Plaće do kraja 2010. u padu i do 10 posto

Osobni su dohoci unazad devet godina povećani za više od 40 posto, ali pretežno na račun uvoza i kreditnog napuhavanja domaće potrošnje, a ne zbog rasta proizvodnje. Privatni sektor je unazad dvije godine zatvorio više od 40.000 stalnih radnih mjesta
Treba li u Hrvatskoj – da bi već u idućih desetak godina izašla iz krize i stvorila novu, izvozno uspješnu ekonomiju – gotovo prepoloviti plaće i u državnom, i u javnom, i u privatnom sektoru, ili to činiti umjerenije i postupno, na dulji (manje uspješan) rok, ili za početak bar zamrznuti plaće u državnom i javnom sektoru? O tim se ključnim izazovima već najavljenog rujanskoga rebalansa državnog proračuna u Hrvatskoj mora otvoriti široka rasprava, da bi se na temelju Vladina priznanja da su sve vladajuće ekipe unazad više od 15 godina vodile upropaštavajuću privatizacijsku i makroekonomsku politiku, došlo do socijalnog konsenzusa, nužnog za bolne rezove u državnoj potrošnji (ne samo u politici plaća), te za radikalan zaokret prema reindustrijalizaciji i razvoju snažne izvozne ekonomije.
Osobni su dohoci unazad devet godina u Hrvatskoj povećani za više od 40 posto, ali pretežno na račun uvoza i kreditnog napuhavanja domaće potrošnje, a ne zbog tigrastog povećanja domaće proizvodnje, inovativnosti i izvoza. Zato i najnovija usporedna slika visine plaća u Hrvatskoj i u svim joj susjednim zemljama prikazuje ovdašnju ekonomiju kao znatno uspješniju od svih balkanskih zemalja, pa čak i od europske Mađarske ili gotovo uz bok Sloveniji, donedavno najstabilnijoj i najuspješnijoj ekonomskoj priči iz “druge” Europe.
Bolni rezovi i HR-javnost
Ali, dok su i plaće – a ne samo enormne tajkunske, menadžerske i mafijaške zarade – crpile svoju poletnost uglavnom na uvozu, trgovini, zaduživanju i rasprodaji državne imovine, Hrvatska je potonula u gospodarsku depresiju i visoku vanjsku zaduženost, iz kojih kao da više nitko ne vidi izlaz na rok kraći od idućih 15 godina (koliko je i trajalo donedavno razdoblje ovdašnjeg kapitalističkog preporoda i stvaranja nove mešetarske elite). U hrvatskoj javnosti zato već postoji načelna suglasnost da su za izlazak iz depresije nužne bolne reforme, a za početak i duboki rezovi u državnu i javnu potrošnju, ali – kao što sve češće spominje i premijerka Jadranka Kosor – ni jedna od značajnijih adresa nije voljna prihvatiti svoj dio tereta, niti u odricanju, niti u osposobljavanju za konkurentsku utakmicu na domaćem i svjetskom tržištu.
Zasad se ključna rješenja uredne otplate sve većih obroka inozemnih i domaćih zajmova svode na otkaze (u srpnju je oko 50.000 zaposlenih manje nego što ih je bilo u istom mjesecu lani) i na nova zaduživanja u zemlji i inozemstvu, ali je BDP i dalje u slobodnom padu, te će u prvom polugodištu ove (kad se saberu podaci) biti najvjerojatnije čak osam posto manji nego u istom razdoblju prije dvije godine. Depresija i dalje najsnažnije trese promet u maloprodaji, koji nosi glavninu poreznih prihoda, zbog čega je već u prvih sedam mjeseci ostvaren proračunski manjak planiran za cijelu godinu.
Plaće u državnom i javnom sektoru su ključne stavke u državnom proračunu i u državnoj potrošnji: značajniji rebalans državnog proračuna teško je zamisliti i u najraskošnijoj mašti, bez značajnijeg (jednokratnog ili u više manjih “obroka”) smanjivanja plaća.
Prizemljenje javnog sektora
Privatni sektor je unazad dvije godine zatvorio više od 40.000 stalnih radnih mjesta, ali uz to i prosječne plaće smanjio za više od pet posto. Alternativa nužnom smanjivanju mase državnih i javnih plaća za najmanje deset posto može biti i u mješavini, u kojoj će uz početno zamrzavanje plaća ići smanjivanje broja zaposlenih za najmanje pet posto, ali ubrzo i smanjivanje plaća svim “preživjelima” za početnih pet posto. Prije ili kasnije to će za sobom povući i ponovno smanjivanje mirovina, od kojih bi većina mogla biti u iznosima ispod egzistencijalnog minimuma.
U konačnici, da bi smanjivanje plaća bilo široko prihvatljivo (jer, alternativa je vrlo bliski bankrot poduljeg niza gospodarskih i socijalnih adresa, tada i bez plaća), nužno je sankcioniranje u kriminalu stečenih privatnih bogatstava, ravnomjernije raspoređivanje tereta krize na rad i na kapital, te neovisno djelovanje Državnog inspektorata i Porezne uprave barem u najkrupnijim slučajevima ugrožavanja državne imovine, javnog dobra i izbjegavanja poreznih obveza.
 

Prosječna neto-plaća 5.277 kuna

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za svibanj, prosječna neto-plaća iznosila je 5.277 kuna. Padu prosječne plaće na godišnjoj razini doprinio je poseban porez, ali dok se u kunama na godišnjoj razini bilježi pad, prosječna plaća preračunata u eure porasla je za pola postotka, što je posljedica aprecijacije kune.