Kako su se šestorica branitelja iz Murvice kroz četnike probili do Zadra?

Slika korisnika valentinam
NEISPRIČANA PRIČA
Tog 5. listopada 1991. na drugoj strani bojišnice, u Murvici, pripadnici 1.A satnije 112. brigade: Jure Butić, Svemir Bobanović, Ivica Prtenjača Pajo, Davor Prtenjača, Renato Vukić i Vlado Lučić, mislili su da im je taj dan posljednji u životu
Siniša KLARICA
Jure Butić drži svoju fotografiju iz braniteljskih dana 1991. godine

Novinar, 'oćeš li jednu pravu priču iz obrane grada, a ne ova, uvijek ista pričanja političara, zazvala me grupa hrvatskih branitelja naslonjenih na Dračevačku kulu. Tog 5. listopada 1991. na drugoj strani bojišnice, u Murvici, pripadnici 1.A satnije 112. brigade: Jure Butić, Svemir Bobanović, Ivica Prtenjača Pajo, Davor Prtenjača, Renato Vukić i Vlado Lučić, mislili su da im je taj dan posljednji u životu.

- Naš zadatak bio je spriječiti Kninski korpus da se spoji s postrojbama JNA u bazi Šepurine. No dva dana prije s položaja smo se povukli prema Briševu. Netko je pronio glas da je pala Murvica, ali se ubrzo shvatilo da to nije istina te smo se vratili na položaj u Murvici, rekao je zapovjednik skupine Davor Prtenjača.

Nakon što su zapovjednici satnije Žoni i Rade Maksan vratili vojnike na položaj, nastavio je Svemir Bobanović, sva šestorica su prisegnuli da se neće, premda po cijenu života, povući s položaja nedaleko od raskršća Briševo – Murvica - Smoković.

Srpska taktika

- Znali smo, ako se povučemo, više nema tko braniti Zadar, a u nama je 'kuvalo' jer su u to vrijeme napadani Vukovar, Šibenik, Karlovac i mnogi drugi hrvatski gradovi. Ni danas ne znamo je li uopće bilo nekakve pričuvne linije iza nas prema gradu, rekao je Bobanović.

Srbi su imali zanimljivu taktiku. Svaki dan bi palili tenkove, pravili "fintu" kao da će krenuti, a onda bi stali. No tog 5. listopada, oko 14 sati, nisu stali. Jedan tenk T-55 opalio je granatu baš u kuću na kojoj je, kao izvidnik, stražario Jure Butić. Davor Prtenjača htio je uzvratiti raketnim bacačem "zolja", ali ga je Svemir Bobanović spriječio. Da je to učinio, sigurno bi ih četnici dokrajčili. Ranjenog Butića, trebalo je zbrinuti, ali je ulica ispred kuće odjednom bila puna četnika koji su stajali uz šest tenkova. Magistralom su već prolazile kolone tenkova i transportera pa su hrvatski branitelji ostali odsječeni. Prije nego je tenk još jednom opalio, prebacili su se u podrum susjedne kuće.

- Bili smo potpuno opkoljeni, ali je u tom podrumu počela drama. Čuli smo kako kat iznad nas četnici sviraju harmoniku, a nas šestorica smo se stisli u 10 metara četvornih. Pored prozora od podruma, prošla su dva vojnika i bilo je dovoljno samo da pogledaju unutra i da nas primijete. Nakon 45 minuta, uslijedilo je nekakvo primirje, bolje rečeno zatišje i mi smo se iz tog malog podruma, od kojeg su četnici bili udaljeni svega 2 metra, prebacili u susjedni kokošinjac, rekao je Vlado Lučić.

Skrovište u kokošinjcu

Kokošinjac je bio pun slame kojom su se hrvatski vojnici pokušali zatrpati, kako ih ne bi otkrili. No mjesta pod slamom nije bilo za sve, pa je Vlado Lučić ostao čučati pored sjenika, a njegovi suborci pokušali su ga zatrpati preostalom slamom. Za nesreću, Lučiću je tad ispao mali ranac sa streljivom kojeg je primijetio neprijateljski vojnik. Vojnik je podignuo mali ranac i viknuo kolegi: "Vidi, ustaše imaju kalašnjikove!"

