adaptirati mladoga igrača i napraviti ga seniorskim igračem vrlo je ozbiljna tema. Najvažnije je dati igraču priliku, ali treba paziti s kakvim odgovornostima. Ne treba nekome dati šansu isključivo zato što je talentiran. Mladi igrač treba imati obveze i zadatke u igri
Jeste li pojedinačno zadovoljni onime što ste vidjeli od svojih igrača? Toni Prostran je uvršten u najbolju petorku i imao je jako dobru statistiku na turniru.
Prostran ispred ostalih
– Prostran nije samo bio u najboljoj petorci juniorskog EP-a, već je bio u najboljoj petorci na SP-u na Novom Zelandu. Sigurno je riječ o jednom od najboljih, ako ne i najboljem razigravaču na svijetu u tom godištu. U to sam siguran. Zadovoljan sam njegovim igrama. On je igrao i ozlijeđen i umoran. Na Novom Zelandu je igrao 37 minuta u prosjeku. U Francuskoj otprilike isto toliko. Značajno je doprinio uspjehu reprezentacije.
Koji hrvatski juniorski reprezentativci bi, prema vašem mišljenju, u sljedećoj sezoni trebali dobiti zapaženije seniorske uloge? Koji bi za nekoliko godina mogli doseći razinu A reprezentacije?
– To su definitivno Prostran, Batur i Babić. Oni su jednoga dana potencijali za A reprezentaciju. Prostran je korak ispred svih, jer je prošle sezone često ulazio u igru u Zadru. Babić će u Splitu biti vrlo zanimljiv, naravno, kada zaliječi ozljedu. Mnogo očekujem u svom klubu i od Bubala. No, on će prvo morati popraviti svoju igru leđima prema košu. Gledao sam Prostrana nekoliko puta uživo u Zadru prošle sezone. Zadovoljan sam kako je odigrao, volio bih da još više igra, ali to je na treneru. Pokazao je ovoga ljeta izuzetnu kvalitetu u svom uzrastu, ali i protiv godinu starijih. Na SP-u i EP-u smo se svi mogli uvjeriti da nema puno takvih igrača. Ne želim ga uspoređivati s nekim igračima koje sam gledao kada su bili u njegovim godinama, ali vidio sam da je izuzetan talent. No, taj talent treba pretvoriti u pravoga igrača. Nadam se da će dobiti priliku i da će uspjeti u tome.
Što bi bilo najbolje rješenje za mlade igrače, treniranje sa seniorima i skupljanje iskustva ili igranje u nižem stupnju natjecanja?
– Bilo bi najbolje da igraju. Neki od njih su prerasli A-2 ligu i tamo nemaju što tražiti. Najgore za njih bi bilo da ostanu sjediti na klupi i da ne igraju. Oni moraju igrati. Sjedenjem na klupi se ne postaje igračem, to svi znamo.
Vratimo se malo na vašu klupsku sezonu. Kada ste počinjali sezonu kao šef omladinskog pogona u Širokom, sigurno niste ni zamišljali da ćete na kraju podići pehar namijenjen prvaku BiH.
– Na početku prošle sezone sam kao šef omladinskog pogona bio zadužen za sve igrače osim za seniore. Treba naglasiti da mi u Širokom imamo pet reprezentativaca, trojicu smo imali na Novom Zelandu. Klub koji stalno proizvodi domaće igrače sigurno se odlikuje ozbiljnošću i napornim radom. Uostalom, to je naš cilj – krenuo je Vlašić, pa nastavio:
– Kada sam preuzeo momčad, znao sam da imamo dobar sastav. No, najveći problem je bio u tome što smo imali hendikep domaćeg poraza. Trebali smo neprestano pobjeđivati, ali istovremeno čekati kiks Bosne i Igoke. Tako je i bilo. Međutim, moram priznati da nam je na ruku išao i sustav natjecanja prema kojem se finale igralo na dvije pobjede. Pobijedivši u prvoj utakmici u gostima kod Bosne smo napravili veći dio posla. Na uzvratnoj utakmici kod nas na Pecari, uz fantastičnu atmosferu u dvorani, nismo ni mogli izgubiti.
Vaši igrači su pokazali više želje, energičnosti i srca i na kraju zasluženo podignuli pehar. Nakon druge utakmice je uslijedilo veliko slavlje.
Posvećen Širokom
– Da, nakon utakmice je bilo zaista veliko slavlje. Jako sam zadovoljan s tri mjeseca provedena na mjestu glavnog trenera Širokog. Prvenstvo je završilo onako kako smo svi očekivali. Prioritet nam je bio ulazak u NLB ligu, a nakon što smo to ostvarili ulaskom u finale, bili smo opušteniji. Znali smo da smo naš cilj ostvarili. Ušli smo opuštenije u igračkom smislu, skinuli smo sve okove s nogu i zaigrali vrlo jednostavno. To nam se na kraju na najbolji mogući način vratilo.
Široki se time vratio u NLB ligu, a vi ćete, budući da ste produljili vjernost hercegovačkom klubu, dobiti priliku da sami sastavljate momčad i od prvoga kola vodite ekipu.
– Mi ponovno imamo iste ciljeve – ne zatvoriti i ne “ugušiti” igrače iz vlastitoga pogona. Pritom prije svega mislim na Planinića, Bilinovca i Naletilića kao pričuvnoga razigravača. Tu je i Bubalo, no još ćemo vidjeti koliko će on moći pridonijeti. Uz to, veliki dio igrača iz prošle sezone je produljio ugovore. U klubu će ostati nositelji igre: Ivan Grgat, Jure Ružić, Šime Špralja, Chester Mason. Naš cilj je izbjeći ispadanje, a uz to promovirati jednoga ili dvojicu igrača te im davati veću priliku nego što je to do sada bio slučaj.
