Pokojnicima u spomen izrađuje - vizitke!

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika valentinam
O pomalo neobičnom hobiju, svom životu, Domovini, vjeri... govori umirovljeni Amerikanac iz Ždrelca
Amerikanci imaju sličan običaj kada netko umre. U spomen na tu osobu izrađuju malu plastificiranu karticu koja s jedne strane ima sliku preminule osobe i najosnovnije podatke, a s druge strane je obično neki svetac ili Majka Božja - kaže Vito Juravić
Krešimir BUKVIĆ / Arhiva Vite JURAVIĆA
Počast pokojnima - Dio Vitinoga višedesetljetnoga opusa

Vito Juravić iz Ždrelca na otoku Pašmanu ima neobičan i zanimljiv hobi. Kao iseljenik iz rodnog mjesta u Sjedinjene Američke Države, u koje je otišao još kao mladić, Vito je, ostavši trajno vezan za svoju domovinu, počeo izrađivati svojevrsne vizit karte za sve preminule sumještane. I ne samo za njih, ponosni je Ždrečanin, što će uvijek rado istaknuti, iako zaljubljen u svoje mjesto, izradu vizitki proširio i na brojne druge drage mu ljude, ne samo iz Ždrelca, povezujući se na taj način, kako ističe, s Hrvatskom, s Dalmacijom, s otocima, sa životom koji je ostao daleko iza njega.

- Amerikanci imaju sličan običaj kada netko umre. U spomen na tu osobu izrađuju malu plastificiranu karticu koja s jedne strane ima sliku preminule osobe i najosnovnije podatke, a s druge strane je obično neki svetac ili Majka Božja.

Kakve vi kartice izrađujete?

- Moje kartice su drugačije jer imam mnogo više informacija o preminulom/preminuloj, te uz sliku sveca ili Majke Božje najčešće i birane stihove/pjesme/citate.

Povezanost s Domovinom

Kad ste se time počeli baviti?

- Počeo sam prije dvadeset godina i do sada sam napravio na desetke takvih kartica. Radim ih u 20, 30 pa i 40 komada i šaljem prije svega rodbini preminulog/preminule, naravno ne zaboravljajući ostaviti i sebi nekoliko primjeraka.

Što vam to znači?

- Domovina mi puno znači i na ovakav način se osjećam povezanim sa svojim krajem i ljudima i sretan sam kada mogu pomoći, pa makar i na ovakav, simboličan način.

Vito potom dodaje:

- Osim vizitki izrađujem i kalendare kao i različite druge uporabne i ukrasne predmete povezane s domovinom, najčešće sa šahovnicom.

Vizitke, kako doznajemo, nisu jedina poveznica ovog iseljenika s domovinom. Juravić je član hrvatskih klubova u New Yorku, gdje živi od prvog dana iskrcavanja na američko tlo, te je do sada bio sudionikom svih humanitarnih akcija koje su Hrvati u dijaspori organizirali za pomoć domovini.

- Kada god imam priliku družim se s našim ljudima i to najčešće na kuglanju. Imamo i svoj klub mi s Pašmana koji zovemo Klub otok Pašman i ponosan sam što je upravo naš klub prvi prikupio i poslao novac i robu u Hrvatsku za vrijeme rata, u Krizni štab Biograd. Nekada je bilo puno više hrvatskih klubova, no kako generacija nas koji smo izravno došli iz Lijepe naše polako stari, a mladi su u nekom svom điru, iseljeničkih je klubova sve manje. Naš je stup oko kojeg se najviše okupljamo, naša poveznica - hrvatska crkva na Manhattnu.

Bog nas štiti

Zanimljivo je za spomenuti da je Juravić bio i u II. sv. ratu, a i u Domovinskom, što će i on sam rado, kroz smijeh, istaknuti.

- Život mi nije bio lak. Majku Mariju sam izgubio kad sam imao nekoliko mjeseci pa je otac Križe ostao udovac s tri sina. Uz mene kao najmlađeg, i dva starija, Vjeka i Stanka. Bilo je to ratne 1942. godine pa su ga partizani pozvali u vojsku. No, kada se pojavio s tri sina u naručju, rekli su mu: Idi ti kući, imaš se ti o kome brinuti. I tako, i ja sam bio u II svjetskom ratu, makar na kratko!

Kaže i da ga nije mimoišao ni Domovinski rat, no u tom slučaju bez poziva, na pomoć domovini samostalno se odlučio.

