Suzama i smijehom okupani prvi vrtićki dani

Prilagodba možda čak najviše ovisi o roditeljima i kućnom odgoju i navikama djeteta. Važno je znati da se dijete ne smije na silu gurati, a potrebno mu je omogućiti da samo odluči. Taj proces mora ići postupno, tako da u prvih nekoliko dana roditelj, ako ne radi, može ostati nekoliko sati s djetetom u vrtiću, priča odgojiteljica Marina
Početak rujna za brojne je zadarske mališane označio i početak jednog novog razdoblja, svakodnevno odvajanje od roditelja i odlazak u vrtić.
Kao što to i inače biva, i ovogodišnji je početak prošao s nerijetko suznim očima i to redovito onih najmlađih, koji se prvi put odvajaju od roditelja, dok su oni stariji, pak, jedva dočekali novu vrtićku godinu kako bi svoje “burne” ljetne dogodovštine podijelili s prijateljima, ali i upoznali neke nove.
Omiljeni “lancunić”
Svoja prva vrtićka iskustva ovih dana jednako proživljavaju i mališani Dječjeg vrtića “Ciciban”, pa je i tamo, onim najmanjima, djeci jasličke dobi, prvi vrtićki dan najteže pao.
– Samo najmanji, odnosno djeca u dobi od jedne do tri godine redovito polaze u suzicama i među njima period adaptacije traje najdulje, gotovo kroz cijeli rujan, priča odgojiteljica Dječeg vrtića “Ciciban”, napomenuvši kako prilagodba uglavnom prođe bez problema, a tome puno pomažu i starija djeca koja svoje nove “kolege” vrlo brzo prihvate.
Kako pojašnjava odgojiteljica, prilagodbi uvelike mogu pridonijeti i sami roditelji i to na način da ih još prilikom prijava i upisa dovedu u vrtić te s njima prošeću prostorijama, upoznaju igraonice, svoje buduće tete i male prijatelje kako bi im oni najteži, prvi dani u vrtiću što lakše prošli.
– Prilagodba možda čak najviše ovisi o roditeljima i kućnom odgoju i navikama djeteta. U mojoj grupi ove godine imamo jedno novo dijete koje se jako dobro prilagodilo, a plača nije bilo niti prvog dana. Važno je znati da se dijete ne smije na silu gurati, a potrebno mu je omogućiti da samo odluči. Taj proces mora ići postupno, tako da u prvih nekoliko dana roditelj, ako ne radi, može ostati nekoliko sati s djetetom u vrtiću i to na način da se roditelj tada igra i komunicira i s drugom djecom, pojašnjava odgojiteljica Marina, također istaknuvši kako je važno, ukoliko je to moguće, voditi računa i o tome da se dijete upiše u onaj vrtić, odnosno da se uključi u onu grupu u kojoj već nekoga pozna, jer će u tom slučaju adaptacija proći puno bezbolnije.
Ono što roditelji vrlo često pogrešno čine je zabranjivanje djetetu da sa sobom u vrtić ponese neku svoju omiljenu igračku.
– Jednom sam u grupi imala dijete koje je inače sa sobom svagdje nosilo svoj “lancunić”, a kad je došao u vrtić mama ga je upozorila da ga nikako ne smije tražiti. Dijete je tada, naravno, satima plakalo uzvikujući “cun, cun”, a ja nisam mogla razumjeti zbog čega plače sve dok ga naposljetku nisam dovela do njegove torbe iz koje je konačno izvukao svoj “lancunić” i nije ga prestajao grliti, priča teta Marina, pojasnivši kako takve zabrane nisu potrebne.
U svijetu cvijeća, ponija i leptira
Kao što kaže odgojiteljica, logično je da uvijek ima djece koja su emocionalno osjetljivija pa se prilagođavaju puno teže od ostalih, no tada je od strane odgojitelja potrebno samo puno rada, truda i ljubavi prema djeci.
U Dječjem vrtiću “Ciciban” smještena su djeca od godine dana pa sve do predškolskog uzrasta, s time da jasličku skupinu čine djeca od 1 do 3 godine, a svi ostali, zajedno s predškolcima, čine mješovitu skupinu.