Vama će ovo biti prva prava sezona na klupi jednoga NLB-ligaša.
– Ja sam pretprošle sezone vodio posljednju utakmicu u doigravanju u kojoj smo mi praktički ispali iz NLB lige. Tu se pokušalo izazvati šok kod igrača, ali to nije uspjelo. Tada smo ispali u polufinalu doigravanja čime ustvari nismo izborili nastup u NLB ligi. Ove sezone smo se vratili. Osobno sam jako zadovoljan, jer je NLB liga kvalitetno natjecanje. No, nemamo istu momčad kao prošle sezone. Još ćemo vidjeti kako će sve funkcionirati kroz pripremno razdoblje, pa ćemo, ako bude potrebno, angažirati još nekoga pred početak natjecanja.
Što vam Široki predstavlja u ovome trenutku? Smatrate li Široki dobrom “odskočnom daskom” za kasnije ili se do daljnjega vidite na klupi kluba iz Pecare?
– Moje su ambicije apsolutno vezane uz Široki. Ja sam profesionalac i dat ću sve od sebe da polučim što veći uspjeh. Već nekoliko godina sam u Hercegovini i shvatio sam da je ona jako dobar izvor iz kojega se crpi mnogo igrača. U reprezentaciji je s toga područja trenutno pet-šest igrača.
Je li vam želja u bližoj budućnosti sjesti na klupu jednog od najjačih hrvatskih klubova poput Zadra ili Cibone koji igraju značajniju ulogu u NLB ligi?
– U ljudskoj je prirodi željeti više i ići naprijed. Normalno je imati puno želja, ali ničime se ne opterećujem. Za trenera je najvažnije raditi. Ja imam posao i klub u kojem radim. Zadovoljan sam trenutačnom situacijom, iako je normalno da želim više. Sigurno sam i u nekim situacijama iz prošlosti želio više. Pogotovo žalim za 2005. godinom kada sam vodio Šibenku. Igrali smo jako dobro, ali nismo se uspjeli plasirati u NLB ligu. Klub se raspao, a na kraju prvenstva nas je napustilo četiri-pet igrača. No, ne volim se previše osvrtati i gledati prema natrag. Treba ići korak po korak. Nikada nisam htio preskakivati stepenice niti previše gledati prema naprijed. Na kraju se sve zbraja – kaže Vlašić, pa nastavlja:
– No, da se vratim na vaše pitanje, treba znati kada i u kojoj situaciji prihvatiti ponudu, jer okolnosti nisu uvijek iste. Razlika je dobiti priliku u sređenoj situaciji ili na pola sezone. Ja želim ići stepenicu po stepenicu, ne želim ništa preskakati. Sigurno da bih se jednoga dana volio vratiti kući. No, to neće ovisiti samo o meni.
Nakon pokušaja na klupi Zadra prije 8 godina, promijenili ste nekoliko klubova. Bili ste u Rijeci, Šibenki, Posušju, a sada ste se skrasili u Širokom.
– Trenerski posao je takav. Ne možete uvijek raditi taj posao u svome gradu. Treba krenuti dalje i stjecati iskustvo. Bilo je i dobrih i loših trenutaka, ali vrlo su bitne dvije stvari. Prvo, kako radite svoj posao i drugo, u kakvoj sredini radite. Jako je bitno koliko je projekt ozbiljan i stabilan, odnosno stoji li na čvrstim nogama. Dosta puta stvari ostanu nedorečene, pogotovo kada radite u klubu u kojem ne dobivate adekvatnu potvrdu za svoj rad, jer se na tom putu zna naići na puno problema. Kada radite u ozbiljnom klubu, što Široki po svojoj organizaciji i ustroju sigurno jest, onda možete i pokazati koliko znate i vrijedite.
Vrlo ste se rano naučili živjeti s pritiskom, budući da ste prije 8 godina zamijenili Petra Popovića na užarenoj zadarskoj klupi. Je li vam to iskustvo kasnije pomoglo?
– Onome tko je to prošao sigurno je pomoglo. Tako je pomoglo i meni. To je ogromno iskustvo. Po mom mišljenju, svaka utakmica provedena na klupi donosi iskustvo. Gotovo pola sezone na klupi jednog kluba poput Zadra sigurno pomogne.
Tada ste vodili momčad Zadra i u Euroligi. Kakve su se promjene dogodile uspoređujući najbolju europsku košarkašku ligu tada i danas, gotovo desetljeće kasnije?
– Euroliga je iz godine u godinu sve bolja. Bez obzira na odlazak europskih igrača u NBA, jer se Europljani i iz NBA-a vraćaju natrag. Euroliga je respektabilno natjecanje. I danas, kao i onda, to je vrh Europe po mom mišljenju, Euroliga iz sezone u sezonu napreduje.
Kakvu košarku biste kao trener željeli da igra vaša momčad?
– Nisam imao puno prilike stvoriti momčad po mojim zamislima. Želio bih modernu košarku, po španjolskom modelu. Preferiram brzu košarku. Ona vraća ljude u dvoranu. Svi posljednjih godina naglašavaju obranu. Ona se mora igrati, ali napadačka kvaliteta je presudna. Obrana se podrazumijeva i ne treba je puno naglašavati. U Euroligi, Eurokupu i sličnim natjecanjima na visokoj razini, ali i na nižim razinama, obrana je osnova. Međutim, ja želim razvijati napadačku kvalitetu i želim u momčadi imati napadačku raznovrsnost. To je put kojim želim ići – zaključio je Vlašić.

