Zadarski tenkisti, kao i prije 30 godina i danas su poput braće

Održavanjem redovne godišnje skupštine na Novom Bokanjcu pripadnici Oklopno-mehanizirane satnije 112. brigade (OMS 112. brigade) obilježili su 30. godišnjicu osnivanja satnije poznate kao Zadarski tenkisti, jedne od najaktivnijih udruga proisteklih iz Domovinskog rata na zadarskom području.
– Naša je, moglo bi se reći, sveta dužnost i vječni zavjet da se ne zaboravi uspomena na Domovinski rat. Na svim spomen obilježjima i grobljima naših poginulih vitezova tenkista vijence ćemo položiti i svijeće zapaliti 31. listopada 2021., kazao je Nenad Rogić, predsjednik Udruge zadarski tenkisti koja je registrirana 2002. godine.

U kampu Straško čekali su tenkovi T-55…
– Udruga zadarski tenkisti osim što je neizostavna na svim odavanjima počasti poginulih vitezova i obilježavanjima značajnih datumima iz slavnih i ponosnih dana Domovinskog rata u Zadarskoj županiji, organizira ili sudjeluje u humanitarnim akcijama, rekao je Rogić.
Zamjenik predsjednika je Zoran Zekić, a tajnik Nediljko Ćuća. Nazočne tenkiste i goste je pozdravio Branko Morić, dugogodišnji predsjednik udruge te se prisjetio bogatog ratnog puta oklopno-mehanizirane satnije 112. brigade.
– Tada, u teškim danima naše domovine u školi na zadarskim Stanovima pozvani su tenkisti da osnuju satniju. Zapovijed da organizira tenkovsku satniju dobio je načelnik Željko Lončar iz Poličnika, prisjeća se Branko Morić, ratni zapovjednik tenkista.
Nekoliko dana poslije prvog okupljanja na Stanovima, 30-ak pripadnika buduće satnije okuplja se u Mocirama.
– Po mraku s autobusom odlazimo u Novalju na otok Pag gdje su nas u kampu Straško čekali tenkovi T-55. Mnogi od nas prvi put smo se sastali s tim tenkom sovjetske proizvodnje, kazao je Morić, ističući veliki entuzijazam i želju da se što prije obuče i nauče o borbenom djelovanju tenka T-55.

Potporučnik JNA pomogao pa zamijenjen
U tom im je uvelike pomagao mladi potporučnik JNA Dejan Brener čija je nazočnost u Novalji s hrvatskim tenkistima podignula veliku medijsku prašinu u Srbiji.
– Nažalost, zbog prijetnji Ratka Mladića da će prekinuti pregovore i uništiti sela i gradove morao se predati kako bi se u Žitniću kod Drniša zamijenio za dva autobusa puna djece i staraca, priča Morić.
Iako su tenkisti u Novalji ostali bez svog instruktora, kaže on, osim oslobađanja djece i staraca postigla su se dva glavna cilja, jedan je politički, jer je objavljeno da je Brener odlučio napustiti JNA, a drugi je vojni, jer se kupilo vrijeme da se u tim dramatičnim danima snage uspiju konsolidirati i učvrstiti prve crte obrane.
– Nekoliko dana traje prebacivanje tehnike iz Novalje na područje Krneze i Visočana, priča Morić.
Iako je daljnje obučavanje bilo po priručnicima koje su dobili s tenkovima, prvo borbeno djelovanje su imali 18. studenoga 1991. godine.

Obrana prve crte zadarske bojišnice
– Bilo je to 18. studenog 1991. kada smo djelovali po Zračnoj luci Zemunik. Tri dana potom, 21. listopada 1991., s tri tenka zaustavljamo prodor srpsko-četničkih snaga prema Masleničkom mostu, prisjeća se Morić.
Do 3. siječnja 1992. godine imaju obrambena djelovanja na zadarskoj crti bojišnice koja se protezala čak stotinu kilometara.
– Prva naša velika borbena zadaća bila je u Suhovarama gdje smo 3. siječnja 1992. imali veliku zadaću, zaustaviti prodor srpskih odmetnika i četnička u ovo ravnokotarsko naselje i presijecanje Jadranske magistrale u Poličniku, kaže Morić.
To je bilo prvi put, kaže on, da se hrvatski tenkovi susreću s neprijateljskim.
– Napravili smo velike stvari. Zajedno s pješaštvom uspješno odbijamo neprijatelja i u poslijepodnevnim satima oslobađamo Suhovare. Koliko je to diglo moral pa to je za neopisati, ponosno će Morić, dodavši kako su u tim djelovanjima imali nekoliko ranjenih pripadnika satnije.

Dva poginula, 10 preminulih
– Čvrstog sam uvjerenja kako je tenkovska satnija u Domovinskom ratu opravdala svoje postojanje, reći će Morić.
Prvog dana prosinca 1992. godine po zapovijedi tenkovska satnija ulazi u sastav OMB 4. gardijske brigade Pauci. Druga satnija OMB 4. gbr. izvršavala je sve borbene zadaće u kojim je sudjelovala 4. gardijska brigada.
– Na svim borbenim djelovanjima satnija nažalost ima dva poginula hrvatska viteza, Borka Šarliju – Kesu i Marina Mijaljevića, ističe Morić.
U razdoblju od 1997. do 2018. umrlo je čak deset tenkista: Boris Prtenjača, Davor Lazanja, Radoslav Kalapać, Željko Milin, Goislav Kalapać, Milan Bua, Dražen Subotić, Milan Zekanović, Ivan Patrlja i Radomir Grujović, kazao je Morić.
O zadarskim tenkistima može se napisati podeblja knjiga.
– Zadarski tenkisti koji su prije 30 godina bili u Novalji i danas su poput braće, jedinstveni, istaknuo je Morić.
Naime, kao i u obrambenom Domovinskom ratu i u miru su jedinstveni. Štoviše, veliki broj se sastaje jednom mjesečno, a u sklopu udruge Zadarski tenkisti, svi članovi jednom godišnje.
– Svih ovih 30 godina se družimo. Stvorena su velika prijateljstva, bratski odnosi, kumstva, ističe Morić.

Gradonačelnik se zbog tenkista iskrao sa svadbe
Na skupštini udruge u Novom Bokanjcu nije mogao nazočiti zadarski gradonačelnik Branko Dukić, bio je na piru, svadbenoj večeri. Međutim, nakratko se odnekud »iskrao« sa svadbene večere i svih ugodno iznenadio. Posjetio ih je, pozdravio i čestitao im 30. godišnjicu osnivanja.