Iskupljenje u Zagrebu

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
amadriapark.com
Grad Zagreb

Ja sam ateist, kaže mi gospodin u Zagrebu na piru moje rodice Ines, dok sam pušio na friškom zraku uz jezero Jarun. »Vi ste« govori šjor Krasniqi kojemu je osmjeh cijelo vrijeme krasio obraze iz kojih su kuljala nova obzorja, pričali o živomu Bogu kojemu je prostor obitavanja i svako ljudsko srce, ali niste me uvjerili da Bog jest. I dalje sam ateist, uvjerite me da Bog jest.« Počeo sam mucati, mučiti se govoriti kako to Bog jest. Govorio sam čovjeku, kojemu osmjeh nije napuštao lice, što Bog čini, kada mu se potpuno predaš, u mom životu, kako sam iznutra slobodan od sebe, svojih inhibicija, prošlosti koja se ne može ispraviti, ali se može Bogu predana relaksirati i kako se od nje može biti slobodan. Gospodin, kojega je i dalje krasio osmjeh, na kraju je govorio kako je jedan od bliskih suradnika profesora Tomislava Ivančića, kako je diljem Europe pred tisućama slušatelja slavio Boga koji je u njegovom životu čini ‘velika djela’ propovjedao živoga Boga.
Moja rodica Ines jedna je od dvanaest kćerki moje tetke Marize. Ines ima i brata koji je trinaesto dijete moje tetke i moga barbe Iveka. Predivna je to životna priča. Svake dvije godine rodila se je nova kćerka i sin. Trebalo je živjeti, trebale su litre i litre mlijeka, trebalo je kruha i kruha. Živjelo se iz dana u dan, skromno, teško. Mojih dvanaest rodica i moj rođak, odrasle su žene i čovjek. Stablo se je razgranalo, zetovi su nahrupili, unuci i unuke su razigrani. Sve pršti od radosti, igre, privrženosti. Deblo teškoga križa razgranalo se u mnoštvo grana, lišća i cvjetova života.
Na Trgu bana Jelačića prije nego ću ući u tramvaj, susrećem šjoru Radu Borić i oduševljeno ju pozdravljam ‘Gospođo Borić, ja sam Ante iz Sali, pozivam Vas u našu knjižnicu da nam održite predavanje.’ »O, mogla bih vam govoriti o Mariji Jurić Zagorki.« Rado ‘Mogli biste nam govoriti i o sebi o Radi Borić’ kažem ja. »Dogovoreno« reče Rada. Hodam Ilicom razgovarajući na telefon sa prijateljicom tihanom. Pored mene prolazi elegantna gospođa. Mirjana Rakić. ‘Gospođo Rakić. Gospođo Rakić!’ poviknem. Šjora Rakić se okrene. ‘Ja sam Ante iz Sali na Dugom otoku.’ Upravo sam se vratila iz Božave. Rakić će. ‘Gospođo Rakić’, šapnem joj, ‘hvala Vam na Vašoj otmjenosti.’ Mirjana Rakić, divna dama, oduševljena i potresena odgovori ‘Baš ste zlatni, hvala vam od srca. Na Gornjem gradu ispred barokne crkve svete Katarine pijem kavu sa prijateljima Hrvojem i Marinom.
Razgovaramo o velikom Ingmaru Bergmanu, o kadrovima Hitchcockovih filmova, o Salima, o Ivu Andriću, Antunu Gustavu Matošu uz kojega sam u rano jutro sjedio na spomeniku Ivana Kožarića. Marina me vodi u Muzej prekinutih veza. Ljudi, sa svih strana svijeta šalju predmete i pisma koji ih vežu za posljednji susret njihovih ljubavi i gubitaka. Osobito su me dirnula vrata koja je iz Finske poslao otac čiji je sin umro u dječačkoj dobi. Na vratima su poruke i imena dječakovih prijatelja.
U Hrvatskom narodnom kazalištu pokušavam gledati predstavu Taras Buljba. Ubrzo sam zaspao jer je predstava igrana na ruskom jeziku. U stanki sam pokunjeno napustio predivnu zgradu kazališta u Zagrebu.
Kada god sam u Zagrebu volim sjediti u knjižnici Krvavi most na početku Tkalčićeve ulice.
U katedrali svetog Stjepana slavim Misu. Stariji svećenik relaksirano propovjeda o Božjoj ljubavi, milosrđu, o Bogu kojemu je svaka osoba ljubljeno biće.
Sa prijateljicom Tihanom i njezinom zaigranom kujicom Olgom šetam Tuškancem koji se kupa i mnoštvu jesenskih boja. Prolazimo pokraj kuće Miroslava Krleže i pokraj kuće u kojoj je stanovao moj profesor Ivan Golub. Krleža i Golub, ateist i vjernik, dugogodišnji su drugari koje je udružio veliki Juraj Križanić.
Brijem se kod gospođa u Jurišićevoj ulici. Naplatit ćemo vam i vrijeme dok čekate, jer sjedite u našoj radnji, kaže brijačica šefica. O gospođo, zašto pričamo o vulgarnoj naplati, radujmo se jedni drugima. Mi smo dar jedno drugome, dar koji oživljuje ovaj dan. Gospođino lice oživio je iznenadni smijeh. Toliko je postala lijepa, jer je oživjela svoju zatomljenu dobrotu.
Divni, lijepi jesenski Zagreb. Živeći svoju bit, dijeleći sebe svima koje sam susretao svoj sam ruksak napunio osmjesima jesenskih dana, osoba koje su zaboravile koliko su lijepe, dobre i plemenite. »Govorite što vam je u srcu« kaže mi šjor Krasniqi čiji osmjeh nije napuštao njegovo lice na piru moje rodice Ines i njezinog supruga Nike iz Konavala.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)