Jabuke i jabučice

Materi su došli neki prijatelji, pa me natjerala da ih za vikend vodim na Plitvice. Baš kad sam mislila da nema gore stvari od glumljenja turističkog vodiča, shvatila sam da od gorega može biti gore. Buretina i smrzotina, a ja u tankom šuškavcu, još me i smočilo. Spustila sam staroj preko mobitela sve svece i bližu i daljnju rodbinu. Njoj i njenim glupim idejama da se kilavim s ljudima koji su po onoj buretini više nego oduševljeni našim prirodnim ljepotama.
Hladnoća mi je toliko ušla u kosti da sam se pokrila s inbotidom, dekom i još raspalila klimu na 30. i naravno da mi ni to nije bilo dovoljno da se ugrijem..
Ostatak vikenda provela sam uz teve i kompjuter. Pogledala hrpu dosadnih filmova koji su mi se nudili na domaćem kanalu i prosurfala po fejsu. Od dosade čak i po profilima prijatelja koji su mi samo prijatelji na fejsu. I shvatila da većinu ljudi već dugo, ali stvarno dugo nisam ni vidjela ni čula. Ali prelistavajući po profilu, shvatila sam da ni nisam trebala jer u svakom trenutku, od kada se to pojavilo taj glupi fejs, znaš i gdje su bili, što su radili… Neki fakat život žive na fejsu i znaš sve o njima iz sata u sat: kakvog su raspoloženja, što su jeli, kako spavali, s kim se šetali, pili pivo, gledali utakmicu, kako proveli jutro, dan, noć…
Više od nekoliko puta mi se dogodilo da se s dragim prijateljima nađem nakon određenog vremena i stvarno ne znam što bih pričala s njima. Nije bilo nikakvog faktora iznenađenja, nisu mi mogli prepričati ni jednu novost iz svog života, a što čega god smo se dotakli, to sam ionako znala iz fejsa.
– Jbte Mare, rekla sam Mariji koju nisam vidjela dobrih pet mjeseci, a da nisam bila ni svjesna da je prošlo toliko, ne znam što bih pričala s tobom kad preko škatule od laptopa znam i di si i s kim si i kako provela tih pet mjeseci od kada se nismo vidjele. I znam tko te nanervirao i privatno i poslovno, gdje si putovala, kupala se i spavala. Imam filing da pijemo kavu samo da popijemo kavu.
Mare se nasmijala. Kaže da ni ne izlazi previše, a kompjutor joj je najbolji prijatelj u posljednje vrijeme.
Ni to dobro, rekla bi moja baba bodulica. I da, baš nije jer mi se čini da smo svi manje počeli i izlaziti i družiti se, a najmanji je problem kriza jer se uvijek može skucati neka lovica za pićence, barem u kvartu.
Sve mi se čini da ću se isključiti sa društvenih mreža koje su sve manje društvene, a sve više nedruštvene. Razlog tome je i to što ti svaka budala može ako ne direktno, a onda barem preko zajedničkih prijatelja virkati u slike, statuse i privatnost. I zato više ne pišem ništa po fejsu, odlučila sam ga ni ne listati, a sve mi se više čini da ću ga i ukinuti. Pa da bar s frenovima kao u dobra stara vremena imam o čemu pričati kad se vidimo. Svejedno: jednom tjedno, mjesečno, godišnje, kad svratim u Zagreb, Split…
Evo je partio i Steve Jobs. A jabuke više ne mirišu kao sa stabla susjede Sonje, a asocijacije na riječ jabuka s vremenom su postale upravo vezane uz Jobsa.
Ponekad se poželim vratiti u kasne osamdesete. Ne modno, nego tehnologijski. U vrijeme kad nije bilo mobitela, igrica, plejstejšna ni ajfona. U vrijeme kad su se djeca penjala na stabla, igrala kukala po dvorištu i igrala graničara, dide i babe, preskakala laštik, i drugih igara kojih se danas rijetko tko i sjeća. Sretno moje djetinjstvo R.I.P., današnja djeca ni ne znaju što propuštaju. Bojim se jedino, ako se ne udam, a ni to nije neka garancija, da pod stare dane, budem li pri zdravoj pameti, neću imati s kim u staračkom domu ni popiti kavu ni proćakulati. Jer ćemo se vjerojatno dopisivati preko nekakve jabučice ili će nam ista čitati i teleportirati misli, u slučaju ako imamo alzhajmera.
Mare ([email protected])