Čekajući kišnog čovjeka…

Napokon sam dočekala kišu… I neradnu subotu… Jedina falinga je ta što sam solo u krevetu, ali ni dobar spavanac i izležanac nije naodmet. Napokon sam se rješila posla, gužve, a i špice. Dosadi i to čovjeku s vremena na vrijeme.
Ušuškala sam se ispod popluna, nabacala jastuke oko sebe, jedino mobitel nisam imala srca ubiti jer to nikad ne radim. Mislila sam da je staviti ga na bešumno i ostaviti u dnevnoj sobi sasvim ok. Politički ispravno i korektno. Ono, nisam ga izgasila, ugasila, ubila – u prijevodu: napravila zvanični odjebaus, ali eto imam skužu da, u slučaju ako me traže a ja ignoriram, da se ne moram javiti jer jelte, nisam ga čula.
Ima li što ljepše od jutra u krevetu? Pa dobro, naravno da je ljepše u dvoje, ali eto, nisu svi te sreće. Dakle, ima li nešto ljepše od jutra provedenog u krevetu?! Ne znam, možda bauljanje od kreveta do kauča u muškoj svilenoj pidžami i tri broja većim papučama na nekakve životinju iz Diznijevih crtića. Sa šalicom tople, mirišljave kave u ruci… Koji guuuuuuušt!!!
Stvarno ne pamtim kad sam se toliko zadnji put posvetila sebi i ljenčarila uz teve. Odgledala sam reprize svih domaćih sapunica, pohvatala konce iako sam do sada eventualno tri-četiri epizode pogledala, a popodne uz onu grmljavinu me Liz Tejlor uz naručenu pikantnu picu dočekala na ekranu. I taman kad sam ton stišala da jedva čujem glumce, a razgovjetno pljusak i grmljavinu, izdajnik od mobitela je počeo vibrirati. Vibrirati. Vibrirati. Vibrirati. Vibrirati… toliko dugo da sam slobodno tri orgazma mogla doživjeti da sam ga željela upotrijebiti a ne javiti se.
Sanja je bila uporna i pristala sam nagovoriti se da se skinem iz svoje prugaste đame i odem s njom na kavu u City, ali tek kad kiša malo stane. Morala sam uživati u trenutku…
I onda šok. Faking špica se prebacila u Siti galeriju za koju više ne znam je li Siti ili je Trgovinski. Pa ne znam sliči li mi na ruglo s onom pijacom ili kao praktična stvar… Enivej, slabo mi je došlo kad sam vidila da mi je isto kao da sam se prošetavala po Kalelargi cijelo jutro. Sva šminka i nešminka ovoga grada se okupila tamo i đirala gore-dolje… A znala sam ja sebe umjesto na kavu sa Sanjom, ja se koncentrirala na odabir garderobe posjetiteljica pa nisam više načisto jesu li se špicoke vratile u modu ili smo u zaostatku. A tek ekipa koja je opsjela kino… baš me zanima koliko će i to čudo potrajati jer sad je očito postalo moderno ić u kino. Pa bilo u jutarnjim, u popodnevnim ili večernjim satima. A vjerojatno ima i repertoara za portire i ostale kojima se sviđa repertoar iz Kustošije…
I sve bi bilo super, i sve bi bilo pet, trač partija, malo ćakule da za obližnjim stolom nije bio jedan zgodni tata. Onako, roba triestpet, taman za pogledat i dobro odmjerit, ništa protiv ni za izmjeriti… e ali sin od toga zgodnog tate je bio takva pilana i takav mali terorist da se nije moglo živjeti od njega. Bacao je stvari po podu, ppsovao, bacao se, trčao kao blesav… a dotični ni a ni b. Dijete mi uzelo cigarete, upaljač bacilo na pod, skoro me zalio sokom, razbio pepeljaru… A ponosni otac pije kavu i čita novine. Tu i tamo baci pogled na nasljednika i mahne mu s odobravanjem da može nastaviti i dalje s teroriziranjem svih bližnjih i daljnjih oko sebe. I najrađe bi malom bila odvalila šamarčinu da sve planete i zvijezde prebroji, triput se zajedno s mjesecom oko zemlje okrene, ali što ćeš kad dijete nije moje. A kako su u zadnje vrijeme počeli meci frcati na sve strane, bilo me frka da mene od djeteta stari ne kresne…
Shvatila sam da nekad fakat nemam žaliti za čime. Ni za zgodnim očevima ni za nemogućom djecom. Moj mir je moj mir. I od sata i Siti, tj. Trgovinski izbjegavam subotom popodne jer mi se ne da peglati ni s odraslima ni s djecom. Možda se bacim na Kalelargu, jer kako je počelo, Poluotok će umrijeti što se tiče lajfa…
Vratila sam se u svoje papuče, stala pred teve. Da, gledala sam Ples sa zvijezdama, popila pivo, sjela za kompjuter… I čekam kišu, ništa protiv ne bih imala ni kišnog čovjeka…