- Četnici su tad bili 30 cm od Vladine noge, ali nam oni nisu bili jedini neprijatelj. Problem su bile kokoši koje su počele skakati po nama i onom sjenu kojim smo bili zatrpani. U međuvremenu, Murvica je već gorila naveliko, pričao je Ivica Prtenjača Pajo.

Prema onom što je dalje rekao Vlade Lučić, jedan od četnika bacio je šibicu u slamu, ali se ona nije zapalila, pa je od kolege zatražio upaljač kojeg ovaj, srećom, nije imao. Srećom je i uskoro pala noć pa su se oko 20 sati hrvatski branitelji odlučili na proboj. No, kako je pokriven slamom čučao pet sati, Lučić se ukočio pa su ga ostali morali masirati kako bi se ispravio i prohodao.

- Bilo je nemoguće probijati se prema zapadu i Briševu, prema jugu i Zadru te prema sjeveru i Poličniku. Tako nam je ostalo samo probijanje prema neprijateljskom uporištu Smokoviću. Neposredno pred ulazak u Smoković, skrenuli smo prema tadašnjoj aerobazi. Probijajući se uz zaselak Opačiće, izbili smo ponovno na magistralu, prisjećao se ranjeni Jure Butić koji je bio iz obližnjeg Briševa i dobro je poznavao teren.

Susret s četnicima

Šestorica hrabrih branitelja izbila su na Jadransku magistralu, ali tu drami nije bio kraj. Nakon što su se uputili prema Crnom, stotinjak metar dalje vidjeli su upaljene cigarete i skupinu četnika kako idu ravno na njih. Odmah su se sklonili s magistrale i krenuli na zapad, put Briševa. No onda se dogodio najdramatičniji dio proboja.

- Mislili smo da je sve gotovo, ali smo izbili na dvojicu četnika. Četnik je pitao tko smo, a Svemir mu je rekao: 'Vojska bre!' Na ponovno pitanje tko smo, meni je sinula rečenica: 'Drina specijalci!' Nekoliko dana prije, čuo sam na radio vezi kako se četnici služe tim nazivom. Opet ti četnici pitaju Svemira ima li nekakvo oružje sa sobom, a mi smo odgovorili da idemo u Zadar. Pajo ih je čak pitao, gdje su naši (četnici)! U to je Davor Prtenjača otkočio svoje oružje i tad nije bilo sumnje da su četnici znali da smo Hrvati. Međutim, već su bili na nišanu. Kad smo ih već prošli, čuli smo kako za nama viču: 'Vi niste normalni. Kako ćete u Zadar kad su tamo ustaše!' No mi smo već 100 metara bili u slobodi i više nam ništa nisu mogli, rekao je Vlado Lučić.

Filmska priča

Probijajući se cijelu noć, potpuno iscrpljeni, napokon su stigli do zadarskih hotela na Boriku. Prije toga, kod vodovoda na cesti Zadar – Ražanac uspjeli su zaustaviti kombi ZNG-a i predati ranjenog Butića. O svojoj putešestviji, vrijedne filmskog zapisa, hrvatski branitelji Murvice šutjeli su sve ove godine. No jedan od njih, Vlado Lučić koji je iz Bugojna došao braniti Zadar, nije više mogao trpjeti. Svake godine obilježavanje Dana obrane Grada Zadra održava se na Dračevcu te se većinom priča o događajima na tom dijelu bojišnice. Hrvatska priča sa zapadne strane do sad se nije čula pa su branitelji odlučili ispričati je, kako bi se sačuvala istina. Svemir, Davor, Vlado i Pajo cijeli su rat proveli zajedno u postrojbama 4. gardijske brigade i to na najtežim bojišnicama u kojima se kovala hrvatska sloboda. Kad su se probili iz Murvice, nisu se probili do mirovine nego su već nakon nekoliko dana sudjelovali u bitkama za obranu grada i drugih dijelova Hrvatske. Nažalost, za ovu priliku nisu mogli pronaći Renata Vukića kako bi se još jednom skupili, pored danas već srušene kuće u kojoj su se događali najdramatičniji trenuci njihovog života.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (21 glasova)