Jedina odbojkaška želja bila je ući sa Zadrom u Prvu ligu

Nini je dosadilo putovati na svaku utakmicu iz Zagreba u kojem studira; Tamara se barem na neko vrijeme misli i životno skrasiti u Zagrebu u kojem je pred diplomom; Lorenu su izmučile ozljede i “još neke stvari”
Nina Hrabrov, Tamara Vrkić i Lorena Banić, zadarski odbojkaški trojac bez kormilara, odlučio je u ovoj pauzi između dva prvenstva prestati igrati Prvu B ligu, premda su sve tri sportski gledano vrlo mlade. Svatko iz trija “odbjeglih višanja iz Robijeva voćnjaka”, kako ih je nazvala u sms-poruci jedna mlađa suigračica za koju nisu štedjele riječi pohvale, imao je svoje razloge: Nini je dosadilo putovati na svaku utakmicu iz Zagreba u kojem studira; Tamara se barem na neko vrijeme misli i životno skrasiti u Zagrebu u kojem je pred diplomom; Lorenu su izmučile ozljede i “još neke stvari”. Bez te tri dugogodišnje udarne igle prve šestorke, odbojkašice Zadra u novoj će sezoni biti znatno oslabljene.
Započeli smo s pitanjem koliko su novaca zaradile u svojoj odbojkaškoj karijeri i djevojke su se počele od srca smijati.
Lorena: Bolje pitajte koliko smo potrošili.
Tamara: Mislim da smo u novčanom smislu na nuli, pozitivnoj. Nismo puno izgubile, a nismo ni zaradile. Zapravo, to je sport koji u našoj županiji ne donosi prihode. To je to – nema ništa, niks. Samo zadovoljstvo igre.
Nina: Nemam što nadodati.
Jeste li se o zajedničkom odlasku dogovorile?
Lorena: Iz sezone u sezonu smo govorile na kraju sezone da ćemo prestati, jer se nakupi svega i putovanja znaju biti zamorna.
Tamara: Ja nisam nikada govorila da ću se ostaviti.
Lorena: Ja sam govorila i ova je sada stvarno zadnja. Teško je bilo odustati, ali po svemu trebala sam odustati i nije uopće pao dogovor. Njih dvije su prije odlučile, a ja kasnije.
Tamara: Na zadnjoj utakmici najavila sam svoj odlazak i ostala sam pri tome. Nisam fizički umorna, nije zamor materijala, mogla bih igrati još 100 godina, pogotovo što pozicija dizača nije toliko fizički zahtjevna. Sport mi je jedna od važnijih stvari u životu, ali jednostavno nekako je to nemoguće trenutačno uskladiti s nekim ozbiljnim poslom. A to što su one odustale, to je, naravno, podebljalo tu odluku koja je ionako bila sigurna i konačna. Jer ne igraš samo zbog odbojke nego zbog ljudi koji su tu, pogotovo što je to neplaćeni sport.
Nina: Mogu reći da njihova odluka nije utjecala na moju.
Vi ste prvi odustali?
Nina: Nisam prva, prva je Tamara, samo je mene novinar prvu nazvao. A ja sam mogla to reći jer sam tada jedina to treneru rekla. Osjećala sam već u drugom dijelu prošle sezone da će to tako ispasti jer sam osjetila na sebi da više ne idem s guštom doma i da mi je to sve postalo prenaporno i da se ne osjećam ugodno u toj sredini. Da mi to ne treba toliko u životu. Prije sam to radila samo iz ljubavi, a prošla godina je to već bila samo zbog trenera i cura, a ne zbog sebe.
Generacijski jaz
Jesu li možda postojali skriveni razlozi? Je li postojala kohezija unutar ekipe? Na jednom treningu smo vidjeli da unutar ekipe postoji generacijski jaz.
Tamara: Postojao je generacijski jaz, i to baš jaz. To nisu godišta li-la, već čiste srednjoškolke i mi koje završavamo fakultet. To je dosta godina, ali za sebe mogu reći da sam se našla s tim curama, pogotovo s nekima, i s guštom išla na te utakmice i to stvarno nije utjecalo na moju odluku.
Vama je, Lorena, u jednom trenutku to počelo ići na živce pa ste reagirali?
Tamara: Pa svima je.
Lorena: Nije nam smetalo što su mlade nego što su neke neodgovorne prema onome što se radi. To nije plaćen sport, ali ako ti se ne da dolaziti, onda nemoj ni dolaziti. Dođeš i zafrkavaš se dok se mi ostale trudimo. Tu se izgubila volja. Dolazila sam na treninge tu i tamo. Nije me više ništa vuklo kada sam znala da njih dvije nisu tu. One bi došle u četvrtak, petak i onda bih s guštom došla na trening.
Nina: Ono što je mene najviše ubijalo bilo je da dođeš u petak kući i vidiš da nas nema dvanaest jer su neke išle vani i tako to.
Lorena: Otkad smo prešle u seniorke mi smo sa srcem igrale. Kad sam tek došla trebala sam vodu nositi i lopte skupljati, dok ove mlađe ne kuže da bi sada one to trebale, a ne mi starije.
Tamara: Znači nije problem u razlici u godinama, nego u tom karakteru koji je potpuno drukčiji. Ne želim kao starci neki ponavljati: “kad smo mi bile mlade”, ali stvarno je bila drukčija situacija. Trener bi vikao na nas ako ne bismo došle na trening jedan dan od tih 5, a sada ako se skupe 3 od njih – čast iznimkama.
Nina: Ne mislim da je to slučaj samo s djevojkama u našem klubu, nego se općenito generacije jako mijenjaju. Puno kolegica na fakultetu govori kako je u njihovim klubovima, a to je svagdje isto. Sigurna sam da dobiju neki novac, bile bi na treningu. A ovako znaju da su tu i da se svejedno računa na njih, dolazile ili ne dolazile.
Svaka utakmica svjetsko prvenstvo
Što je za vas značila odbojka?
Tamara: Ja sam nju u životu često stavljala ispred puno stvari koje vjerojatno nitko drugi normalan ne bi. Ne samo odbojku, to naše društvo, te utakmice, to zajedništvo, to izgubiti-dobiti s njima. Meni je bila svaka utakmica kao svjetsko prvenstvo. Zbog toga sam se odrekla puno stvari. Odbojka će mi uvijek ostati posebna, i sport kao način života. Nadam se da ću ostati pri tom klubu koliko god budem mogla na bilo koji način.
Nina: Nisam nikad razmišljala što mi znači odbojka. Ali znam da otkad sam je “opazila”, da je odbojka bila tu sa mnom, a ja igram, gledam je na televiziji, razmišljam o njoj. Tu je, prisutna stalno.
Lorena: Odbojka mi je isto bila ispred svega. Neke djevojke su mi govorile: “Ne ideš vani, ideš na trening?”, “Kako ti se da trenirati sad u ovu uru?!”, a meni je odbojka bila puno važnija od izlazaka jer smo mi znali uživati i poslije treninga, što je bilo sasvim moguće.
Tamara: Nas tri smo bili ekipa, i Lucija Perić, Amy Lovrić te Đeni Boljunčić.
Lorena: To je bila baš jedna sezona kada smo se s družili s kolegama iz muške momčadi. Oni bi igrali vani, a mi doma, ali smo se nalazili i izlazili zajedno i ekipa je bila super.
Snovi i java
Koji su bili vaši odbojkaški snovi?
Lorena: Ja ih nisam imala, da bih sad nešto uspjela. Možda sam i bila svjesna toga da ne mogu nešto specijalno postići.
Tamara: Ni ja nisam imala nikakve posebne pretenzije, bila sam racionalna. Činilo mi se da smo mogli čak više u Prvoj B ligi, žao mi je što smo ostale treće. Eto, san mi je bio osvojiti Prvu B ligu jer mislim da smo to i mogle.
Nina: Jedino to što sam htjela probati odigrati Prvu ligu, bilo to sa Zadrom ili nekim drugim.
Pa još postoji mogućnost?
Nina: Ma ne, prestara sam ja već za to.
Koji su Vam bili igrački uzori?
Tamara: Kako kod nas na televiziji baš i nema puno odbojke, a tek sam nedavno počela gledati utakmice na Eurosportu, zapravo nije bio nitko posebno.
Lorena: Isto tako.