- Nisam puno razmišljao kada je zaratilo u mojoj domovini. Pridružio sam se odmah ljudima koji su čuvali naše mjesto i ne samo mjesto, svjestan da se ratne strahote vrlo brzo mogu proširiti. Nisam se bojao jer sam i onda, kao i sada, znao da me čuva Bog. Vjera mi je puno bitna i znam da je iza mene Bog, da me štiti, da s istinskom vjerom nema straha. Jer, danas će vam mnogi ljudi reći da vjeruju, da mole,a li kada ih malo bolje upoznate vidjet ćete da su puni strahova, sumnji, nedoumica... Kod mene toga nikada nije bilo, tih dvojbi. Znao sam da je moj zaštitnik Bog i to me vodilo kroz život, a, kako sam već istaknuo, da je bilo lako - i nije!

Vito je, spomenuto je, ostao bez majke, a otac se ponovo oženio i u drugom braku dobio još dvoje djece, kći Ružu i sina Ljubu. Bili su siromašni pa je još maloljetan Vito otišao s nepunih 17 godina na brod navigati.

- Ukrcao sam se na brod Tankerske plovidbe kao konobar i kada smo pristali u New York, izašao sam i - peh! Zakasnio na ukrcaj za natrag.

Kako dodaje, to je onda bio najčešći način useljenja u SAD čemu je i on pribjegao.

- Imao sam strica Matu u New Yorku koji mi je pomogao i našao posao u jednom restoranu u Harlemu. Radio sam samo s crncima, a kako je taj kvart bio na zloglasnom glasu, policije baš i nije bilo, tako da nisam morao strepiti hoće li me vratiti natrag u bivšu Jugoslaviju. Neko vrijeme sam radio i u restoranu jednog našeg čovjeka, Šime Šokote iz Ždrelca, a onda sam vrlo brzo upoznao i svoju suprugu Mariju koja je također iz naših krajeva, s otoka Suska, no koja je, za razliku od mene, legalno ušla u SAD svega nekoliko mjeseci prije mene i radila kao krojačica. Kako bih i ja legalizirao svoj život u Velikoj Jabuci otišao sam jedan dan brodom u Irsku, gdje sam ostao 24 sata, te se onda vratio, ovaj put ušavši legalno u zemlju. Nakon pet godina dobio sam i državljanstvo, a u međuvremenu moja smo supruga i ja kupili kuću u Astoriji, te dobili svoje prvo dijete, sina Antonyja te tri godine kasnije i kći Viktoriju.

Konobarski posao

Radišan, spreman potruditi se kako bi osigurao egzistenciju svojoj obitelji, Juravić mijenja poslove, kako se to popularno kaže - brzinom munje!

- Mislim da sam u svom radnom vijeku promijenio najmanje 65 restorana jer sam stalno bio u potrazi za boljim radnim uvjetima, boljom plaćom. Nije mi bio ni najmanji problem promijeniti posao, kao ni raditi doslovno dan i noć. Pomoći nisam imao ni od koga. Supruga Marija i ja smo sve stekli svojim rukama i u kratkom roku osigurali svojoj obitelji pristojan životni standard. U Hrvatsku smo se vratili prvi put nakon osam godina od odlaska i od tada nema godine da nisam bio ovdje. Kako sam rano otišao u invalidsku mirovinu jedan dio godine bih proveo u SAD, a jedan dio u mom rodnom Ždrelcu, gdje sam napravio i kuću. I tako radim i dan danas.

Prisjeća se Vito brojnih uspomena iz života u gradu koji nikada ne spava, posebice mnogih poznatih osoba koje je imao priliku upoznati radeći u restoranima, uključujući i neke vrlo poznate i skupe.

- Radio sam u restoranima s prihvatljivim cijenama, kao i onima gdje je boca vina znala biti i 10 tisuća dolara, što naravno nije bio problem jednom Tonyju Bennettu ili Johnu Lennonu i Yoko Ono, koji su tamo dolazili. A kako sam bio povezan i s našim ljudima upoznao sam i sve naše poznate ljude, počevši od političara do pjevača koji su dolazili u New York poput meni dragih Marka Novosela i Đuke Čajića. Iako se puno radilo, za druženje s našim ljudima se vrijeme pronaći moralo, pogotovo ako ste kao i ja zafrkant po prirodi. To me, zapravo, na neki način i spasilo u životu jer sam uvijek gledao vedriju stranu, spreman zabaviti se, pogotovo u svom klubu za kuglanje koji mi puno znači i koji okuplja nas Hrvate u New Yorku - zaključuje Vito.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno