Kroz molatski logor je prošlo od 10 do 20 tisuća ljudi

Predstavnici Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra i Zadarske županije u srijedu su na otoku Molatu prigodnim programom obilježili kapitulaciju Italije i 78. godišnjicu oslobađanja fašističkog logora Molat.
Dakle, toga kasnog ljeta 1943. godine Zadar je bio pod kontrolom fašističke Italije. Zadar i njegovo uže područje sustavno je pljačkano, uništavano, rušeno, a stanovništvo terorizirano uz zabranu materinjeg jezika i pisma, što nam je potvrdio i Nikola Dobre, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Zadra i Zadarske županije.
– Moj mi je otac zabranio da idem u školu, koja je bila pod vlašću tadašnje fašističke uprave, kazuje Dobre.

Teško razdoblje
Kapitulacija Italije dogodila se 3. rujna, 1943. godine potpisom Primirja sa saveznicima u mjestu Cassibile na Siciliji, a službena objava kapitulacije zbila se 8. rujna, 1943. godine. Dan kasnije, 9. rujna Saveznici započinju masovno iskrcavanje kod Taranta i Salerna u Južnoj Italiji, što se smatra danom potpunog kraha talijanskog fašističkog režima, odnosno praktičnom kapitulacijom.
Bila je to jedna od najradosnijih vijesti koja se širila svijetom, a poseban odjek imala je i u Hrvatskoj. To je jedan od najznačajnijih datuma vezanih za Zadar i njegovu slobodu, jer su se stvorili preduvjeti za prestanak odredbi Rapalskog ugovora iz 1920. godine.
– Iznimno me žalosti činjenica kako mlađe generacije vrlo malo znaju o stradanjima pod fašističkim režimom. Nadam se kako će naš projekt pretvorbe logora na Molatu što prije biti dovršen, te kako će Ministarstvo kulture i medija napokon stvar uzeti u svoje ruke i logorski kompleks tretirati kao kulturno dobro, rekao je Dobre.

U nečovječnim uvjetima
Kapitulacijom Italije stekli su se uvjeti za oslobađanje fašističkog logora na Molatu, koji je osnovan 30. lipnja, 1942. godine. Talijani su se na Molat, u uvalu Jazi, iskrcali 11. travnja, 1942. godine, te odmah uspostavili talijansku školu i otok preimenovali u Melada. U montiranim barakama i u nečovječnim uvjetima znalo je biti i do tri tisuće ljudi, iako je logor bio predviđen za znatno manji broj nesretnika. Djeca, žene i starci koji su dovođeni u logor iz Šibenika, Zlarina, Tisnog, Malog i Velog Iža, Dugog otoka i ostalih Zadarskih otoka, uključivo i mještane Molata kojih je u logoru bilo pedesetak, premlaćivani su i izgladnjivani, a mogućnost za bijeg bile su minimalne. Za cijelo vrijeme postojanja logora to je uspjelo samo jednoj manjoj skupini.
Na Molatu smo razgovarali s Borisom Matulićem, bivšim logorašem rodom s Molata, koji je kao šesnaestogodišnjak interniran iz osvete, jer mu je stariji brat Marin otišao u partizane.
– Do dana kada sam odveden u logor ispred naše kuće je dežurala talijanska straža u nadi da će pronaći mog brata, koji se pridružio partizanima. U logor sam interniran kao maloljetnik i živio sam u strašnim uvjetima, nedostojnim jednog čovjeka. Glad i strah sam osjetio više puta nego što se mogu sjetiti. U sjećanju mi je ostao jedan primjer kažnjavanja. Vojnici su nam često davali slane srdele za jelo bez imalo vode. Tako bi nas za kaznu ostavili da dehidriramo dva dana. Iz logora me spasio jedan talijanski liječnik koji me liječio od žutice, prisjeća se Matulić.
Zbog terora u logoru su u prvih osam mjeseci umrle 422 osobe, a tri puta tjedno dolazio je brod iz Zadra koji je vozio žrtve na strijeljanje. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s dvanaest drvenih baraka kapaciteta za 1.200 ljudi. Prema dosad poznatim podatcima kroz molatski logor je prošlo od 10 do 20 tisuća ljudi. Tijekom postojanja u logoru je umrlo 700, a strijeljano preko 300 ljudi. Kapitulacijom Italije 8. rujna, 1943. godine talijanski vojnici napustili su logor i preko Lošinja se vratili u Italiju.

Život nakon logora
Na žalost, za zločine na Molatu nije nitko odgovarao. Logor Molat i njegove žrtve trebale su biti civilizacijski iskorak za dužno sjećanje, kako bi se moglo kazati da su sve žrtve uistinu jednake i da sve zaslužuju našu pažnju i zahvalnost, smatraju u Udruzi antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra i Zadarske županije.
– Ja sam nakon rada tri godine bio bez posla, te sam početkom 50 – ih počeo ploviti. Oplovio sam cijeli svijet i upoznao svakakve ljude. Čak sam bio i u Sjevernoj Koreji. Danas su mi 94 godine, a i dalje se živo sjećam svih životnih događanja, dobrih i loših, zaključuje Matulić.