Razdioba dohotka u Zadarskoj županiji

Seminarski rad kojeg je načelnik zadarske Financijske policije izradio za poslijediplomski studij menadžmenta višestruko je koristan jer osim nejednakosti u raspodjeli dohotka u Zadarskoj županiji zorno svjedoči o neskladu u raspodjeli dohotka u zemlji, mada mu to nije bio cilj
Dva posto zaposlenih u Zadarskoj županiji u ožujku  2008. godine (podaci uzeti za  osnovu analize) primalo je  manje od 1.900 kuna, koliko je  zakonski određena minimalna  plaća. Slijedi 3,8 posto s  plaćom od 1.900 do 2.200 kuna, dok je od 2.200 do 2.500  primalo 6,1 posto zaposlenika,  dok je nešto više odnosno 6,9  posto primalo od 2.500 do  2.800 kuna, i tako redom.  Uglavnom plaće do 4.000 kuna  primalo je 47 posto svih zaposlenika u Zadarskoj županiji. Točno 19,7 posto je primalo plaću od 4.000 do 5.000  kuna.
76 posto do prosjeka
 Dvije trećine (66%) svih ovdašnjih zaposlenih imali su  plaće do 5.000 kuna, daljnjih  osam posto do 5.500 što čini 75  posto svih zaposlenih u Zadarskoj županiji. Dakle,  možemo skraćeno i pojednostavljeno kazati da je svega  četvrtina zaposlenih u Zadru  primala plaću jednaku ili veću  od tada iskazivanog državnog  prosjeka plaće. Od 6. do 8.000  kuna primalo je plaće 12 posto  zaposlenika. U konačnici 93  posto ljudi primalo je manje ili  jednako tome. Svega sedam  posto uposlenih u Zadarskoj  županiji imalo je primanja iznad takve brojke. Više od  10.000 kuna primalo je 1,7 posto zaposlenih koji bi po raspodjeli samog dohotka bili sloj  najbolje plaćenih, očito vrlo  malobrojan.
Ove vam podatke otkrivamo zahvaljujući seminaru koji  je Radoslav Bobanović, načelnik ovdašnjeg ureda Financijske policije, izradio za potrebe  svog poslijediplomskog studija  menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, a razlog da to činimo svakako je  pozicioniranje spram ostalih u  Hrvatskoj.
Rad nosi naslov “Razdioba  dohotka u Zadarskoj županiji”.
– Polazeći od toga da se za  jednu zajednicu (država, regija, poduzeće, javna ustanova) koja troši ili koristi  zatečena dobra za održavanje  postojećih struktura ili stvaranja nove dodane vrijednosti,  svakodnevno postavlja pitanje  objektivnosti – realnosti i  opravdanosti za utroškom, nekog sredstva, ljudskog rada  (umnog ili fizičkog), raznih vidova energije te opravdanosti  isplate visine dohotka za  određeni rad, ovim radom je  namjera odgovoriti jednom od  tih zahtjeva, a to je razdioba  dohotka u jednoj zajednici  (Zadarskoj županiji), kazuje  nam Bobanović smisao rada.
Ravnomjernija  raspodjela – izvor  rasta?!
Ravnomjernija raspodjela  dohotka omogućava veći broj  potencijalnih kupaca sekundarnih i tercijarnih potreba  kod pojedinaca i domaćinstava pa se time može utjecati na  ubrzaniji razvoj pojedinih područja, što u konačnici  također  doprinosi smanjenju broja nezaposlenih i većeg  ukupnog  blagostanja zajednice.  
 Shodno podacima izračunat  je koeficijent koncentracije  te  je osjenjen stupanj koncentracije isplaćenih dohodaka na  razini Županije. Ocjenjujući  stupanj nejednakosti u razdiobi dohotka i bogatstva između  osoba ili domaćinstava, u ekonomiji se koriste različite mjere. Najčešće je u upotrebi krivulja koncentracija koja se po  autoru zove Lorenzova krivulja.
Nerijetko se može uočiti da  je dohodak kao i veći dio bogatstva neravnomjerno raspoređen među pučanstvom. Kao  glavni izvor dohodovne nejednakosti javlja se disparitet u  bogatstvu među pučanstvom  koji je rezultat naslijeđa, poduzetničkih sposobnosti ili  sreće. Ono prouzrokuje znatne razlike u dohotku od vlasništva.
S druge strane, dohoci od  rada, koji čine oko 80% prihoda pučanstva, ravnopravnije  su razdijeljeni, no nejednakosti još uvijek postoje. Kao najvažniji čimbenici koji stvaraju  razlike u zaradama javljaju se:  razlike u sposobnostima i  vještinama radnika, razlika  među zanimanjima, intenzitet  rada, razine naobrazbe i drugi  čimbenici.
