Tijela proždrla govor, dramsko meso

Slika korisnika admin
Autor: 
zadarsnova_predstava
Vedran SITNICA
'Mjesto gdje nismo bili' - predstava o strukturi ili destrukturi jednoga grada?

Teatro VeRRdi u koprodukciji s Obrovačkim kulturnim ljetom, a u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledališčem, Kazalištem lutaka Zadar, HNK Zadar i Zadrom snova predstavilo nam je na prvoj večeri 14. Međunarodnog festivala novog teatra 'Zadar snova' premijeru internacionalnog kazališnog projekta "Mjesto gdje nismo bili", koju smo pretpremijerno mogli već pogledati na 6. Obrovačkom kulturnom ljetu.

"Mjesto gdje nismo bili" autorice Žanine Mirčevske, slovenske spisateljice i dramaturginje, makedonskog podrijetla, profesorice na AGRFT Ljubljana, je tekst oko kojeg se okupila profesionalna kazališna ekipa iz Ljubljane, Zagreba, Splita, Zadra i Argentine, kako bi u suradnji s protagonistima zadarske alternativne kazališne scene napravila snažnu crnu bajku s elementima teatra apsurda i crne komedije i time označila Zadar kao mjesto koje se kazalištem bavi i promišlja ga i na drugačiji način od konvencionalnog.

"Mjesto gdje nismo bili" predstava je o strukturi jednog grada u kojoj dominiraju isprobani sistemi institucija; pod prividnim vodstvom običnih ljudi, odabranih da bi ih narod volio; hranjenih lažima i zalijevanih vinom, a sve kako bi struktura ostala neugrožena. Koju poziciju treba zauzeti čovjek ako želi u takvom mjestu ostati na vrhu ili barem na životu, propitujemo iz pozicija moći Gradonačelnika, ljepote njegove Supruge, čistoće njihove kćeri Jule, bezbrižne blesavosti Mjesnog Pijetla, dežurnog krivca Blatnog Vilenjaka i drugih likova iz bajke. Bajke, jer u takvom mjestu ovakva kazališna kompilacija nikada još nije bila.

Naš osobni dojam pak jest da je predstava ostala na tragu u zadnjih desetak godina dominantnog žanra na zadarkim neoficijelnim kazališnim daskama, a riječ je o tzv. fizičkom teatru, koji je pak svoj vrhunac vjerojatno imao s predstavom Christiana Suchya od prije više godina. Tekstualni dio komada jedva da je razgovjetan, vlada i određena konfuznost na pozornici, pa je sveopći dojam blizak posvemašnjem kaosu. E sad, je li kaos uistinu prava metafora za stanje u društvu o kojemu progovara i sam komad, ili je rezultat same dramaturgije, stvar je osobnog viđenja i stava. Kako god bilo, iako je bjelodano da su se glumci i glumice trudili, pa i žrtvovali za ovaj komad, to nije prijeporno. Međutim, pitanje je koliko još naprijed ovakova vrst teatra može ići naprijed a da to uistinu bude napredovanje? Možda nije zgoreg s vremena na vrijeme vratiti se malo unatrag, na postamente klasičnijeg kazališnog izraza, na dramu u kojoj je tekst još relevantan dio predstave, jer tijelo ipak ne može iskazati svu čovjekovu metafiziku onako kako to može njegov govor. I upravo u toj činjenici vidim razloge zasićenja ovakovim tipom teatra, koji kao da se kreće onom crtom napretka po kojoj će uskoro biti teško hodati i balansirati baš kao što to izgleda hodaču po žici. Svako zastranjenje vodi u provaliju, a nastavak hoda više nije toliko interesantan, nije više provokativan, nije neizvjestan, štoviše, predvidljiv je jer se uvijek može hodati samo na jedan te isti način - pravo i u savršenoj ravnoteži.

Ali, naravno, svatko ima pravo na vlastito viđenje teatra danas, njegove perspektive i budućnosti uopće. Bojim se da je za mene budućnost već bila i prošla, pa sam se zaželio drama jednog Becketta, Sartrea, Aragona ili Camusa, autora kojima je tekst još uvijek bio važan dio kazališne čarolije. No, o tome nekom drugom zgodom, kada sam kazališni tekst, sama drama bude tako koncipirana, da se približi glumištu kakvo, primjerice njeguje Teatar Exit? Za mene, ponavljam, "Kauboji" od Saše Anočića su nešto najbolje što sam zadnjih godina vidio na +daskama koje život znače'. Sve preko toga ili mi više toliko ne znači, ili meni fale neke drugačije daske. kako god bilo, dixi - et animam levavi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno