Život na Poluotoku više nije privilegij

Omladina voli u kasnim noćnim satima prošetati “Kalelargom starom, putem Tri bunara”, ali naravno samo u pjesmi. U stvarnosti, na užas normalnih građana koji bi malo i spavali, to se svodi da divljačko urlanje i naganjanje, a ako se i zapjeva, to nije “O zadarska pismo mila” nego pijano revanje nečeg iz prigodnog “novokomponovano – dalmatinskog” repertoara.
Poluotok, centar grada –  pojmovi su koji bi trebali biti  sinonim elitnog mjesta za  život, mjesta gdje bi svatko  htio stanovati i boraviti, ali  onaj koji tako misli, taj je u  dubokoj zabludi. Živjeti na  Poluotoku više nije privilegija,  a slobodno mogu reći da je za  mnoge i kazna. Jer Poluotok  odavno nije đir u sunčano,  nedjeljno zimsko jutro, niti  gledanje sutona sa naše rive.  Ne, to je i nedostatak trgovina, prometni kolaps, buka i  galama, a da i ne govorimo o  ljetnim gužvama i noćnim divljanjima razularenih pojedinaca i skupina. Jadan je svaki  onaj Zadranin koji pred radni  dan i odlazak na posao, mir i  san traži liježući u blizini nekog kafića ili društvenog “okupljališta”. Jadan je i onaj penzioner koji treba kupiti žarulju, kvaku ili luster. Jadan je  svatko tko treba obaviti neki  posao automobilom jer se  upušta u avanturu koja ga  može koštati živaca i novaca, a  ako neko misli da pretjerujem  neka posluša ovo što ću danas  besjediti pa neka sam donese  zaključak.
GRAD POVIJESTI
Zadar je jedno ubavo mjesto kojega je najbolje pogledati  na onome planu grada kraj  mosta. Vidimo ogromnu površinu raštrkanih kuća i kvartova, bez reda i poretka, na  kojoj se negdje pri dnu može  locirati mala točkica zvana  Poluotok. Nekada je taj Poluotok bio grad Zadar i na  njemu je bilo smješteno skoro  sve, dok su Stanovi, Arbanasi i  onih nekoliko kuća na Puntamici, bili daleko predgrađe.  U međuvremenu nešto se sagradilo, ljudi su se naseljavali i  širili na sve strane praveći svoje domove u takvom (ne)redu,  da je danas nemoguće povući  dvije paralelne prometnice s  jedne na drugu stranu. Ne  smijemo zaboraviti ni to da je,  nakon II svjetskog rata nas  Zadrana u gradu ostalo jako,  jako, malo, pa se neko vrijeme  sasvim lijepo živjelo i na  skučenom prostoru. Nije bilo  prometa, narod je bio nekako  skromniji, a mogao si se parkirati i ispod zvonika sv.  Stošije, što je danas san mnogih vlasnika skupih auta. Ali,  vrijeme je donijelo svoje. Ne  kažem da je u drugim gradovima puno bolje, ali je  činjenica da je zbog povijesnih  događanja (taman bi se malo  uljudili, pa opet sve otpočetka) i nevolja koje su uz to išle,  Zadar specifičan u svojoj urbanoj tradiciji koja je za veliku  većinu njegovih mještana na  žalost nepoznanica, i mnogi se  shodno tome u njemu ponašaju tako kao da su plaćeni  praviti nered. Zanimljivo je da  za razliku od stanovnika drugih dijelova grada, stanovnici  Poluotoka i nemaju svoj naziv.  Kako ih zvati? Poluotočani?  Građani? Razlog je i u tome  što se s vremenom nije stvorila  urbana struktura stanovništva, jer su ljudi koji su se  doselili, i dalje ostali vezani za  svoj zavičaj, u čemu nema  ništa lošega, osim ako sredinu  u koju si došao pokušavaš prilagoditi sebi, a ne obratno.
GRAD NEDOSTIŽNIH  DALJINA
Sve što je bilo dalje od Relje  ili Voštarnice bila je daleka  daljina, kamo se odlazilo jednom godišnje, onda kada bi  škola Velimir Škorpik imala  dan škole i kada bi organizirala izlet na Bili Brig. Mame  bi spremile sendviče i sokove  (“Dvojni C” u tetrapaku), a mi  smo onako mali i nejaki bez  problema pješačili i pješačili,  stigli na vrh, skakali po “šumi”,  i navečer se sretno vraćali  kući, na Poluotok. Danas bi  djeca završila pod kotačima  jer bi hodajući igrali igrice na  mobitelu, a na pola puta bi   pali u nesvijest i zvali roditelje  da u terencima, BMW-ima i  mercedesima dođu i povezu  ih. Kada se moja draga tetka  70-tih godina selila iz Kalelarge u novoizgrađenu “Ljepoticu”, u obitelji je zavladala  panika. Čulo se “Pa jeste li vi  normalni?”; “Kako ćete tamo  živjeti?”; “Gdje ćete u tu divljinu?”; “Više vas nećemo  viđati”, i slično. Gledali su se  rasporedi autobusa, a sve je to  palo u vodu kada smo shvatili  da je tih par stotina metara  ugodna šetnja za koju ti ne  treba ni bicikla.
A znadete li, dragi moji Zadrani, da je u ono davno vrijeme, prije više desetljeća, bilo  prijedloga da se industrijska  luka koja je sada u Gaženici  gradi na Kolovarama, a da  željeznički transporti dolaze  sve do Relje. Bilo je svega, ali  je razum nekako nadvladao.  Razuma, na žalost nedostaje  kod naših sugrađana koji su se  strašno uzobijestili. Ne kažem  da treba od Zemunika do grada ići pješke kao prije 50 godina, ali činjenica je da nije  rijetkost da se kćerka studentica sa Relje do faksa prevozi  automobilom.  
GRAD MANEKENKI I  BOGATUNA
Zanimljivo je pogledati u  što su se na Poluotoku pretvorili mnogobrojni i raznovrsni dućani zbog kojih su ljudi nekada u predvečernjim satima dolazili u grad. U zadnjih  desetak godina potpuno su  nestale male trgovine, drogerije, željezarije, i sve ostale  vrste trgovina u kojima se moglo nešto korisno kupiti. Moja  prijateljica ima susjede, stariji  bračni par, koje jednom mjesečno odveze autom da siroti  kupe neophodne stvari za domaćinstvo, jer je ljudima te  dobi jako teško pješačiti nekoliko kilometara do najbliže  takve trgovine. A onaj koji  zaluta u naš grad može zaključiti samo jedno – Zadar je  grad bankara, zlatara i manekenki. Zašto manekenki?  Jednostavno. Na Poluotoku je  pravi raj za nekoga kojem se  život sastoji od šminkanja i  odijevanja. Mislim da smo  prenamjenom čuvene samoposluge na Kalelargi oborili  sve rekorde u broju trgovina s  kozmetikom, jer ih u krugu od  par stotina metara ima, vjerovali ili ne, čak pet komada i  to na tolikoj kvadraturi da se  čovjek uistinu pita za koga je  sve to. Ispada da Zadrani žive  tako da dođu u grad, otiđu u  jednu od 237 banaka koliko ih  ima na Poluotoku, dignu novce, kupe nešto zlatnine tek  toliko da se nađe u smočnici  ako naiđu gosti, otiđu u jedan  od mnogobrojnih butika po  krpice, kupe si usput nešto  kozmetike, i na kraju sjednu  na sat-dva u kafić.
Zanimljivo je to s buticima.  Nekada si imao velike robne  dućane u kojima se po normalnim cijenama moglo kupiti svega, a u kojima su radile  uniformirane prodavačice  srednjih godina koje bi ti sa  vrata rekle “dobar dan” i poslužile te onako kako kako  dolikuje. Sve se to pretvorilo u  gomilu malih butika u kojima  rade nezainteresirane (čast rijetkim izuzecima) ljepotice, a  gdje je izloženo nekoliko štraca s cijenom kao da su od zlata  pravljene i gdje se normalan  čovjek teško može odjenuti.
Stoga mi je vrlo neukusno  čuti stanovnike Poluotoka koji  nešto gunđaju protiv takve ponude. Što će vam aluminijska  folija, žarulja, hrana ili odjeća.  Imate svega što prosječnom  Hrvatu treba, samo što to ne  znate cijeniti. 
GRAD PROMETNOG  NEREDA
Ovo je poglavlje koje u svojoj opsežnosti zahtjeva poseban članak koji vam i  obećajem uskoro, ali mi ćemo  za sada biti kratki i zadržati se  samo na našoj temi, a to je  centar grada, grada kojega  stari Rimljani svojevremeno  nisu gradili da bi njime svaka  šuša paradirala u svome autiću i pravila nered. Zadar je  problem sa prometom imao i  ranije, ne onda dok je u gradu  bilo stotinjak vozila, nego od  onda kada je i širem krugu  bilo omogućeno da se motorizira. S vremenom su se  prometnice širile, ali ne toliko  brzo da bi pratile rast broja  vozila tako da danas imamo to  što imamo. Ne smijemo zaboraviti da su vozački ispit u  ona davna vremena polagali  odrasli i kulturni ljudi, dok  danas to može svaki polupismeni balavac, rezultat čega  je vidljiv na svakom metru  asfalta. Problem je u tome što  većini vlasnika, auto ne služi  za neophodan prijevoz i putovanja, nego isključivo za vozikanje i prenemaganje. Sve  se to, moramo priznati uzobjestilo, tako da danas imamo  ljude koji sa Voštarnice (i to  onoga donjeg djela) ili Relje u  grad dolaze autom. Ali vratimo se stanovnicima Poluotoka, jer oni su u ovoj priči  najveće žrtve. Uzmimo npr.  vas koji živite na Boriku, Diklu ili Sokinom brigu. Zamislite da vam netko naplaćuje to  što parkirate pred vlastitom  kućom, da vam po kuhinjskim  prozorom trube i smrde, da  vam za svaki povratak kući  treba 15 minuta stajanja u  koloni, ili što je najgore, da  vlastitom domu ne možete  prići bliže od 200-300 metara i  da se uopće nemate gdje parkirati. Ne bi vam bilo pravo.  Zato većina ljudi s Poluotoka,  kada konačno nađe pristojno  mjesto za svoj auto, isti više i  ne pokreće, osim ako nije u  pitanju požar, bolest, rođenje  ili smrt.
GRAD DOBRO ODGOJENE MLADEŽI
Početak svake školske godine neobično veseli svakog  stanovnika Poluotoka. Manja  djeca se nakon ljeta iz svojih  vikendica, od baka i djedova,  sela i otoka vraćaju još veći,  preplanuliji i, što je najgore,  još glasniji, ali to je tako u  svakom urbanom kvartu. Problem su srednjoškolci. Ne svi  naravno, ali oni koji svoje slobodno vrijeme provode gluvareći po centru grada, evidentno da. Kada sam ja nekad  davno bio mlad, postojao je  Studentski klub, Omladinski  dom, a oni jednostavniji organizmi su išli na mjesta gdje  se moglo i zaplesati uz disco  muziku. Danas su ta mjesta  pretvorena u kafiće, dućane, a  čemu danas služi Omladinski  dom, nikome baš nije jasno.  Dio mladih kojima su roditelji  bespućima hrvatske zbiljnosti  došli do nešto novaca, zabavlja se tako da divlja sa svojim  vozilima po gradu, dok oni  koji to nemaju vrijeme provode sjedeći na rivi uz cigaretu  i bocu “moćne alkoholne pijače”. Do prolaznika koji se u  večernje sate pokuša prošetati  gradom, tada dopiru neljudski  urlici i krikovi, a zanimljivo je  i pogledati koliki je promet u  onih nekoliko dućančića u Varoši, na kojima piše da se  duhanski i alkoholni proizvodi ne prodaju mlađima od  18 godina. 
Omladina voli u kasnim  noćnim satima prošetati “Kalelargom starom, putem Tri  bunara”, ali naravno samo u  pjesmi. U stvarnosti, na užas  normalnih građana koji bi malo i spavali, to se svodi da  divljačko urlanje i naganjanje,  a ako se i zapjeva, to nije “O  zadarska pismo mila” nego pijano revanje nečeg iz prigodnog “novokomponovano –  dalmatinskog” repertoara. Poluotočani pak najviše vole kada im mladi naraštaji u svojoj  obijesti počnu skakati po parkiranim automobilima, razbijati retrovizore i raditi slične  stvari, za koje će se sigurno  pokajati pri subotnjoj ispovjedi.
GRAD POREMEĆENIH
Zanimljivo je koliko naš Poluotok privlači ljude koji imaju problema sa samim sobom.  Ako je netko malo dezorijentiran, poremećen ili nešto  slično, taj neće lunjati svojim  kvartom i tamo dosađivati  susjedima. Ne, nikako! Odmah na Poluotok, derati se  meni pod prozor. Osim tih  koji dolaze, u gradu ima dosta  autohtonog i psihički poremećenog življa, a svi su se  nekako koncentrirali oko moga doma. Kada netko voli vikati i slušati glasnu muziku, a  živi u kućici na brijegu to i nije  neki problem. Problem je kada to radi u stambenoj zgradi  u ulici u kojoj sve odjekuje, a  takve su manje-više sve ulice  na Poluotoku. Dovoljno je da  netko iza ponoći, glasnije govoreći, prošeta s jednog  kraja  grada na drugi, pa da probudi  nekoliko ljudi, a zamislite kako je onda onima koji u blizini  imaju neki kafić. S druge strane, kažu nam da se treba žrtvovati za turizam i malo pretrpjeti preko sezone, a sve za  ljubav naših gostiju. Sve je to  naravno demagoška hipokrizija ljudi koji se u grad spuste  radi zabave i da vide kako ide  biznis, a onda se vrate i mirno  spavaju u svojim trokatnicama. 