Nina: Kad sam bila mlađa stvarno sam gledala odbojku i majka mi je igrala i baš sam neki dan gledala utakmicu gdje je igrala Dubrovačka banka. Tu su i Kuzmanić i Čebukina, sve su to super igračice. Gledala sam ih, ali ne mogu sad reći da mi je Barbara Jelić bila uzor. Ali se može naći među drugim sportašima također vrhunskih uzora kao što je Janica Kostelić.
Što je za vas u odbojci najljepše?
Nina: Najljepše je druženje, prijateljstva, doživjeti pobjedu, isto tako nije lijepo doživjeti poraz, ali i to nas uči nekim stvarima u životu.
Lorena: Odbojka je sport gdje ne igra samo jedan igrač. Igra ih svih šest. Kad vidiš da ekipa da sve od sebe, to je snažan doživljaj. Pobjede, putovanja.
Tamara: Odbojka je stvarno izrazito kolektivni sport i tu se ne možeš osloniti na jednoga ili dva igrača. Ne možeš nekoga, kao u drugim sportovima, malo izolirati, popraviti ono što on kiksa. Mogu reći da me naučila mnogo čemu, najviše odgovornosti. Natjecateljskoga sam duha i dok nisam počela igrati odbojku nisam znala prihvatiti poraz, izgubiti, stisnuti ruku boljem – to me je isto odbojka naučila, isto tako podijeliti pobjedu. Mislim da onaj tko se nije bavio nekim ekipnim sportom nikada neće znati neke vrijednosti u životu cijeniti kao što mi znamo.
Pamti se Vukovar
Najsretniji odbojkaški trenutak?
Lorena: Svaka pobjeda nosi svoje. Pamtiš i pobjede i poraze. Prve pobjede se najviše pamte. Kada smo osvojile prvu medalju na turniru u Italiji. Istina da je to bilo drugo mjesto, ali prva medalja meni je kao zlatna i neću nikada zaboraviti te dane. Uvijek nam je gušt dobiti nekoga, kao kada smo dobile Vukovar, koji je mislio da je nepobjediv. Iako su doveli igračice, mi smo dali sve od sebe i to se isplatilo.
Tamara: Meni je isto u ovih zadnjih nekoliko godina bilo najveći gušt nažalost pobijediti ove prve na ljestvici. To smo redovno radile. Rovinj, Slavonski Brod, Duga Resa, Osijek i Vukovar. I uvijek mi je bio gušt pobijediti Kaštela zbog te njihove tradicije. A meni možda najdraža pobjeda je protiv Kaštela kada sam došla ponovo na prvoj godini fakulteta pred kraj sezone kada smo pobijedili 3:1 u gostima.
Nina: Svaka pobjeda nosi svoje, u svakoj sezoni se na drukčiji način veseliš nekoj pobjedi i imaš drukčije ciljeve i drukčije sastave. Svaka pobjeda, a pogotovo kada gubiš 0:2 pa stigneš na 3:2. Lakše se bilo vratiti ponovo u Zagreb.
Lorena: To je bilo baš protiv Vukovara. Tu utakmicu su oni jedinu izgubili. Gubili smo 2:0 i vratili se i peti set smo okrenuli s 5:12 na 15:13.
Tamara: Evo sam se naježila. Zamisli, a ovdje je 300 stupnjeva. Vukovar je te godine ušao u prvu ligu i jedini poraz doživio je od Zadra. Igrajući pet godina Prvu B ligu svaku godinu smo pobijedile lidera iako smo uspjele najviše doseći treće mjesto i to tri godine zaredom.
Koje su vam kao igračicama bile jake, a koje slabe strane?
Tamara: Loše strane su bile jer sam vjerojatno počela kasno. Tehnika mi je mogla biti bolja, poslije je došla ta tehničarska glava – malo mi je duže trebalo. A svakako su dobre strane bile borbenost i srčanost, takva sam inače u svemu što radim pa i u odbojci. Povremeno me je bilo malo i strah. To mi je bila loša strana jer strah zna ljude dosta kočiti i ne daš sve od sebe.
