Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

I dok novi vitri pušu, Pašman čuva svoju dušu…

Autor: Ante Vidović

08.11.2012. 23:00
I dok novi vitri pušu, Pašman čuva svoju dušu…

Foto: Adam VIDAS



Ne treba nama most. Nama na otoku ne može biti dosadno. Uvijek ima nešto za raditi samo treba zasukati rukave. Evo mi smo prije od Zadruge Nova Zora dobivali sjemenski krumpir i sadili ga. Jedne godine su Pašmanci proizveli čak pedeset i pet vagona krumpira. Di je sada taj krumpir. Zemlja je još uvijek tu, samo je treba obraditi, govori kapetan Pedišić


Ne, mi stvarno ne želimo most. To bi za nas značilo otvorena vrata i prozore svima. Mi želimo kao i do sada komotno držati otvorena vrata i prozore od kuće bez straha da će nas netko pokrasti. Ovako jednoglasno na pitanje treba li Pašman most odgovaraju supružnici Branislav i Mirjana Hromić iz Mrljana na Pašmanu.
Ne žele most
Nisu oni jedini s takvim stavom koji je neočekivan za stanovnika kopna, osobito ako govorimo o otoku Pašmanu. Za razliku od susjednog Ugljana, on je slabije povezan s kopnom po pitanju trajektnih linija. Na Pašmanu nema čak ni benzinske pupme već se po gorivo treba ići u Biograd ili Preko. Neshvatljivo je da netko ne želi most, tunel ili tko zna već kakvu bržu vezu s kopnom, međutim, ljudi na otoku zadržali su opušteniji način život, više u skladu s tradicijom i prirodom. Za razliku od njih stanovnici kopna su naučili trčati za većim i bržim nebitno radi li se tu o bržoj internetskoj vezi, novim avionskim linijama u udaljenije krajeve kontinenta ili autocesti. I onda kad im se ostvare želje sve to minimalno koriste jer ni sami ne znaju što s tim.
Branislav Hromić veći dio svoga radnog vijeka proveo je radeći u Rijeci u luci. Njegova žena je Riječanka. Nakon teške prometne nesreće vratio se na otok. Nije udes bio razlog povratka u rodno mjesto već je to oduvijek bio njegov plan, kako govori njegova supruga koja je došla skupa s njim. Prije godinu i pol dana prestali su pušiti, imaju skromna primanja, bave se poljoprivredom i proizvode za svoje potrebe. Upravo sada beru masline.
– Imamo šezdeset stupa maslina. Bit će ulja za u kući. Malo kopamo vrt i tako. Dobro nam je, kaže Branislav, a njegova supruga dodaje kako u Mrljanama žive puno kvalitetnije nego kad su živjeli u Rijeci.
“Bodulka” i krumpir
Slične stavove ima i sedamdesetsedmogošnji Josip Pedišić iz Pašmana, nekadašnji kapetan koji je na otok Pašman doveo prvi trajekt – “Bodulku”. Barba Josip vlasnik je broda “Tri Marije” koji je prije više od 140 godina rađen u Katalinića škveru u Splitu. Kaže da je to najstariji brod na Jadranu. Pedišić bez obzira na svoje godine svaki dan ide u masline kojih ima više od 150.
– Ne treba nama most. Nama na otoku ne može biti dosadno. Uvijek ima nešto za raditi samo treba zasukati rukave. Evo mi smo prije od Zadruge Nova Zora dobivali sjemenski krumpir i sadili ga. Jedne godine su Pašmanci proizveli čak pedeset i pet vagona krumpira. Di je sada taj krumpir. Zemlja je još uvijek tu, samo je treba obraditi, govori kapetan Pedišić.
Da, nekada se na Pašmanu moglo zaraditi od poljoprivrede. Sezonsko povrće gutao je Biograd koji je bio pun turista. Stare težakinje i danas pričaju kako bi od verdure koje bi prodale tijekom jedne sezone kupile perilicu za rublje, a to je prije par desetljeća bila daleko veća investicija nego danas. Danas nažalost toga ima sve manje i to ne samo na otocima nego i u drugim dijelovima Zadarske županije gdje je poljoprivredna proizvodnja daleko lakša.
Tako Pašmanci nastoje, kako najbolje znaju i umiju, “plivati” između tradicije i svega onoga što donosi novo vrijeme.
Kako smo čuli od većine, nije ih briga što do njih manje dopiru “novi vitri koji pušu” jer im je važnije da Pašman sačuva dušu.