»Ne izlazim iz okvira onog što volim raditi, jer bi svaki drugi potez bio stepenica prema dolje«

Karakterom i uspjesima svima poznat zadarski trener atletike Edi Stipić jedan je od ovogodišnjih kandidata za Nagradu Grada Zadra. Konkurenti su mu Udruga za kulturu i umjetnost »Drama plus«, karikaturist Mojmir Mihatov, jedriličarke Mihaela De Michelli – Vitturi i Enia Ninčević i Košarkaški klub osoba s invaliditetom »Zadar«. S Edijem smo se našli na kavi i porazgovarali o svemu što ga čini ponajboljim zadarskim trenerom.

Trenerski usponi i padovi
Neke ljude uvijek možete slušati, bez obzira što tema razgovora bila jer imaju znanje, rezultate i njihove riječi imaju težinu. Edi Stipić je jedan od njih. Ovaj, kako se ne voli nazivati kineziolog, spoj je vrhunskog atletičara i pedagoga, persona koja svakom djetetu u AK Fortiusu, čiji je osnivač, pristupa s jednakim poštovanjem i entuzijazmom. U svom trenerskom životopisu već ima mnoga priznanja i uspjehe, od kojih mu je kako kaže, najdraži uspjeh olimpijsko zlato, koje je ostvario kao kondicijski trener Šime Fantele i Igora Marenića u Riju 2016. godine. Stipić je i dobitnik najveće sportske državne nagrade »Franjo Bučar« i grba Grada Zadra. No, atletika je ipak njegova prva ljubav i temelj iza svih njegovih uspjeha.
– Kao trener radim već 25 godina. Što se tiče nominacije za nagradu, samo ću kazati kako je lijepo biti primijećen od strane Grada. Moj trenerski put je jako zanimljiv. Do 2008. godine isključivo sam radio kao atletski trener, zatim sam se dvije godine okušao u nogometu. Napravili smo lijepi posao, no to je ipak jedna od ne tako lijepih epizoda u mojoj karijeri, jer sam brzo shvatio da kompenzacija za moj rad nikad neće biti ista kao i uspjesi koje postignem, započeo je svoju trenersku priču Stipić, dok sjedimo u njegovom kvartovskom kafiću, gdje su mu se kako nam je kazao, dogodili neki od najvećih prevrata u karijeri.

Sudbonosni susret s Edom Fantelom
– Dao sam otkaz i nakon zadnje utakmice s klubom sjeo u kvartovski kafić i razmišljao o činjenici kako me od sljedećeg dana ne čekaju nikakvi planovi li obveze. Nakon dva, tri dana susreo sam Edu Fantelu koji živi u mom kvartu i zalazi u isti lokal. Ušli smo u priču i uskoro sklopili dogovor da počnem raditi u njegovu timu. Napravili smo brdo rezultata, na što sam iznimno ponosan. Edo mi je dao priliku koja se dobije jednom u životu i ja sam je iskoristio do kraja, prepričava nam Stipić i kazuje kako je u životu, osim mnogo talenta, imao i puno sreće.
– U cijeloj sam životnoj priči imao puno sreće, što dokazuje i epizoda iz 2017. godine, kada me Ante Rubeša upoznao s Vladimirom Gašparom. Prihvatio sam izazov s kojim se dosada nisam susreo u trenerskoj karijeri, a to je rad sa sportašem s invaliditetom. U osam je mjeseci rada Vlado osvojio brončanu medalju na prvenstvu Europe jer je vrlo pametan i sposoban sportaš. Iako mi je sport za osobe s invaliditetom prije nego što sam počeo raditi s Vladom bio potpuna nepoznanica, zajedno smo dokazali da se uz puno rada, discipline i talenta mogu postići nevjerojatni rezultati, što je Vlado ponovno dokazao nastupom na Paraolimpijskim igrama. Bez lažne skromnosti, naš je zajednički put uspješan, ali nije bez prepreka. Obojica smo tvrdoglavi i jakog karaktera, što nam donosi jednaku dozu zastoja i uspjeha. Danas svi znaju tko je Vlado, otvaraju mu se mnoga vrata i nude mnoge prilike, na što sam ja, kao njegov trener iznimno ponosan, ističe Stipić i vraća se na početke svoje trenerske karijere.

Povratak prvoj ljubavi
Stipić je u svojoj 25 godina bogatoj karijeri radio u AŠK Zadar i AK Olimpionik. Radio je i u KK Zadru, STK Donatu, NK Zadru, Teniskom klubu Zadar, VK Zadar 1952, te u JK Uskoku i JK Sveti Krševan.
– Okušao sam se i u vaterpolu, gdje sam radio četiri godine. Bio sam i izbornik atletske reprezentacije, no rad s Vladom i s braćom Fantela, te Igorom Marenićem me ipak najviše obilježio u životu. Danas, tri godine nakon osnutka AK Fortiusa, zajedno sa sedmero trenera radim s više od 300 djece. Priča smo koja se razvija neočekivanom brzinom. Nedavno me kontaktirala i Blanka Vlašić, koja želi posjetiti klub i vidjeti kako radimo i razvijamo se. Javili su nam se i neki bivši sportaši, koji se u 40-im godinama žele vratiti sportu i treninzima. Ponosan sam na činjenicu kako je djeci trening zapravo dnevni boravak na otvorenom i kako se na atletskoj stazi osjećaju kao kod kuće. Prema svoj se djeci jednako odnosimo, bez obzira na njihove uspjehe ili fizičku spremu, ističe Stipić i dodaje kako je njegov odnos s atletikom pun uspona i padova.

Atletske zapreke
– Prije osnutka AK Fortiusa radio sam u drugim atletskim klubovima, gdje sam se osjećao katastrofalno i na posao dolazio s knedlom u grlu. Volio sam atletiku i rad s djecom, no stalne razmirice i koškanja među trenerima su me iscrpljivale. Zato sam se 2010. godine okrenuo drugim sportovima. No, danas, nakon svega, mogu reći kako imam najljepši posao na svijetu, prepričava nam Stipić s osmijehom na licu i kazuje kako se s kolegama u klubu odlično slaže jer su, kako kaže, velika sportska obitelj.
– Sve poslove zajedno obavljamo. Naša je priča pozitivna i inspirativna, zbog čega nam se roditelji polaznika, ali i građani uvijek nude pomoći u svim akcijama. Na to sam više ponosan nego na bilo koju nagradu koju mogu dobiti. Nagrada Grada Zadra bila bi samo šlag na torti svih uspjeha koje smo zajedno postigli. Danas djelujem u mikro kružoku s ljudima koji streme k istom cilju te viziji kluba i sporta u Zadru. U radu se vodimo onom kako se svaki dan može napraviti nešto novo. Atletika je sport u kojem ne postoje dva jednaka dana. To mi je zapravo i moto u životu, jer se u glavi još uvijek smatram atletičarom, iako se već godinama ne bavim profesionalnim sportom. U tom sportu ništa ne dolazi preko noći, što se savršeno uklapa u moju životnu priču. Da nisam otkrio atletiku, nikad ne bih završio fakultet i bio tu gdje jesam, prepričava nam Stipić i kazuje kako je imao teško odrastanje, koje se naglo promijenilo preseljenjem u Zagreb.

Filozofija sporta i rada
– Po upisu na Fakultet prelazim u HAAK Mladost, tadašnji najveći klub u Jugoslaviji, gdje me trenirao poznati atletski kondicijski trener Miljenko Rak. Kako nisam imao dovoljno dobre ocjene da dobijem pravo na studentski dom u Zagrebu, zbog izvrsnih sportskih rezultata sam zaslužio mjesto u domu. Da nije bilo toga, nikad ne bih završio studije i postao ono što sam danas. U klubu stoga pazimo i na socijalni status i dobrobit članova. Moje su me vlastite neprilike i teškoće naučile da na djecu ne gledam samo kao na sportaše, koji u životu nemaju višeg cilja nego da osvajaju medalje, već kao individue kojima sportski uspjeh otvara vrata za bolji i uspješniji život. Klub nije nehuman niti tvornica za uzimanje novca, već zajednica u kojoj svi treneri i sportaši teže socijalnoj osjetljivosti. Sreća je na prvom mjestu, a rezultati na drugom, objašnjava nam Stipić svoj kredo i način rada, koji je svojim metodama i postupcima oblikovao i Edo Fantela.
– Edo mi je metodama i pogledom na život i sport dao osnove organiziranja kluba. Bez obzira na uspjehe i popularnost svojih sinova, Edo se uvijek držao svoje filozofije, što mi je u više privatnih i profesionalnih prilika otvorilo oči. Atletika je radni sport. U njemu se uče sve potrebne životne vještine. Pravila nikad ne kreiramo za jedno dijete, te nas jedno dijete nikad neće posvađati. Naš mikrokozmos krojimo prema višim načelima, na koja se svi moraju naviknuti i prihvatiti ih. Upravo se zato nisam ostvario kao profesor jer se u nastavni rad upliće previše politike i premalo poštovanja, objašnjava na Stipić, koji se, iz svoje kratke učiteljske epizode, potpisnice ovih redaka sjeća iz njezinih školskih dana od prije kojih 15-ak godina.

Prošlost i budućnost
Stipić koji o svemu govori bez dlake na jeziku i s čvrstim uvjerenjima, smatra kako se sport uvijek svojata kada se postižu veliki rezultati.
– Kada treba pomoći i potaknuti djecu, onda se odgovornost prebacuje s institucije na instituciju. No kada se treba kititi lovorikama, te uspjehe i zasluge otimati onima koji su ih dobili, tada svi stoje u redu i mirno čekaju. Ne opterećujem se autoritetima i politikama, pa me upravo zato začuđuje nominacija za nagradu Grada. Neću biti neskroman i kazati kako je već nisam očekivao, možda i ranije, ponosno ističe Stipić i kazuje kako mu je vrhunac profesionalne karijere bilo osvajanje olimpijske zlatne medalje i svjetskog prvenstva s Fantelom i Marenićem u istoj godini.
– U budućnosti bih htio ostvariti barem još jedan takav uspjeh. U atletici mi je cilj, s obzirom na konkurenciju koja vlada, ostvariti europsku ili svjetsku juniorsku medalju. No, problem je što Zadru fali visokoškolska ustanova i tehnički fakultet, gdje bi se mladi sportaši obrazovali i ostajali u Zadru. No, i priča kako sportaši moraju ostati u velikom gradu da bi uspjeli se polako mijenja. Mijenja se i pogled na sport u starijoj dobi, ističe Stipić, koji iz prve ruke zna kako zadarska sportska javnost diše i razmišlja.
– Puno je neiživljenih sportaša koji se kasnije u životu požele baviti natjecateljskim ili veteranskim sportom. Ideja nam je pokrenuti i sekciju atletike za odrasle. Na sam spomen takve ideje, već su mi se javilo mnogo zainteresiranih, što samo potvrđuje kako Zadru nasušno fali raznolikih i atraktivnih sportskih programa za sve kategorije. Moj rad zadnjih šest do sedam godina obilježen je velikom pozitivom. Zbog toga je i interes za našim klubom tako velik, da ne znamo što da uradimo sljedeće. Ne izlazim iz okvira onog što volim raditi, jer bi svaki drugi potez bio stepenica prema dolje. Radim u drama free zoni i fokusiram se na sport i boljitak zajednice, zaključio je Stipić.