Što su, dakle, pokazali podaci:
– Koeficijent koncentracije  iznosi 0,2497829 što ukazuje  na činjenicu da je ukupna masa neto plaća među zaposlenicima na području Županije  neravnomjerno raspoređena.  Naime, 24% zaposlenih primaju veće plaće od prosječnih  što čini skoro 40% dohotka,  kada bi se od tih 24% plaća  zaposlenih preraspodijelila ka  onima koji je nemaju, tada bi  40% zaposlenika s najnižim  primanjima (nižim od prosjeka) primili od 5% do 30%  veće plaće, 20 % zaposlenika  ostali bi na istoj plaći, a koeficijent korelacije iznosio bi  nula, jedan je od komentara  autora.
Zaostajanje za  državnim prosjekom  diktiranim Zagrebom
Ono što izlazi izvan interesa  autora u ovom radu, ali nam u  Zadarskoj županiji može biti  interesantno da je vidljiv nesklad s nacionalnim prosjekom  primanja. U trenutku izrade  ovog rada prosječna je neto  plaća u zemlji bila oko 5.500  kuna (danas je kao što znamo  nešto niža). Ispada da je 66  posto Zadrana radilo za manje  od prosjeka države. Lako je  vidjeti da je prosječna plaća u  Zadarskoj županiji u isto vrijeme bila ispod 5.000 kuna. No  ovaj specifičan problem imaju  svi (gotovo svi) u Hrvatskoj jer  se prosjek kakav statistika  službeno vodi dobije sa – Zagrebom. Bez njega su odstupanja od takvog prosjeka u  svim ostalim područjima Hrvatske.
Naravno da će i ovaj podatak imati značenje za daljni  tijek Bobanovićeva znanstvenog i stručnog usavršavanja  jer, kako nam prenosi, krajnji  je cilj – rad – regionalni razvoj,  a upravo ovakvi podaci govore  o njegovoj nesavršenosti na  području Hrvatske.
Postoje, naravno, i drugi interesi i podaci kad su u pitanju  prihodi, a ne samo dohodak  koji bi građanstvu mogli biti  interesantni. Naime, unatoč  činjenici da ovaj rad itekako  upućuje na neravnomjernost  prihoda s osnova dohotka ne  može ni izdaleka objasniti postojeću razinu nejednakosti u  našem društvu, odnosno županiji. Za istinsku razinu nejednakosti valjalo bi imati i uvid  u prihode s osnova kapitala,  imovine pa i sive i crne ekonomije, što je pak nemoguće.

U ovom seminarskom radu obrađen je jedan uzorak  razdiobe dohotka na razini jedne županije (Zadarske  županije) koja nema posebnih specifičnosti u odnosu  na  druge županije u Republici Hrvatskoj. Podaci do kojih se  došlo ovim istraživanjem ukazuju da manje grupacije  zaposlenih primaju veći dio dohotka, odnosno da  više od  50% zaposlenih prima plaću manju od prosječne plaće.
U koraku daljnjih istraživanja isplaćenih dohodaka,  promatrajući ih kroz kategoriju zaposlenika javnih službi  (istih radnih sposobnosti i stručnosti) i zaposlenika u  privatnom sektoru, dobili bi također zanimljiv podatak.  Naime, uz poznate polazne kriterije obračuna plaća koji u  javnom sektoru imaju zajednički nazivnik (koeficijent  propisan Kolektivnim ugovorom) koji je značajno veći od  zakonom propisanog minimuma, kod privatnog sektora on se  utvrđuje više na burzi rada s time da mu je polazna osnovica  upravo minimalna zakonom utvrđena plaća, početne razlike  su znatne. Uzimajući ta dva bitna parametra, i u tom dijelu  analize, utvrdilo bi se kako su radnici u javnim, državnim  službama za isti ili slični posao plaćeni više, dok su direktori,  predsjednici uprava (menadžeri) u privatnim poduzećima i u  poduzećima u kojima se dijeli privatno i državno vlasništvo  izrazito dobro plaćeni, odnosno, mali broj zaposlenih vuče  najveći dio dohotka, što je i potvrđeno ovim  istraživanjem.
Obrađeni podaci mogu biti interesantni sindikatima i  određenim političkim, gospodarskim krugovima pa i  civilnim-građanskim zakladama u dijelu novih promišljanja  i iznalaženja modela pravilnije raspodjele dohotka, u namjeri  stvaranja veće socijalne sigurnosti i blagostanja. Naime,  istraživani model je ukazao na ekstremno odstupanja gdje je  najveći isplaćeni dohodak veći 13 puta od najmanje  isplaćenog. Ta činjenica i druga koja nije bila predmet  istraživanja, a važna je u donošenju konačne ocjene, je da  u Zadarskoj županiji 14 tisuća osoba ili 9 % od ukupnog  stanovništva traži posao, postaje važni čimbenik u traženju  mjera k povećanju broja zaposlenost, ravnomjernijoj  raspodjeli dohotka time i ukupnom blagostanju.