Zadrani u Širokom

Bez Zadrana u Širokom očito nema uspjeha. Posljednjih godina su tamo, s manje ili više uspjeha igrali mnogi zadarski igrači, a prošle im je sezone titulu prvaka donio zadarski trener.
– Svake godine u momčadi su barem jedan ili dvojica iz Zadra. Meni je to posebno drago, jer su to mahom igrači s kojima sam radio kada su oni igrali u mlađim kategorijama. Sada smo ponovno zajedno u seniorskoj konkurenciji. Većina njih su igrači koji godinama igraju tamo, poput Šime Špralje. Zadrani su uvijek dobro dočekani u Širokom. No, i oni redovito opravdaju očekivanja.

Hrvatska može puno na EP-u

Prije početka klupske košarkaške sezone, najbolje reprezentacije u Europi će izaći na parkete u Poljskoj. Koliko daleko može Hrvatska doći?
– Prije svakog natjecanja kažem da 8-9 reprezentacija pretendira na medalju. Svi su u zoni medalja i u mnogo situacija odlučuju nijanse. Vjerujem u kvalitetan rad izbornika i dobru selekciju igrača. Optimist sam i s velikom nadom očekujem EP. Nastupom na Olimpijskim igrama i prošlom EP-u smo dokazali da smo u usponu i da se vraćamo. Razlika između petoplasirane momčadi i one ekipe koja je ušla u zonu medalja je u nijansama. Posljednjih godina smo napravili zaokret u rezultatu. Do tada nam je nedostajalo sreće, a pritom prvenstveno mislim na Beograd 2005. godine.

Uvijek prati Zadar

Jeste li pratili nastupe Zadra prošle sezone?
– Uvijek pratim Zadar, kad god imam vremena. Ako sam slučajno u Zadru, uvijek navratim na utakmicu. Nisam često u mogućnosti doći, ali pogledao sam pet-šest susreta uživo. Finale? Posljednja finalna utakmica je u jednu ruku nesretno izgubljena. Možda je Cibona bila nijansu kvalitetnija, došli su iz jačeg natjecanja. No, to je samo jedna sezona. Ove sezone se isto tako može dogoditi da Zadar osvoji Prvenstvo. U tom trenutku je Cibona bila za nijansu kvalitetnija. To je na kraju presudilo.