Lorena: Kao i Tamara: borbenost mi je bila najjača strana – što se kaže “ostaviti srce na parketu”. Predanost, a od loših loša igra pogotovo nakon ozljede kada padneš psihički, a onda i fizički. Teško se tada vratiti. Ima još nekih sitnica.
Nina: Ne mogu baš reći da mi nešto sad ne valja u igri. Više sam imala problema u glavi jer bih sama sebi stavljala neke blokade govoreći ti to ne možeš. A trener je bio taj koji je razbio sve te barijere koje sam imala.
Gurat će Amy
Kada Vas je Tamara bilo najviše strah?
Tamara: Najviše početkom ove sezone kada su bile te priče o ulasku u Prvu ligu, znala sam baš osjetiti da ne dajem sve od sebe, da se bojim.
Konačan pogled na svoju karijeru?
Tamara: Nisam završila karijeru. Mislim da smo mi još puno mlade a odbojka se može igrati godinama i jednoga dana zašto se ne vratiti. Ne mislim živjeti u Zagrebu, prevelik je i prebrz grad za mene. Za dvije godine zašto ne? Barem trenirati, ako ne igrati.
Lorena: Ja jesam definitivno završila. Bilo mi je sve super i prezadovoljna sam. Moglo se možda mnogo toga ispraviti, ali što je tu je. Svugdje ima mana i svatko ima mana i nigdje nije savršeno, ali neću pamtiti te loše strane.
Nina: Imala sam isto tako tijekom karijere problema s ozljedama koljena i za mene je ovo kraj jer mislim da bi se nakon stanke od dvije godine bilo jako teško vratiti. Možda se moglo malo više, okolnosti su bile takve i sve u svemu sam zadovoljna.
Kako vidite Zadar u novoj sezoni, nakon vašeg odlaska?
Tamara: Otišlo nas je dosta u isto vrijeme a iskustvo nije zanemarivo u ovoj ligi. Djevojke su bile odlične u drugoj ligi. A dosta ovisi i o ostalim ekipama kako će startati.
Lorena: Teško je sada reći, znat ćemo nakon prve utakmice. Bit će teško ali može biti dobro ako se malo više potrude.
Nina: Baš me zanima kako će to funkcionirati i jedva čekam prvu utakmicu gdje ću ih moći vidjeti. Te djevojke koje su se osjećale zakinuto jer ne igraju, sada će dobiti priliku i vidjet ćemo kako će igrati. Stvarno se veselim vidjeti ih kako će davati sve od sebe i boriti se. Mislim da će Amy to sve gurati i voditi te da će joj biti najteže. Ali ona ima snage i volje i da će biti u sredini tablice.
Šteta zbog Višnjika
Kako vidite budućnost zadarske odbojke?
Nina: Koliko god smo mi mislili da smo dovoljno dobri, uvijek nam je nedostajao igrač-dva, i to vrijedi i za ženski i za muški tim. A da bi se doveo igrač-dva moraš platiti i domaće igrače. Koliko god mi htjeli sve se u sportu vrti oko novaca ako želiš nešto postići, a njih nedostaje.
Možda još želite reći nešto?
Lorena: Šteta je što se ne može igrati odbojka u malin dvoranama na Višnjiku, zbog malih dimenzija i niskoga stropa. Šteta je da se o tome nije razmišljalo jer bi to puno značilo. Da se može igrati u toplijoj dvorani, nego što mi igramo na -5. To je možda još jedan razlog…
Tamara: U nekim godinama trenirati na 2, 3 stupnja zimi sigurno nije najzdravija stvar.
Lorena: Pa zbog toga i dolaze ozljede. Igraš u dugim rukavima, neke djevojke u rukavicama. Jednostavno se ne možeš zagrijati. Ti udaraš loptu hladnim rukama.
Tamara: A svlačionica hladna…
Nakon razgovora Tamara je otišla na trening s objašnjenjem da se nije ostavila odbojke i da će igrati za fakultet te da kad god bude bila u Zadru, uvijek trenirati. Nina i Lorena otišle su kući večerati. Nastavak slijedi… U hladnoj dvorani na Višnjiku i dalje će kucati topla, hrabra sportska srca. Zadar je u svojoj ljubavi prema odbojci ionako već u prvoj ligi. Što koristi da čovjek dobije cijeli svijet, a nema ljubavi.