– S obzirom da svake godine određen broj djece odlazi iz vrtića i kreće u školu, a jednako tako nam dolaze nova djeca, pojedinih godina se događa da nemamo dovoljan broj djece kako bismo formirali samostalnu predškolsku skupinu, pa smo zato i ove godine organizirali mješovite skupine koje su se pokazale jako dobrima, kaže Ana Dunatov, pojasnivši kako se ta praksa pokazala učinkovitom jer je u tom slučaju dijete koje je u vrtiću od svoje prve godine sve do polaska u školu pod nadzorom jedne odgojiteljice, što bi u slučaju odvajanja u predškolsku skupinu bilo nemoguće.
Također je napomenula kako su se mješovite skupine pokazale korisnima i zbog toga jer tada starija djeca rade s malima, a uz to se i uče toleranciji, prihvaćanju, dijeljenju…
Skupina djevojčica, malih prijateljica, okupljenih oko radnog stola s veseljem je obavljala zadatak koji im je teta zadala. Tako su Hana, Marija, Gabi, Lucija i Sara, kao prave velike predškolke, izrađivale svaka svoj crtež na kojemu je bio njihov vrtić s ispisanim imenom.
– Ja još ne znam crtati vrtić pa sam nacrtala svoju obitelj, to najviše volim crtati, kaže Hana ponosno pokazujući svoj crtež, napomenuvši kako ona zna i pisati, pa iako još uvijek ne zna sva slova, odavno je naučila napisati svoje ime.
Niti njena prijateljica Marija nije nacrtala vrtić, ali zato je na svom papiru uz pomoć šarenih bojica nacrtala prekrasan cvijet.
Iako su tek započeli svoju predškolsku godinu, i Marija i Gabi, kao i ostale djevojčice za stolom znaju napisati svoje ime pa se njihov školski uspjeh već sada može predvidjeti.
– Ja sam nacrtala rođendan, a najviše volim crtati cvjetove, ponije i djevojčice, volim kad se igramo s kockama i kartama, kazala je Lucija, dok je Sara koja je jedina zaista nacrtala vrtić, a iznad njega leptira, kazala kako ona najviše voli upravo crtati, ali i slagati puzzle.
Ručak od pijeska i “Antonia bez j”
S obzirom na lijepo, sunčano vrijeme, nekoliko skupina mališana Dječjeg vrtića “Ciciban” igralo se i u dvorištu, a petogodišnjaci Frane i Jozef, sami su se igrali u pijesku i s nama podijelili radost, jer im je upravo igranje u dvorištu najbolje.
– Ja najviše volim kad je lijepo vrijeme pa se igramo vani, u pijesku, a kad smo unutra najbolji mi je “obiteljski kutić” i igra u kuhinji, kaže Frane koji napominje da osim Jozefa ima još jednog najboljeg prijatelja.
– U vrtiću mi je lijepo, iako mi ponekad fali mama, ali kad se igramo brzo dođe vrijeme da idem kući. Ručak mi se nekad baš i ne sviđa, a najbolji su mi meso i krumpirići i “jabuka bez kore” za užinu, priča mali Frane, dok uz Jozefovu pomoć svoju plastičnu kanticu puni pijeskom, da bi nam naposljetku ipak otkrio kako njih dvojica prave ručak od pijeska.
Dok smi prolazili vrtićkim dvorištem odvažno su nam prišle tri djevojčice, a one su, kako kažu, najbolje prijateljice. Među njima nam se jedna simpatično predstavila kao “Antonia bez j”, a ona se, zajedno s Marijetom i Sarom – Aurorom, u dvorištu najviše voli ljuljati, dok im je unutra, uz igru s lutkama, “memory” najbolja zajednička igra.
– Mi smi tu još od prošle godine, i super nam je. Sjećam se da sam plakala kad me mama prvi put dovela, jer nisam nikog znala i bojala sam se sama ostati, priča nam Antonia, dok Marijeta i Sara – Aurora, odvažno odmahuju glavom, napominjući sa širokim osmijehom kako one nikada nisu plakale.