Kao primjer nečuvenog terora ispričat ću vam koliko  građani vole takozvane feštice  u ljetnoj sezone. Feštice su  nečija novija izmišljotina koja  nikada nije ni postojala, iako  je teško govoriti o tradiciji u  gradu koji je u svojoj novijoj  povijesti doživio toliko promjena. Sastoje se od toga da se  ispred ugostiteljskih objekata  peku sardele (kontaminacija  dišnih organa) i, što je daleko  ozbiljnije, sviraju dalmatinske  pjesme (teška kontaminacija  ušiju). Klapsko je pjevanje u  zadnje vrijeme postalo dio turističke ponude koja se pruža  turistima kojima je pak jedini  cilj što manje potrošiti, kupiti  kuglu sladoleda ili fetu pizze  za osam osoba, prošetati se po  rivi i diviti se Pozdravu suncu  jer je besplatan. U stvarnosti,  pojedini orkestri (opet, čast  rijetkim izuzecima) zabavljaju  sami sebe, a što je najgore,  zbog alkohola ili možda zato  što cijeli život sviraju iste pjesme pa im je dosadilo, nakon  nekog vremena izgube osjećaj  za mjeru i sve se pretvori u  grozno zavijanje pri kojem se  postojeća melodija izobliči do  neprepoznatljivosti, a što je  sve skupa strašan atak na uši i  psihu normalnog građanina.  Isto je i sa bilo kojim dijelom  grada u kojem postoji neki  kafić, i moglo bi se dogoditi da  poneki stanar u očaju poduzme mjere o kojima se obično  čita na stranicama crne kronike.  
I za kraj, kao prigodan zaključak ovome sumornom  tekstu jedan mali OGLAS:  Mijenjam trosoban, sunčan i  komforan stan u centru grada  (prvi vlasnik), za odgovarajući  smještaj na Boriku, Diklu, Sokinom brigu, Stanovima…  Možete me potražiti u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan gdje  se trenutno u miru i tišini  odmaram od ljetne sezone na  Poluotoku. Hitno!

 KAKO GRAĐANIMA POLUOTOKA TRGOVINE ŽELE DOBRO JUTRO

Ova je priča sasvim slučajno vezana uz popularnog Keruma, i to zbog toga jer se njegov dućančić (cca 100m2) nalazi ispod moje spavaće sobe. To bi mogao biti bilo koji stan u gradu, jer svi koji u njemu žive imaju slične probleme. Naime, ako stanovnik Poluotoka želi malo i spavati, to može samo ako čvrsto zabravi prozor tako da bar malo smanji dotok buke, bilo da se radi o brbljavim prolaznicima, razularenoj mladeži (do 60 godina) ili dostavnim vozilima. Pritom je jako teško i disati, ali tko još misli o tome.
Cirkus počinje u 5 (pet!) sati ujutro. Zamislite vi, sretnici koji imate vlastitu kuću sa dvorištem negdje na periferiji ili u susjednim mjestima, kako vam u to doba pod prozor sobe u kojoj mirno spavate uz leđa bračnog druga svoga (zbilja, kako se danas zove bračni drug? Možda bračni gospodin?) dolazi dizel kamion koji još malo radi u leru i gasi se uz duboki uzdah stroja. Onda vozač izlazi i zalupi kabinu, te otvori ona bočna klizna vrata koja na žalost ne klize, kako im to ime kaže, nego se rolaju stvarajući relevantnu buku. Još je gore ako je stigla prodavačica koju šofer poznaje, pa joj gromoglasno zaželi dobro jutro uz usklik: “A di si mi ti mala, nedilje ti!” Onda se, nakon što je istovario teret, procedura, uključujući pozdrav, ponavlja i pri odlasku. Sve se to, između 5 i 6 sati ujutro, naravno ponovi nekoliko puta, ovisno o broju dostava i kulturi vozača, jer, vjerovali ili ne, ima i onih (svaki peti) koji to nastoje obaviti što je tiše moguće. Ali, nisu krivi vozači, jer sve je to nemoguće obaviti, a da se ne probudi pola ulice. Krivi su oni koji im to dopuštaju.